Svako jutro zahvaljujem Bogu na novom danu, ali Ga i molim da mi blagoslovi svaku sekundu novog dana i da s mog životnog puta u novom danu odmakne sve zle ljude, a pogotovo za one koji se prave da su mi prijatelji i kojima nije cilj prijateljstvo nego nekakva korist u obliku nekakve pomoći ili da saznaju nekakvu informaciju iz mog privatnog života, pa poslije da na moj račun šire laži i klevete. Kroz molitvu Bog mi uistinu pomaže i odmiče sve osobe kojima je cilj iskorištavanje, jer veliki broj osoba raznih profila gleda samo sebe, moli za sebe, živi za sebe i traže svoju, a ne Božju volju. Njihov život i duhovnost svodi se samo na sebične interese, pa traže nešto za sebe i ako ih netko odbije ili, ne daj Bože, ne napravi po njihovom, onda počnu razna okolišanja, tračevi, izmišljene priče. Čovjek je, na žalost, u mnogim slučajevima drugome čovjeku vuk.
Kada iz srca molitvom zaštite zamolim Majku Mariju da me zagovara i štiti kod Gospodina, to stvarno rađa velikim plodom. Navesti ću jedan primjer kada sam radio noćnu smjenu i uputio se pješke kući, te u sebi molio Gospinu Krunicu Radosna otajstva. U molitvu sam uključio i nakanu da mi Gospodin po Majčinu zagovoru odmakne sve zle ljude s puta i da te zle ljude također blagoslovi. Molim i za obraćenje njihovog srca, te dok služe zlu da mi ih makne s puta, a da mi stavi samo dobre i istinske vjernike. Kada sam otprilike otpješačio oko 3 km hodao sam jednom cestom koja je zatvorena za automobile i pregrađena na ulazu s betonskim stupovima. Kod stupova je sjedio mlađi čovjek oko tridesetak godina, a kraj njega je bio veliki planinarski ruksak s nordijskim štapom. Prišao sam mu i primijetio da oko vrata ima drveni križić s medaljonom Svetog Benedikta. Odmah sam ga upitao:”Jesi li ti hodočasnik? Ideš li za Međugorje?” Rekao mi je da se zove Pawel i da je hodočasnik koji iz Češke hoda petnaest dana i da ide za Međugorje. Nekako smo se sporazumjeli i rekao sam mu da sam i ja nekoliko puta iz Zagreba išao pješke za Međugorje. Uglavnom, ostali smo u kontaktu i u međusobnoj molitvi. Sresti takvog čovjeka i to prvog u danu je velika milost i odmah sam znao da će mi dan biti blagoslovljen.
Naime, sam sam pješak i hodočasnik koji je pozvan pješačiti u Marijanska i druga svetišta. Puno puta sam se pitao :”Radim li ispravno? Traži li to Bog zapravo od mene?” Razgovarajući o pješačkim hodočašćima ljudi uglavnom imaju različita mišljenja o ovom načinu hodočašćenja. Kada ljudi čuju da sam prešao mnoge kilometre pješke kako bi došao do nekog svetišta, uglavnom reagiraju različito. Pojedinci kažu: “Svaka ti čast!”, a ima i onih koji kažu:”Ti si lud!”, no najčešće mi kažu: “Moliti možeš i od kuće i tolikim hodanjem ne možeš Boga nagovoriti da ti se smiluje.” Nedavno sam bio na kavi s mojim prijateljem Damirom, i osim što smo prijatelji i braća u Kristu, mi smo i suputnici na pješačkim hodočašćima. Razgovarali smo kako ćemo mjesečno jednom ili više puta pješačiti do Marije Bistrice i u molitve uključiti sve one osobe koje su nam se preporučile u molitvu. Tako smo razgovarali i o našem pozivu i hodočasničkom hodanju, pa sam mu napomenuo da obični ljudi uz svećenike, imaju različita mišljenja o pješačkim hodočašćima. Pojedni svećenici hodanje od Zagreba do Međugorja smatraju nešto što je predobro i milosno, dok drugi smatraju da se tu radi o ludosti vjere. Uglavnom, oni koji su rekli da se radi o ludosti vjere su to kroz šalu izrekli, ali većinom svi su svećenici bili gostoljubivi prema nama i normalno su nas prihvatili. Kada sam s Damirom razgovarao možemo li mi umilostiviti Boga s hodanjem on mi je odgovorio: “Zašto ne bismo mogli ako hodamo Bogu na slavu i ako se kroz ovaj naš apostolat proslavlja Bog. Mi hodamo i molimo za druge, a to Boga ne može naljutiti, već samo veseliti. To je ujedno i naša slatka pokora koju dajemo za druge, pokora koja nije teška…” Taj Damirom odgovor me razveselio i siguran sam da je Bog progovorio kroz njega i zapravo dobio sam još jednom odgovor da ne radim ništa loše s pješačkim hodočašćem.
Oni koji me dobro poznaju, sjećaju se kada smo Fran, Krešo i ja 16.07.2012. iz Zagreba krenuli pješke za Međugorje. To je bilo moje prvo pješačko hodočašće od Zagreba do Međugorja, ali i hodočašće koje je ne mojom voljom bilo malo medijski popraćeno, jer nas je pratio Radio Mir Međugorje, neki portali, ali i crkvene tiskovine kao i facebook na kojem se pratio svaki naš korak. Nedavno me pitao jedan čovjek koji tada nije bio dobar sa mnom, a koji je na Facebooku pratio naše kretanje “Jesam li ja uistinu imao Božji poziv za hodočašće u Međugorje ili sam sam sebi htio dokazati da mogu doći?” Objasnio sam čovjeku da sam imao poziv, a ovo pretjerivanje i mediji nisu bili naručeni niti od mene niti od mojih suputnika i braće u Kristu. Za to pretjerivanje najviše je zaslužan facebook tj. ljudi koji su nam zapravo htjeli pomoći, ali ispalo je kao da smo svi mi išli sebi, a ne Bogu na slavu. Zašto sam zapravo išao u Međugorje i jesam li bio pozvan? Naravno da sam bio pozvan, a taj poziv sam osjetio još 2001. nakon mog ozdravljenja ramena i kralježnice na karizmatskom seminaru Oca Jamesa Manjackala u Zagrebu. Naravno da sam imao puno rana iz prošlosti, dvojbi i neraščišćenih stvari, razne egzistencijalne i životne probleme, koji su me tjerali da krenem prema Međugorju. Od 2001. iz glave mi nije izlazila slika pješačenja prema Međugorju. Nisam bio spreman ni duhovno ni fizički da ga obavim tada, ali jedanaest godina poslije sam donio odluku da idem. Moja prijateljica Ivana želeći mi pomoći bez mog pitanja, javila je novinarki Ana Mariji na Radio Mir Međugorje i onda me nazvala i nagovorila me na taj intervju koji sam u početku odbijao, jer sam u Međugorje išao radi svojih osobnih nakana i nerazriješenih problema. Uglavnom, Ana Marija mi je rekla da nema tu ništa lošeg jer trebam svjedočiti i možda na taj način nekoga drugoga potaknem da također krene na hodočašće. Osim što sam smatrao da je hodočašće moje privatno i da imam pravo na privatnost, a s obzirom na to da mi je to bilo prvo pješačenje prema Međugorju razmišljao sam i o tome da mi se može svašta dogoditi. Pitao sam se “Što ako odustanem, a mediji me prate? Što ako se ozlijedim ili ako izgubim snagu?”
Bez obzira na sve to, sve je Hvala Bogu dobro prošlo, a oni koji me poznaju znaju da sam iz duhovnog, a ne iz sportskog razloga ili nekakvog dokazivanja išao do Međugorja. Bog mi je dao zdravlje i snagu, a da sam htio proslaviti sebe našao bi sponzore pa bi propješačio onako sportski zemaljsku kuglu ili bi se popeo na vrh Himalaje uz druge načine privlačenja pozornosti i stjecanja slave.
U zadnje vrijeme s prijateljem i bratom u Kristu Damirom hodočastim u Hrvatsko nacionalno svetište Majke Božje Bistričke. Sva hodočašća radimo privatno radi prirode našeg zaštitarskog posla koji nam ne dozvoljava da idemo organizirano preko župe, jer nam se ponekad poklopi da moramo raditi dok se ide organizirano, zato se mjerimo po našem rasporedu s posla. Osobno sam jako vezan za Mariju Bistricu i nakon svakog hodočašća mogu svjedočiti o velikim i neizmjernim milostima koje dobijemo na svakom hodočašću. Mnoge ljude zanimaju naša iskustva s hodočašća. Zašto pješačiti? Što to toliko privlači kad se možeš pomoliti i kod kuće? Što se to osjeća ili doživljava pješačenjem i patnjom? To su brojna pitanja, a zaključci od velike većine ljudi je otprilike: “Ma dobro, ako ništa drugo, zdravo je hodati.” Ljudi uglavnom odobravaju pješačenje, jer je zdravo, ali u duhovno i milost brojni vjeruju, ali i sumnjaju ili ne vjeruju, a to je velika greška.
Želio bih reći da kod pješačkog hodočašća u početku sam hodao da bih umilostivio Boga kako bi mi dao ono što sam Ga molio. Iako se nije ostvarivalo sve po mojoj volji, nisam odustajao, već sam nastavio dalje hodati i moliti. Ponekad sam se ljutio na Boga ako mi nije išlo po mome, ali sam se upitao: “Tko sam ja da Boga pozivam na odgovornost?” S vremenom sam duhovno rastao i sazrijevao i shvatio da ako su mi skromne želje da će mi i radost biti veća. Dolazio sam u fazu kada sam dok sam hodao počeo umjesto “Daj Bože!” govoriti “Hvala ti Bože!” Srce mi se počelo ispunjavati radošću, mirom i zadovoljstvom. Počeo sam razmišljati o sebi i svojim grijesima, propustima, slabostima. Jednostavno dok pješačim, molim i zahvaljujem na daru života, dobrim ljudima, prijateljima i prirodi koju je Bog stvorio. Kako je lijepo pješačiti kroz prirodu i gledati šume, potoke, brda, planine, susretati srne, razne ptice i divlje životinje. Mogu reći “Hvala Ti Bože, što si stvorio planetu zemlju i što si je ukrasio s drvećem, planinama, rijekama, biljnim i životinjskim svijetom. Također, molim i za domovinu Hrvatsku, naše drage branitelje, siromahe koji pate radi nepravde, molim i za obraćenje političara i Hrvatskog naroda koji se diči svojim Hrvatstvom i katoličanstvom, a koji su jedan od najvećih bogopsovača na svijetu. Zna se dogoditi da dok hodam prema svetištu, spontano mi u misli dolaze razne osobe za koje se pomolim i uključim ih u hodočašće. Također, Bog mi uvijek priredi i svoja sveta iznenađenja, pa tako u svetištima kada dođem do cilja sretnem neke stare poznanike koje nisam vidio godinama ili upoznam nove i drage ljude. Poslije svakog hodočašća danima osjećam radost i neizmjernu milost, ali i pomak na bolje kod ljudi za koje sam molio i za koje sam hodočastio. Nisam jedini hodočasnik pješak, ima i onih anonimnih koji hodaju ovoga trenutka prema raznim svetištima širom svijeta i koji mole za MIR i za obraćenja. Sjetite ih se u svojim molitvama. Neka vas prati Božji blagoslov!
Hodočasnik Josip
Draga braćo i sestre,
uključujemo vas u naše molitve za vrijeme hodočašća i ako vam je potrebna molitva možete nam poslati na email adresu [email protected]
Neka vas prati Božji blagoslov!
Izvor: www.put-istina-zivot.com
