Dragi moji, imam potrebu podijeliti jedno prekrasno svjedočanstvo sa svima vama..nadam se da je to u redu…
Ja sam već 7 godina u civilnom braku; moj suprug ne negira moju vjeru, ali isto tako odlučno odbija blagosloviti naš odnos u crkvi pred svećenikom i to iz čiste lijenosti?!?!?! Njemu to ne predstavlja ništa, a ne shvaća da meni znači sve… U početku sam išla linijom slabijeg otpora, nadajući se i čekajući da se nešto okrene. Onda sam počela grubo forsirati. Onda sam digla ruke misleći da to ionako nije toliko važno.
Ali Isus me uporno zove k sebi i ja Ga uporno i čujem…hvala Ti! Polako sam se počela otvarati prema Njemu i nema povratka s toga puta…sve krive odluke koje sam davno donijela kada sam trebala birati između ovozemaljskog i Njega sada su se otvorile i počele pritiskati sa svih strana… Čak sam pomišljala i na razvod braka, ali nakon razgovora sa župnikom crkve na Sv. Duhu u Zgb shvatila sam da to nije rješenje. Ipak smo blagoslovljeni sa prekrasnim, zdravim i živim djetetom; zar da dijete lišim oca?!?! Mislim da to nije dio Božje volje… Unatrag godinu dana počela sam moliti Gospinu krunicu…svakodnevno…sa različitim nakanama… Onda sam dodala i krunicu Sv. Križu… U sve nakane dodajem i molitvu za obraćenje mojeg supruga, ne isključivo za brak u crkvi već za njegovu vjeru i ljubav prema Bogu…onda će i vjenčanje biti idući korak. Činim dobra djela…ne zato što sam ja jako dobra, ne, nisam…nego zato da pokušam okajati svoj grijeh u kojem živim… I tako, molim, postim, trudim se nekako…
Prije 7 mjeseci usnuh kako hodam sa svojim djetetom po cesti…pada kiša…u daljini, na kraju te ceste velike stepenice…na vrhu tih stepenica je prekrasna crkva s 2 ogromna brončana kipa anđela ispred nje… Pored mene hodaju 2 žene i govore nešto protiv svećenika, “tračaju”… Sam svećenik stoji ispred crkve irazgovara s nekim čovjekom. U jednom trenutku i ja se požalim ovim dvjema ženama da me niti jedan ne želi ispovjediti jer živim u grijehu, ali franjevci me barem saslušaju… U tom času čujem riječi, doslovce ih čujem i to cijelim svojim unutarnjim bićem, prožeta sam riječima: “JER, TKO GOD ME ŽELI, PRIMIT ĆE ME!” Stojim pred zatvorenim vratima crkve, kiša više ne pada, crkva je obasjana suncem…osjetim takvu fizičku bol u predjelu prsa da se probudim, ali preplavljena prekrasnim saznanjem: ovo sadašnje stanje je moje okajavanje odn. pokora za pogrešne odluke koje sam donijela, ali to je samo privremeno, jer dobih obećanje da ću Ga primiti…u meni je čežnja, želja za Isusom ogromna…i raste svaki dan ta ljubav…ta potreba za molitvom, za sjedinjenjem…ta potreba da svaki moj treptaj, da svaki moj dah bude HVALA Njemu… Hvala i vama dragi moji što ste tu da s vama podijelim ovaj osjećaj enormne sreće i zahvalnost… Uvijek sam molila Oca: “Što ja iskrivih, molim Te, Ti poravnaj…” Velik si i činiš djela velika!
Maja Vidaković
