Nikada ranije ‘ Zovi, samo zovi’ nije zvučala tužnije. Niti kada se i na prvi cvrkut Udbinih ptičica vodilo na nježno i sistematsko usađivanje ljubavi prema the Drugu, Goli otok i bezbrojne zatvorske podrume, čije zidove kosti koje su bile u njima ne zaboravljaju ni u grobu.

Niti 90-ih, kada osakaćeni udovi, slomljene kralježnice i lica neizrecivih agonija onih koji je pjevaju , još uvijek nisu služila za dizanje klikova Indexa, Sprdexa i inih koji u ime tobožnje prosvijetljene satire ne prežu ni od ismijavanja Najsvetijega , a kamoli bi prezali od nekog tamo, neurbanog života.

Danas su branitelji dočekali onaj najteži stadij. Tišinu. Ravnodušnost. Izbrisanost. Stadij u kojem i najjači posustaju. Granate su odavno prestale padati, oružje odloženo. I sigurno, ne prođe dan da mnogi od njih ne požele da su sa oružjem mogli odložiti i sebe. Negdje. U neko nepostojanje. Sasma sigurno, požele to mnogi, od onih-s druge strane ! A izborili su nam ovaj, novi svijet-u svoj njegovoj slavi ! Sve ono čime se ova populacija ponosi(la), sada je nazadno, sramotno pa i šovinistički pak. Čak .

I kuda sada ? Premladi da umru od jada, a prestari, i puno češće, preprincipijelni da se preobrate na sav ovaj društveno prihvatljivi nonsense, da razumiju svo to urlanje mladih i nadobudnih. Da shvate da se sada gine za prava ćuka i štakora ( da me se krivo ne shvati, i ja sam-osobno-itekako protiv nasilja nad životinjama, ali mjera je davno prijeđena), da je tijelo žene-tijelo, a tijelo fetusa- biološki otpad ; da shvate značenje tvorenice LGBT, kao i to da moraš paziti da je ne izgovoriš svetogrdnim tonom, kako odmah, na mjestu ne bi bio proglašen fašistoidnim sociopatom !

A tek, kada , kao i u svakoj populaciji, netko iz redova njenog trulog postotka napravi nešto odurno-tek tada se dime slobodarski portali, slavodobitno čuvajući naše slobode, kako im i samo, liberalno ime govori. Riječ branitelj još nije dobila sasvim pejorativan prizvuk, ali itekako je na dobrom putu.

Sada im opet preostaje još jedna teška borba, ovoga puta protiv sasvim nevidljivog neprijatelja, onog najlukavijeg, najgoreg. Onog koji im kćeri i sinove na Filozofskom i svim sličnim prodajnim mjestima jeftine indoktrinacije uči da se trebaju stidjeti sasvim non art oca, oronulog, u loše krojenim hlačama, koji na Markovom plače, pjeva skandira..Zovi, samo zovi. Svi će sokolovi. I bi, i hoće, makar ono što je od njih ostalo .

Neka vam je Bog u pomoći , u ovoj, i svim ostalim bitkama života.

Marijana Perković

PODIJELI