Kako izgleda duhovan čovjek?

1352

Kako opisati duhovnog čovjeka u preobilnoj ponudi raznih duhovnosti čiji broj gotovo svakodnevno raste? Brojne se duhovnosti ili oživljavaju iz prošlosti ili nastaju u sadašnjosti i za svaku bar netko misli da je to ona prava. Samo u kršćanstvu ima na stotine vjerskih zajednica i svaka od njih zastupa svoju verziju duhovnog života, a kad još spomenemo i budističke, hinduističke, židovske, muslimanske i druge pristupe ovoj temi, razne se duhovnosti broje tisućama. Kada se u te duhovnosti pomiješa neka mjera misticizma, reinkarnacije, spiritizma, okultizma i vračanja te pokoji biblijski motiv kako bi ponuda bila što privlačnija, jedino nam Bog može pomoći da se opredijelimo za onu pravu.

Nemoguće je nabrojiti, a kamoli sustavno opisati sve oblike izražavanja duhovnosti, ali spomenimo samo neke:

Neki smatraju da duhovan čovjek ima dugačko lice, da je uvijek ozbiljan i odmjeren promišljajući svaku svoju riječ i postupak kako ne bi pogriješio. Čini se da vam ne može opušteno reći niti “dobro jutro” kada ga ujutro sretnete. On se uvijek bavi “duhovnim” mislima koje su onozemaljskog podrijetla i nema vremena za prolaznu svakodnevicu. Kada se ovakvi duhovnjaci žele u potpunosti isključiti iz ovozemaljskog života, zatvore se u nepristupačna svetišta na Tibetu ili u neku drugu osamu gdje mole, meditiraju i kombiniraju ovozemaljsku stvarnost s onozemaljskom.

Nasuprot takvoj duhovnosti, postoji ona veseljačka koja ništa ne uspijeva reći ako ne djeluje u nekome ushitu, ekstazi ili transu. U takvim se duhovnostima pleše, pjeva do iznemoglosti i onda se razmatra duhovna poruka koja je sve drugo samo ne racionalna istina. Čini se da je tu odlučujući intenzitet zvuka i mističnost prigode koji djeluju na čovjekove osjećaje stvarajući duhovni ugođaj što “osvježava dušu”. Istina je da su ljudi zbog sve većih izazova u životu uglavnom neveseli i duhovno umrtvljeni pa im se ovakva duhovnost čini dobrodošlom.

Razvratne duhovnosti poznate su iz prošlosti, a ne izostaju ni danas. U brojnim su poganskim hramovima duhovne sadržaje nudile svećenice čineći blud s hodočasnicima. Južnosemitski narod Nabatejci iz 4. stoljeća prije Krista, koji je nastanjivao danas čuvenu turističku atrakciju grad Petru, poznat je po tome razvratu. Pri posjetu Petri oduševljavaju vas u stijenama isklesani raskošni hramovi, ali kada pomislite koja je tu opačina počinjena u ime uzvišene duhovnosti, dojmovi blijede. I danas se razne okultne, spiritističke i sotonističke prakse sve više cijene kao siguran spoj s onim nevidljivim svijetom, pri čemu se potiskuju ili zanemaruju sva moralna načela, a poneke orgije završavaju i tragično, kao ona koju je predvodio Jim Jones u gvajanskim prašumama.

Danas je, kao i u prošlosti, u modi duhovnost koja nalikuje bosanskome loncu. Tu ima svakakvih sastojaka: učmale tradicionalne pobožnosti, nezdravog nacionalnog ponosa i kulturnih običaja, isključivosti i netolerancije prema onima koji ne vjeruju isto, političkoga probitka, materijalne koristi i vlasti te velike koncentracije formalnosti kako bi sve bilo dopadljivo sujetnome ili neukome duhovnom potrošaču. Nisu li razni sinkretizmi, simonije, stoljetni sukobi i nasilja u ime Boga i bogova skuhani u tome loncu?

Kako, dakle opisati duhovno zdravog čovjeka? Postoji li takav? Najpotpuniji odgovor na to pitanje nalazimo u Bibliji i to u nekoliko kratkih ali sadržajnih redaka.

Pristup ispitivanju duhovnosti je jednostavan: “Čuvajte se lažnih proroka što vam dolaze u ovčjem runu a unutra su grabežljivi vuci!  Prepoznat ćete ih po njihovim rodovima. Zar se s trnja bere grožđe ili s drače smokve?” (Matej 7,15-16) Dakle, pozornost treba obratiti na konačni “proizvod” duhovnosti, na rod ili plod duhovnog života, na praktičnu pobožnost koja je razumljiva, korisna i potrebna svakome čovjeku. Načelo je jednostavno i jasno i nije moguće pogriješiti u ispitivanju istinske duhovnosti, posebno zato što su u slijedećem misaonom ulomku nabrojena obilježja razvratnog života koji je suprotan duhovnome, a “to su: bludnost, nečistoća, raspuštenost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomornost, srdžba, sebičnost, razdori, strančarenja, zavisti, pijanke, razuzdane gozbe …” (Galaćanima 5,19-21) Dakle, nezamislivo je da duhovan čovjek potiče na ovakvo ponašanje te zastupa i brani ovakvu “duhovnost”.

Naprotiv, plod su Duha [ili duhovan čovjek njeguje]: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost. Protiv ovih ne postoji zakon.” (Galaćanima 5,22-23) Spomenimo neke od najistaknutijih odlika duhovna čovjeka:

Ljubav je na prvome mjestu jer je ona temelj međuljudskih odnosa na svim razinama. Ali najvažnije je zamijetiti da ta ljubav nije sebična požuda, neobuzdana strast i naklonost koja zavisi od dopadljivosti. Ljubav je “strpljiva, dobrostiva, ne zavidi i ne hvali sebe, ne oholi se i nije nepristojna, nije grabežljiva i ne srdi se, zaboravlja i prašta zlo, ne likuje kada se čini nepravda, a raduje se istini. Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje.” (1. Korinćanima 13,4-8) Ovoj se ljubavi najviše približava majčinska ljubav, ili roditeljska, koje treba biti u svim međuljudskim odnosima jer svi imamo majke i mnogi smo nekome roditelji; a kada se radi o nebeskome Roditelju, tada izuzetaka nema. Svi smo djeca jednoga Roditelja pa prema tome pripadamo duhovnoj obitelji u kojoj žive samo sestre i braća.

Radost je rijetka vrlina u našem tužnome svijetu. U životu ima radosnih trenutaka, ali to su samo trenuci u odnosu na mučne strahove, duge neizvjesnosti, uvijek prisutne opasnosti i nepredvidive bolesti koje se gnijezde oko nas. Čovjek se uvijek nastojao zaštiti i udaljiti od tih nelagodnosti i razveseliti se po svaku cijenu. Šteta što to radije čini raznim opijatima nego zdravom i stabilnom duhovnošću kojoj nikada ne nedostaje optimizma. Konkretno i praktično povjerenje i ufanje u Boga Stvoritelja i Spasitelja jedini je sigurni jamac postojane i stalne radosti i optimizma, posljedica je istinske duhovnosti te obilježje duhovnog čovjeka.

Mir na svim razinama toliko je potreban da ovo obilježje duhovnosti ne možemo dovoljno naglasiti. Isus je nazvan Knezom mironosnim, a mir u srcu je onaj pravi i toliko potrebni unutarnji mir. Dok se nalazimo u  grešnoj sredini, teško da će ikada oko nas biti trajnoga mira, ali nemir oko nas ne može ugroziti taj duhovni mir. To također znači da se duhovno osvježenje uvijek događa u ozračju mira, a ne galame, optuživanja i bezobraznih riječi i postupaka. Stoga, čuvajmo se “energičnih” duhovnih reformatora koji su najvještiji u manipuliranju mnoštvom dok istodobno krše svako pravilo duhovnoga rasta i napredovanja. Duhovni napredak možemo usporediti s rastom biljke koja klija iz sjemena, zatim bojažljivo izlazi iz zemlje te se postupno razvija u sve veću i snažniju biljku koja na kraju donosi rod. Duhovnim se čovjekom ne postaje preko noći, kao što se ni karakter ne razvija odjednom. Cijeli je život prilika da po zakonitostima Duha (ili Božjim) razvijamo na miran način svoj karakter.

Duhovan čovjek nije samo sposoban nesebično voljeti, biti vječiti optimist i graditi mir; on je strpljiv, blag, dobar, vjeran, krotak i suzdržljiv. To je prijatan i normalan čovjek. Zapravo, prednost je sresti se, družiti, poslovati i biti prijatelj s duhovnim čovjekom. Duhovni je čovjek istinski džentlmen koji je uvijek uviđavan i pažljiv, čak i prema svojim neprijateljima. Očito se ugleda na Isusa.

Dragutin Matak

PODIJELI