Ja volim čovjeka!
Dok sam imao raspjevanu mladost, sve mi je pjevalo, i nije mi se plakalo. Sad mi se plače, ali ne u pjesničkom zanosu… Imam srce koje trpi zbog toga što ljudi trpe. Osjećam potrebu da zaplačem.
U lipnju ove godine (2005.) navršilo se dvadeset godina od smrti velikog čovjeka, franjevca Hercegovačke provincije, fra Rufina Šilića. Bijaše on na daleko poznat i cijenjen propovjednik Riječi i jednostavni tumač velikih otajstava vjere. Neki će reći da je on začetnik novog stila propovijedanja na hrvatskom jezičnom području (T. J. Šagi-Bunić). Nazvan je i pučkim teologom (B. Duda). Znao je jednako zanosno govoriti i intelektualcima i priprostom narodu – svima je lomio istine vjere. Pisao je o temama kojih se rijetko tko doticao (npr. Krist i smijeh, Krist i sport i sl.) i u tome imao vlastiti istančani stil. 1964. godine studenti teologije iz Đakova s njim su vodili opširan razgovor. Mi smo za ovu prigodu izabrali nekoliko crtica iz tog razgovora, nešto im dodali i pravopisno prilagodili. A to neka bude spomen i hvala za njegov život, za njegovo čovještvo i franjevaštvo.
Možete u kratkim crtama prikazati svoj život?
fra Rufin: Rodio sam se u selu Trešnjevici, blizu Konjica, u Hercegovini, 30. prosinca 1911. Djetinjstvo sam proveo u drugom selu, jednako zabitom i šumovitom, to su Borci na obroncima Prenja. 5. siječnja 1919. ostao sam siroče. Na ulici, bez igdje ičega. Franjevci su me iškolovali kao siroče. Godine 1928. stupio sam u novicijat i postao hercegovački franjevac. Teološki studij završio sam u Breslavi (danas Wroclav u Poljskoj) godine 1938. Položio sam doktorat teologije, i to iz dogmatske grupe. Od 1938. do 1945. bio sam profesor na franjevačkoj teologiji u Mostaru, a predavao sam – prema potrebi – dogmatiku, apologetiku i biblijske znanosti. 1945. – 1947. bio sam kao profesor “bez zaposlenja”. Posvetio sam se privatnom studiju i propovijedanju. 1947. pozvan sam za profesora dogmatike na franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Tu sam ostao sve do 1960. Jednu godinu vršio sam dužnost tajnika Provincije u Mostaru. Koncem 1961. otišao sam u SAD i “tamo ostao do 1967. kada sam postao provincijal. Braća su mi tu službu povjerila do 1976. godine. Zadnje godine života proveo sam u Njemačkoj, u našem bratstvu u Blenkenauu. Zdravlje me je pomalo ostavljalo. Čeznuo sam za Hercegovinom. U siječnju 1985. proslavio sam 50. obljetnicu misništva. U lipnju iste godine sam preminuo. Moje mrtvo tijelo našlo je mir u rodnoj Hercegovini, za čije dobro sam nastojao darovati svoj život.”
Kako glasi Vaše životno načelo?
fra Rufin: Ja volim čovjeka! – To je moje životno načelo. Volim današnjeg, suvremenog čovjeka. Vjerujem u njegovu plemenitost, imam pouzdanje u njegovu budućnost, ljubim njegovu bespomoćnost, njegovu tešku bolest. Ljubim je, makar bio apsurd! Znam da je današnji čovjek težak bolesnik. Boluje od raka na duši. Vene u njemu sve što je duhovno, a naglo se razvija sve što je u njemu životinjsko. Znam da je čovjek jedina životinja koja sama sebe uništava. Znam da je sam sebi oduzeo iskaznicu osobe, a izjednačio se s ostalim “komadima” u svemiru. Čovjek sam sebe “raščovječuje”. Bježi od sebe, da bi utekao od Boga. Ne bih se usudio usprotiviti onomu koji je rekao da je čovjek “gnusno stvorenje” (Sârtre). Pa ipak ja tog čovjeka volim! U onim rijetkim časovima, kad počnem fantazirati i zamišljati kakva bih želio vidjeti sam sebe i druge, iskrsne mi pred očima slika svetog Franje iz Asiza, kako skače s konja, pristupa gubavcu i ljubi mu gadne rane. I uvijek me potegne želja, da mi je bar u tom biti sličan svom svetom ocu. Da mi je ovu sitnu ljubav prema čovjeku, koja u meni jedva tinja, rasplamtjeti toliko, da mognem grliti i ljubiti čovječanstvo i onda kada je najgnusnije i najbolesnije. Možda u toj ljubavi ima nešto biološko, nasljedno, atavističko. Ali sigurno je da je svećenički karakter i svećenička služba moju biološku ljubav “pokrstila”, pretvorila je u kršćansku, nesebičnu, “kristovsku” ljubav. Svećeništvo sili čovjeka na ljubav prema čovjeku. Barem svećeništvo kako ga ja poimam. Kroz duge godine svećeničke službe, kao profesor teologije, propovjednik i pučki misionar stekao sam kao “nepredviđeni proizvod” svoj osobni i posebni pojam o svećeništvu. No, o tome možda drugi put i na drugom mjestu. Suvremena guba liječi se samo usnama koje je ljube i cjelivaju. I to cjelovom prave, žarke ljubavi. Osjećam, da je moja ljubav malena, i da nije sposobna biti lijek. Ali vjerujem, kad bih bio bolji, “suvremeniji” svećenik, da bih imao silnu, ljekovitu ljubav prema današnjem čovječanstvu. Nisam nikada prezirao učenjake, pogotovo ne učene svećenike. Možda i previše cijenim velike teologe. Ali za uzor sam izabrao Hermanna Schella, koji je rekao da u ponedjeljak ne bi umio progovoriti s profesorske katedre, kad u nedjelju ne bi govorio s propovjedaonice… Vjerujem da bih u pustinji mogao izdržati šest dana u tjednu. Ali onaj sedmi dan, Gospodnji dan, ne bih izdržao. Nešto bi me vuklo među ljude koji čekaju na Krista. To je valjda glas moga svećeništva.
Što smatrate najvećim zadovoljstvom koje Vam je život donio?
fra Rufin: U tom pogledu ja sam pravi čudak. Moje je zadovoljstvo pokazati ljubav za brata čovjeka i biti ljubljen od njega. Nesretan sam kad osjetim da netko “ima nešto protiv mene”. Kad u novinama ili romanu čitam o nekoj ljubaznosti i velikodušnosti prema djetetu, bolesniku, starici, siromahu, osuđeniku, toliko me se to dojmi, da mi poteku suze radosnice. Svaki pa i najneuspjeliji film kadar je rasplakati me, samo ako je u njemu opisana neka plemenitost prema progonjenima. Usrećuje me čovjekoljublje, i to ono samaritansko čovjekoljublje. Izveo ga ja sam ili ga drugi učinili, svejedno je: ja sam sretan kad vidim ostvarenu ljubav prema čovjeku… Svaka neljubav pokvari mi raspoloženje, učini me “nesretnim” neko vrijeme. Božja me je ruka kroz život vodila tako da sam uvijek mogao uživati čineći dobra djela ljubavi prema drugima i diveći se ljubavi koju su drugi iskazivali meni ili nekom drugom u mojoj prisutnosti. To je toliko ispunilo dane moga života, da sam uistinu kroz život bio sretan. Ne bih se ni s kim na svijetu zamijenio za sreću. Kad bih sutra imao početi novi životni put, ja bih od Gospodina molio da mi dadne opet ovaj koji mi je već dao.
Što je utjecalo na Vašu životnu formaciju?
fra Rufin: Sve. Ne znam koga bih izuzeo iz zbora svojih graditelja i razgraditelja. “Nitko nije otok”, pa ni ja. Gruda sam zemlje otkinuta od majke Zemlje. Ništa zemaljsko nije bez neke veze sa mnom. Ipak, ima jedna riječ. Zapravo pojam, koji obuhvaća sve ono pred čim ja ponekad stanem i uzdahnem: “Sve, što na meni vrijedi, dugujem tebi. Sve, što ne vrijedi, ostavljam sebi.” Taj pojam jest majčinstvo. od prvog do posljednjeg dana moj se život odvijao u krilu triju majki. Jedna me je predavala drugoj. Prva majka bila je, naravno, rođena majka. Oca su mi ustrijelili razbojnici, kad sam bio još nejako dijete. Pred očima majke, i nas šestero djece, pokupili sav novac, sve vrjednije stvari i onda oca ubili. Nekoliko godina majka je prosila, da bi nas prehranila. Obolila je od tubrkuloze i umrla. Bila je mučenica majčinske ljubavi. Tko nije bio siroče majke prosjački siromašne ne može to shvatiti… Majku ljubiti može svatko, ali kao siromašno siroče nitko. To je razlog da je meni majka postala najmudrija mudrost, najljepša ljepota, najsvetija svetost. Druga majka moga života jest redovnička zajednica, Hercegovačka franjevačka provincija. Da bi mojoj majci olakšali muke, hercegovački franjevci primili su me i odgojili i iškolovali “za ljubav Božju”. Upravo onih dana kad sam stekao sve potrebne uvjete da stupim u redovnički novicijat, kad sam već zatražio da budem primljen, majka mi je umrla. Kao da me je predala novoj majci i udaljila se, “da jedna drugoj ne bi smetala”. Gdje je rođena majka prestala, tu je nova, redovnička majka nastavila. Nije mi bilo teško djetinju ljubav prenijeti s rođene na novu majku. Bile su tako slične: progonjene i jedna i druga, siromašne jedna i druga, do smrtne postelje iscrpljene i jedna i druga, a prema meni majčinske i jedna i druga. A onda je neki čudni slučaj htio da se posvetim studiju dogmatike, a dogmatska ekleziologija, nauka o Crkvi kao mističnom tijelu Krstovu, nametnuta mi je kao predmet za “specijalizaciju”. Crkva kao majka djece Božje, kao moja majka, postala je tako najprije moj “ljubljeni predmet”, a onda “predmet moje ljubavi”. Majčinsko krilo u mojoj podsvijesti proživjelo je evoluciju: od malenog krila žene prosjakinje do krila Crkve, koje je široko kao svemir, a bogato kao nebeska baština… Nikada u životu, ni za jednu sekundu, nisam u Crkvi i svojoj redovničkoj zajednici vidio nešto drugo osim majke. Nikada mi nije bilo teško primiti od Crkve neki nauk. “Grijesi Crkve” u povijesti nikada mi nisu pravili poteškoće. Nikada nisam čuo šalu na račun Crkve, a da me to nije zaboljelo. Nekako mi je prešlo u drugu narav, da pod ljudskom vanjštinom naše Crkve vidim Duha Svetoga.
Kako bi izgledala Vaša lamentacija nad današnjim vremenom?
fra Rufin: Bilo bi mjesta za jednu suvremenu lamentaciju. Samo ja nisam Jeremija, da bih je mogao napisati! Dok sam imao raspjevanu mladost, sve mi je pjevalo, i nije mi se plakalo. Sad mi se plače, ali ne u pjesničkom zanosu. Previše imam misli, a premalo osjećaja, da bih bio “suvremeni pjesnik”. Ipak imam srce koje trpi zbog toga što ljudi trpe. Osjećam potrebu da zaplačem. Kad bih negdje sreo nekoga Jeremiju – osjećam da bih ga umio upozoriti na ono nad čim treba lamentirati – dao bih mu “nacrt za lamentaciju nad čovjekom”. Zamolio bih ga da taj nacrt ispuni svojom dušom, dadne mu suvremenu, originalnu, srcem i svježinom ispunjenu pjesničku boju i oblik:
Sine Božji! Dođi i rodi se ponovo: u naše doba!
Zemlja je postala jedna jedina velika štala,
puna stoke i zvjeri, gnoja i smrada.
Od zidova bije studen, s podova puši se krv…
Veliki čudotvorče! Dođi i u našu Kanu!
U našim domovima odigrava se čudesna pretvorba:
Vino ljubavi pretvaramo u vodu ljubakanja,
Majčinska prsa u staklene boce,
Majčinske utrobe u mrtvačnice i grobnice,
Vjenčani prsten u okove i lance.
Bračna vjernost umire u sudnicama…
Uđi, Gospodine, i u naše domove!
Na vratima naći ćeš natpis: “Zabranjen ulaz – ljubavi!”
Gospodine, nemaju ni vode ni vina…
Dođi, pohiti u našu Kanu!
Sine čovječji!
Prohodaj i našom Galilejom!
Progovori i s naše Gore!
Naša blaženstva postala su prokletstva, naša ljubav mržnja,
Imamo “svoju istinu”, pa smo izgubili jedinu istinu,
O miru šapućemo, o ratu urličemo…
Grešnici nemaju suza, janjci se razvijaju u vukove,
Gubavci skupo prodaju svoju gubu,
Sol zemlje postala je bljutava, svjetlo se sakriva u uglove,
Tvoje su ovce izgubljenem jedna od stotinu nije,
Tisuće ovčinjaka, tisuće stada!
Bez prestanka o ljubavi govorimo,
a vapaj pregaženih ne čujemo.
Otkupitelju svijeta!
Dođi i na našu Golgotu!
Stavi svoj križ između naših križeva,
Lijevo i desno vidjet ćeš kružnicu propetih razbojnika,
I s lijeva i desna čut ćeš samo uvrede.
Rastegni propete ruke, da budu šire od ekvatora,
Otvori probodeno Srce, da bude šire od zemljina krila,
Zavapi prema nebu:
jer naše su usne zašivene konopom laži,
Upri svoj pogled prema nebu:
jer naše su oči krvave od mržnje,
Stani pred Oca: sakrij nas svojim leđima,
Jer mi smo od glave do pete u grijesima!
Mlazove svoje krvi pretvori u rijeke,
Operi sa zemlje tragove Abelove krvi!
Mi smo u agoniji: umire u čovjeku čovjek…
Umri ti! I daruj nam svoj život!
Dođi i spasi čovjeka – od čovjeka!
A kako biste izrekli hvalospjev posvećen ovom vremenu?
fra Rufin: Nisam Jeremija, ali još manje sam sveti Franjo. Kad bih imao Franjinu vjeru i ljubav, njegov pjesnički zanos i ustreptalu dušu, njegovu djetinju odanost Bogu i široku bratsku ljubav prema svakom stvoru, dodao bih nekoliko novih redaka “Pjesma bratu suncu”. U prozaičnom, neizrađenom obliku izgledalo bi to ovako:
Hvala ti, moj Gospodine, za svaku kaplju Adamove krvi
u mojim žilama!
Po njoj sam dio Zemlje i Svemira, a tvoja slika i prilika!
Makar se na nju spustilo tvoje prokletstvo i izgon iz raja,
još uvijek u njoj trepti uzbuđenje od sreće u tvom zagrljaju…
Hvala ti, Gospodine, što sam današnji čovjek!
Mi bježimo i od sebe i od tebe,
Svemir punimo, a duše praznimo,
Orbite pravimo sve brže i duže,
Pa ipak jedino nama je dano da vidimo,
da svu sva svemirska otkrivanja i utrkivanja
samo poigravanje djece na koljenu svog Oca nebeskog.
Mi smo generacija zločinaca i svetaca,
Nevinu krv potocima prolijevamo,
Ali i svoju vlastitu rado prelijevamo u žile nepoznata ranjenika – brata.
Psujemo te i slavimo te više nego ikada,
Crkvu progonimo i ljubimo više nego ikada.
Okićeni atomskim bombama, zvjerskiji smo od zvijeri,
Odjeveni bodljikavom žicom
i namirisani atomskom prašinom
Širimo miris grobova i koncentracionih logora…
pa ipak postajemo sve više braća, makar se svađali,
Tebe smo sve to više željni, makar to ne osjećali,
Crkvi-majci sve više smo djeca, makar to nijekali.
Hvala ti, moj Spasitelju, što sam čovjek,
Jer i ti si volio čovjeka,
Jer i ti voliš današnjeg čovjeka,
Jer ti si punina svakoga vremena i svakoga prostora,
Jer ti si najsuvremenija suvremenost i najčovječnija čovječnost!
Fra Rufine, hvala za svaku Vašu riječ, za trag kojeg ste ostavili u Crkvi. Uživajte u vječnom miru sa svojim Učiteljem i Gospodinom!
Izvor: portal fra3.net; autor: fra Josip Vlašić
