18. srpnja 1903. Fran Folnegović – je li putem masonerije rušio Stranku prava i ideje Ante Starčevića?

Piše: Petar Horvatić

Fran Folnegović je bio mason, a u slobodne zidare ušao je u peštanskoj loži Demokratia u proljeće 1892., a potom je od rujna 1892. sudjelovao u radu zagrebačke lože Hrvatska vila. Mnogi pravaši kasnije su tvrdili da je putem masonerije namjerno rušio domoljubnu i državotvornu Stranku prava.

Lažni “kozmopolitizam” lako je doveo hrvatske masone da budu plijen najprije mađarskih masona u Austro-Ugarskoj,  a onda i srpskih masona u Jugoslaviji.

 

Hrvatski pravaški političar i publicist Fran Folnegović rođen je 1848. godine u Slanovcu kraj Zagreba, a preminuo je na današnji dan 1903. godine u Zagrebu.

Studirao je pravo u Zagrebu, Budimpešti i Grazu.

Već kao osmanaestogodišnjak priključuje se krugu oko Ante Starčevića, a autor je riječi svojevrsne pravaške himne Živila Hrvatska i njezina prava. U Hrvatski sabor, kao kandidat Stranke prava, bio je biran od 1875. do 1895. godine.

Vremenom se kod Folnegovića razvija uvjerenje da Stranka prava mora odstupiti od inzistiranja na samostalnoj hrvatskoj državi izvan okvira Habsburške Monarhije. Od kraja 1870-ih postupno se pokušavao politički približiti J. J. Strossmayeru, pa je nastojao osigurati čvrstu suradnju Stranke prava s Neodvisnom narodnom strankom. U svezi s programom ostvarenja hrvatske državnosti u Monarhiji morao je biti suzdržan sve do propasti nade u Rusiju potkraj 1880-ih.

Masonstvo je pobudilo posebnu pažnju hrvatske javnosti, kada je Fran Folnegović postao povod raskola u Stranci prava. Folnegović, saborski zastupnik i jedan od prvaka Stranke prava, bio je primljen u peštansku ložu Demokratia god. 1892. Zatim je postao jedan od osnivača, a onda i govornik lože Hrvatska vila, koja je, kako je navedeno, radila pod zaštitom ugarske Simbolične lože. Treba ovdje istaknuti, da je tada u mađarskom masonstvu prevladavao mađarski nacionalni osjećaj, za razliku od hrvatske masonerije.

Folnegović je pravašima kod primanja u peštansku ložu tvrdio, da on ulazi u masonstvo s odobrenjem Ante Starčevića, a nijekao je istovremeno u hrvatskoj javnosti da je mason. Međutim, on je priču o Starčevićevoj uputi da uđe u masoneriju izmislio. Starčević, koji je bio protiv politiziranja Crkve, dakle, protiv klerikalizma, bio je istodobno teist, a to je moglo stvarati zabunu u ocjeni njegovih ideja u onih, koji su izjednačavali Crkvu s vjerom, piše hkv.hr

Folnegović je odmah, čim je bio primljen u masonstvo, počeo propovijedati bratstvo s Mađarima. Tako je posjetio god. 1894. u Sarajevu Benjamina Kallayja, ugarskog upravitelja BiH, i u tisku pohvalio njegovu upravu u Bosni i Hercegovini. Dapače, Folnegović je god. 1895. osudio ĉin spaljivanja mađarske zastave u Zagrebu, „što ga je oduševljeno odobrila sva hrvatska javnost“. Folnegović je tako postupio, jer je htio Stranku prava usmjeriti tako, da pregovara posebno s mađarskim vladajućim krugovima, i to, dakako, u režimsko-dualističkom okviru.

Ovim činom Folnegović je u izboru: ili da postupa u skladu s politikom hrvatske stranke, kojoj pripada i u kojoj se čak nalazio, s nekim drugim članovima, na njezinu vrhu, te bio u borbi s Josipom Frankom za vodstvo u stranci, ili da se kao mason, koji je pod mađarskim masonskim vrhovništvom, bezrezervno stavi u službu tada izrazito protuhrvatske mađarske politike i slijedi političke želje svoga masonskoga vodstva, i onda, kada je mogao biti siguran, da će zbog toga biti osuđen od, gotovo, sve hrvatske javnosti, što mu se i dogodilo.

Priznanje je dobio samo od mađarskih i mađaronskih političara.

Starčević je poslije Folnegovićeva govora u Zagrebu, zajedno s Frankom, Eugenom Kumičićem i Milom Starčevićem, osudio Folnegovićevo priklanjanje Khuenovim mađaronima i najavio istupanje iz kluba Stranke prava i osnivanje Čiste stranke prava.

Nakon ovog događaja s Folnegovićem borba u hrvatskoj javnosti protiv masonstva postala je vrlo žestoka. U toj borbi, naravno, nastavila je prednjačiti Katoliĉka crkva. Sami masoni smatrali su, da od osnivanja lože u Sisku god. 1872. imaju u hrvatskom narodu samo jednog neprijatelja kojega su oni nazivali katoličkim klerikalizmom i u kojemu su, prema njima, presudan utjecaj vršili isusovci.

Dok su masonske lože diljem svijeta, osobito u nekatoličkim zemljama Europe, vrlo često zadržavale i čuvale svoj nacionalni karakter, Adolf Mihalić, jedan od prvaka (ne samo u vremenskom smislu) hrvatskog masonstva, izjavljivao je da on nije hrvatski mason, da je samo rođen u Hrvatskoj, da je u biti slobodni zidar.

Takav “kozmopolitizam” lako je doveo hrvatske masone da budu plijen najprije mađarskih masona u Austro-Ugarskoj,  a onda i srpskih masona u Jugoslaviji.

 

Izvor: narod.hr/hkv.hr

Veličanstvena krunidba Pedra II. u Rio de Janeiru (1841.)

Dana 18. srpnja 1841. održana je carska krunidba Pedra II. od Brazila, drugog i posljednjeg cara u brazilskoj povijesti. Obred krunidbe obavljen je u Rio de Janeiru, tadašnjem glavnom gradu Brazilskog Carstva. U tom je trenutku car Pedro II. imao samo 15 godina, no bio je zakonski proglašen punoljetnim i sposobnim za vladanje.

Svečanost carske krunidbe Pedra II. predstavljala je, čak i po opisima neovisnih stranih promatrača, spektakularan događaj. Utrošeno je mnogo novca radi pompe, a Brazilci vjerojatno nikada ranije nisu vidjeli toliko raskošnu svečanost. Pri obredu krunidbe car je nosio bijelu odjeću koja je nekoć ranije pripadala njegovom djedu Franji iz dinastije Habsburg-Lotharingien (Franjo je bio posljednji car Svetoga Rimskog Carstva i prvi car Austrije), kao i zeleni plašt s grančicama kakaovca i lišćem duhana (simbolima Brazila).

Brazilske carske insignije, kojima se Pedro II. koristio pri krunidbi, sastojali su se od zlatnog žezla, kugle, mača i carske krune (s osam zlatnih lukova i križem na vrhu). Na kruni se nalazilo 639 dijamanata i 77 krupnih bisera, a ukupna joj je masa iznosila 1,9 kilograma. Glavni velikodostojnik Katoličke Crkve pri krunidbi bio je Romualdo de Seixas, tadašnji nadbiskup São Salvadora da Bahije i primas Brazila.

Inače, car Pedro II. pripadao je dinastiji Bragança, a vladao je Brazilom sve do 1889. godine, kad je u toj državi ukinuta monarhija i proglašena republika.

Nacistička Njemačka testirala prvi mlazni lovac (1942.)

Dana 18. srpnja 1942. nacistička je Njemačka testirala zrakoplov s revolucionarnim pogonom. Za razliku od dotadašnjih propelerski pokretanih aviona, novi Messerschmitt Me-262 imao je mlazne motore. Mlazni pogon (turbojet) omogućava znatno veću brzinu i veći potisak od klasičnog propelerskog pogona. Na Messerschmitt Me-262 prvo su trebali biti instalirani BMW-ovi mlazni motori tipa BMW 003, no oni su se pokazali nepouzdanima, pa su na kraju upotrijebljeni Junkersovi mlazni motori Jumo 004 (Jumo je kratica za Junkers Motoren).

Zrakoplov Messerschmitt Me-262 imao je dva takva motora, svaki potiska od oko 8800 njutna (performanse mlaznih motora izražavaju se u njutnima, a ne u konjskim snagama kao kod klipnih motora). Cijeli zrakoplov Me-262 imao je masu oko 7 tona, imao je maksimalnu brzinu od visokih 900 km/h (propelerski zrakoplovi obično su išli samo upola toliko, a samo iznimno preko 600 i 700 km/h). Testni let obavio je pilot Fritz Wendel, poletjevši s piste u Leipheimu u Bavarskoj (17 km od Ulma, rodnog mjesta Alberta Einsteina).

Zanimljivo je da su Britanci svoj prvi mlazni lovac Gloster Meteor testirali tek 9 mjeseci kasnije. Mlazni lovac Me-262 ušao je u serijsku proizvodnju kao prvi mlazni avion u povijesti. Proizvedeno je oko 800 komada, a dijelovi za njih proizvodili su se ropskim radom zatvorenika logora Mauthausen-Gusen u Austriji (nedaleko od Linza) i to u ogromnim podzemnim tunelima. Njemačka je propaganda mnogo očekivala od mlaznih lovaca, pa ih je prikazivala kao oružje koje će preokrenuti ishod rata.

Dubrovačka ljekarna Male braće (1357.)

Ljekarna Male braće u dubrovačkom franjevačkom samostanu jedna je od najstarijih u Europi, a smatra se da je osnovana 1317. kad i samostan. Ujedno je najstarija europska ljekarna koja djeluje i danas. Najstariji sačuvani dokument koji spominje rad ljekarne datiran je na 18. srpnja 1357. godine.

Naime, Dobre de Gambe u svom testamentu, ovjerenom na spomenuti datum, ostavlja određenu svotu novca da se Maloj braći u Dubrovniku sagradi bolnica. Budući da je uz bolnicu ili u njoj uvijek bila i ljekarna, a i kako je postojao propis da se u svakom franjevačkom redu zdravi brinu za potrebe bolesne braće, sa sigurnošću se može zaključiti da ljekarna djeluje još od početka 14. stoljeća. Ljekarna se prvotno koristila za potrebe redovnika, no kasnije je otvorena za cijelu dubrovačku javnost.

Danas se u sklopu samostana, uz ljekarnu koja još uvijek radi, nalazi i muzej. Važnost ljekarne je i u mnogobrojnim sačuvanim povijesnim dokumentima poput recepata ili knjiga iz područja medicine i farmakologije. Arhiv samostana danas posjeduje dragocjene knjige iz farmakologije i medicine te oko 2000 recepata, od kojih je samo manji dio izložen u muzeju. Sačuvano je i mnoštvo ljekarničkih predmeta iz 15. i 16. stoljeća, a u muzeju su izložene različite preše, mužari, uređaj za destilaciju vode, vage, mjerice i dr. Među izlošcima posebno se ističu farmaceutske vaze iz Siene i Firence.

Prostorije ljekarne početkom 20. stoljeća o vlastitom trošku uredio je ljubitelj dubrovačkih starina i dobročinitelj Ignacije (Inje) Amerling, o čemu svjedoči spomen-ploča u klaustru samostana.

piše: Dražen Krajcar

18.07.

Mletački istraživač koji je djelovao u Dalmaciji i Hercegovini (1488.)

Alvise Cadamosto, mletački pomorac koji je u službi Portugala oplovio velik dio afričke obale, umro je 18. srpnja 1488. godine. Naime, Cadamosto je sudjelovao u ranim portugalskim pomorskim putovanjima uz obale Afrike, koja su se pokazala povijesno iznimno važnima za kasnije otkrivanje pomorskog puta do Indije i ostatka Azije.

Alvise Cadamosto rođen je u Veneciji oko 1432. godine, dvadesetak godina prije slavnog Kristofora Kolumba (rođenog u Genovi). I danas se u Veneciji na Canalu Grande može vidjeti palača imena Ca’ da Mosto, u kojoj je Alvise navodno rođen. Alvise je već od mladosti putovao na mletačkim brodovima po Sredozemnom moru. Jednom se prilikom zadržao kod obala Portugala, gdje je s njime u kontakt stupio znameniti portugalski princ Henrik Moreplovac (jedan od najvažnijih organizatora ranih istraživačkih putovanja). Princ je zaposlio Alvisea i uskoro ga poslao na prvo istraživačko putovanje.

Prvo putovanje u portugalskoj službi započeo je Alvise Cadamosto 1455. godine. Prošao je kroz Kanarske otoke i nastavio uz afričku obalu prema jugu. Došao je do ušća rijeke Senegal, a usput je kupio afričke crne robove u zamjenu za konje i vunene proizvode. Nastavio je sve do rijeke Gambije, ali se tada odlučio vratiti.

Na drugom putovanju Alvise je zaplovio ravno prema rijeci Gambiji, svom krajnjem odredištu na prethodnom putovanju. Putem je naišao na otoke koji danas čine državu zvanu Zelenortski otoci. Nastavio je sve do područja današnje Gvineje Bisau. Izgleda da je na tom putovanju Alvise Cadamosto uspio doprijeti dalje nego bili koji portugalski brod prije njega.

Nakon smrti svog poslodavca, princa Henrika Moreplovca, Alvise se vratio u Veneciju. U drugom dijelu života bio je čak i mletački providur u Kotoru na jadranskoj obali, a odašiljan je i u Dalmaciju te u Hercegovinu. Umro je 1488. u Italiji.

Izvor: Povijest.hr

PODIJELI