Ovo je nastavak mojeg svjedočanstva od unatrag godinu dana…
Moje civilni brak bio je na klimavim nogama…
Frustrirana radi nemogućnosti ispovjedi i primanja Svete pričesti znala sam plakati moleći krunicu, samo jednom da se ispovjedim prije nego umrem…
Teret grijeha pritiskao je moju dušu kao težak kamen…
Moj suprug nije shvaćao…njemu je to bilo kao “science fiction”.
Istovremeno sam molila za njegovo obraćenje, ne isključivo za brak u Crkvi, već da se on obrati, da povjeruje i, kada bi se to dogodilo, on bi sam uvidio važnost sakramenta ženidbe.
Dani su prolazili…
U našu je župu došao novi župnik, a kako dugo nisam bila na misi, što radi malog djeteta, što radi svojevrsnog udaljenja iz sudjelovanja na misi, odlučila sam napisati mu mail u kojemu ću mu objasniti svoju situaciju.
Kada je primio mail pozvao me na razgovor u kojemu je predložiio vjenčanje bez obveze zaručničkog tečaja za mog supruga, već samo za mene. Nije mu bilo važno što suprug nema sakramente Svete Pričesti i Svete Potvrde, ja sam imala sve sakramente.
Nije ništa “komplicirao”.
Došla sam kući, moj suprug nije htio niti čuti da ja hodam amo-tamo po nekakvim tečajevima jer “tko će biti s djetetom?”
Bila sam u raznoraznim fazama razmišljanja; jedna od njih je bila da ga jednostavno ostavim i odem jer više nisam mogla kombinirati ljubav prema Kristu i život u grijehu.
U posljednjem razgovoru župnik je rekao neka ne plačem, postoji i solucija “ozdravljenja ženidbe u korjenu” pri čemu se supružnik jednostavnim potpisom slaže da ovaj drugi živi svoju vjeru i biskup potpisuje dokument i daje svoju privolu da primam sakramente.
Zamolila sam mamu da napiše župniku mail u kojemu će mu objasniti sav moj životni put od najranijeg djetinjstva, strahote i nesreće koje sam preživjela…
I da ga zamoli da ipak idemo na “ozdravljenje ženidbe u korjenu”.
Javila sam se župniku jednu nedjelju iza mise te smo se dogovorili da suprug i ja pribavimo svoje krsne listove i da će on pokrenuti postupak pred biskupom.
Pribavivši krsne listove župnik je dogovorio susret s nama oboje u našoj kući, jedne srijede u 10h ujutro…
Došavši u kuću sjeli smo za stol i počeli razgovarati.
Župnik je upitao mojeg supruga:
“Volite li Vi svoju ženu?”
Moj suprug je odgovorio:
“Pa da, volim.”
Onda ga je upitao:
“Želite li Vi s njome provesti ostatka života?”
“Želim!” – odgovorio je moj suprug.
“Pa, znate li što bi u ovakvoj situaciji onda bilo najjednostavnije?”- pitao je župnik.
“Vjenčanje u Crkvi?” – smješkavši se upitao je suprug.
“Da, to bi bilo najjednostavnije i najbolje i za Vas i za Vašu suprugu.”- smijući se odgovorio je naš predragi župnik.
KRIST JE U TOM TRENUTKU UČINIO ČUDO!!!
Moje je suprug pristao na vjenčanje!!!
Župnik i on su razgovarali kao stari prijatelji, a vidjeli su se prvi put u životu.
Tako jedan ležeran i ljudski pristup je naš predragi župnik imao prema nama, jednostavan i smiren…pun razumijevanje i spremnosti na šalu…
Hvala Bogu što nam ga je poslao!
Dogovorili smo termin za 12. ožujak ove godine i evo, dok ovo pišem, ja sam već 11 dana vjenčana žena…8. ožujka sam bila na Sv. Ispovjedi…nakon vjenčanja župnik me pričestio…
Ne mogu vam opisati radost, ispunjenje i pjesmu kojom moja duša pjeva Gospodinu….
Ne mogu vam opisati niti veličinu zahvalnosti koju osjećam…koju dugujem Isusu, mom Spasitelju…
Ne mogu vam opisati jer, riječi su toliko malene, a duša prepuna…prelijeva se suzama radosnicama i kliče Bogu svom…
“Kriste, oprostio si mi!
Kriste, zaista si mi oprostio!
Volim Te, Isuse!
Hvala Ti, Isuse!”
Bog vas blagoslovio!
Maja Vidaković
