Gospodin me iscijelio
Gospodin s vama!
Htjela bih vam posvjedočiti kako je Bog živi Bog.
Od svog rođenja bolujem od “neizlječive” bolesti celijakije. S tim živim punih 18 godina. S vremenom sam se već pomirila kako ću čitavog života morati paziti što jedem i gdje jedem. U školi su me znali ismijavati i u početku mi je to jako smetalo, ali sam se s vremenom oglušila na takvo tužno podsmjehivanje. U početku svog života nisam bila posebno jaka vjernica, molila sam se Bogu onda kada bih se sjetila i, općenito, Bog mi nije uopće bio važan. Dapače, jako puno sam psovala, bila sam skroz na rubu i malo je nedostajalo da krenem na krivu stranu, tj. u loš život.
Znam da će vam zvučati kao neka priča iz bajke, ali jednog dana upoznala sam osobu koja mi danas znači sve u životu, mog dragog i ljubljenog dečka kojem ću zauvijek zahvaljivati što me potpuno promijenio. Kada sam krenula s njim, jako sam psovala pred njim i mislila da “ako psujem, više ću mu se svidjeti”. U početku nije ništa spominjao, pustio me da psujem, jednostavno me nije doživljavao kada bih psovala. Nakon nekog vremena polako i obazrivo mi je počeo govoriti kako je loše psovati, a posebno je ružno kad ženska psuje (mislila sam u sebi – pa što te briga ). Jednog dana sam legla i razmišljala zašto on to meni stalno govori. Je li to zato što on ne psuje? Tako sam počela malo manje pred njim psovati, ali to je bilo samo pred njim. Pravila sam se kao fina, iako nisam bila, slušala sam ga svaki dan i on nikada nije rekao ni jednu ružnu riječ. Što sam se više družila s njim, polako su iz mog rječnika počele nestajati ružne psovke. On me i doveo do ovog cilja, trudio se oko mene, jednostavno, bilo mu je stalo do mene i želio je da se promijenim.
On je osoba koja služi živom Bogu, osoba kojem je Bog na prvom mjestu i tako sam sretna što ga imam. Odrastao je uz svoju majku koja istim žarom služi živom Bogu. Odgajala ga je učeći ga o Bogu, slavili su ga na sve moguće načine, nikada se nisu posramili Boga, jednostavno su mu predali svoj život. Po mojem skromnom mišljenu, to je jedno od najljepših odrastanja.
A ja? Kakvo je bilo moje odrastanje? Odrasla sam u kući gdje su psovka i kocka bili dobar dan, zato i jesam toliko psovala i bila onakva kakva jesam, ja nisam imala nikoga da mi svjedoči vjeru u Boga, da mi priča o tome, da me uči, nažalost, u mojoj je kući sve bilo obrnuto.
Zahvaljujući mom dečku posve sam se promijenila, njegova majka, moja prediva i draga isto majka (jer je nikada neću smatrati nikim drugim) radili su na meni, molili se za mene, vjerovali u mene i nisu odustajali. Na ovaj način proslavili su Gospodina, uspjeli su me promijeniti, molili su Gospodina da djeluje na moje srce i isplatilo se ,hvala im, ali najviše hvala i slava mom predivnom Ocu, Gospodinu našemu.
No, da se vratim na početak mog svjedočanstva za moju “neizlječivu” bolest. Svi su mislili da nikad neću ozdraviti, ali oni (moj mladić i njegova majka) nisu, oni su vjerovali, oni su se molili Bogu i Bog je uslišio moje i njihove molitve. Gospodin me iscijelio, ja danas smijem jesti sve što poželim, ne moram više paziti jer je Gospodin iscijelio moju, kako su svi govorili, “neizlječivu” celijakiju, slava Bogu.
Svima vama želim govoriti kako se isplati čekati na Boga i kako je On veliki i svemoguć, samo morate imati jaku vjeru u Njega i vaše će se molitve sve ispuniti. Toliko sam sretna i ponosna na svog Gospodina kojeg ću slaviti u sve dane svoje! Amen
BOG NEKA VAS SVE BLAGOSLOVI!
Marija D.
