30. srpnja 1995. Ljeto ’95. – retrospektiva veličanstvenih pobjeda Hrvatske vojske koje su bile priprema za Oluju!

Piše: Petar Horvatić

Na današnji dan 1995. završena je jedna od posljednjih od niza velikih bitaka i pobjeda Hrvatske vojske, koja je bila priprema za završni veliki vojni udarac koji je Hrvatska zadala agresorskoj Srbiji i pobunjenim Srbima – vojna operacija Oluja.

Veličanstvena ofenzivna akcija Ljeto 95 trajala je od 25. do 30. srpnja 1995., te su njome oslobođeni glamočki i grahovski kraj, prekinuta komunikacija Knin-Drvar, te je glavno središte četnika – grad Knin – doveden u poluokruženje i izolaciju prema Republici Srpskoj.

Od dolaska i razmještaja Unprofora u Hrvatskoj su vođeni intenzivni politički pregovori o uključivanju tzv. RSK – područja pod nadzorom pobunjenih Srba u pravni sustav Republike Hrvatske. Pregovori su donijeli mali pomak s kojim hrvatsko vodstvo nije moglo biti zadovoljno.

U kasnu jesen 1994. ratna događanja u BiH, posebno sudbina Bihaća u kojem je okruženi 5. korpus ABiH bio u vrlo teškom položaju i pod stalnim pritiskom vojnih snaga hrvatskih i bosansko-hercegovačkih Srba, pogodovala su Hrvatskoj da se angažira oko pružanja pomoći okruženom gradu koji su Ujedinjeni narodi proglasili zonom sigurnosti. Za Hrvatsku je održanje Bihaća bilo važno jer je onemogućavalo potpuni dodir vojske pobunjenih hrvatskih Srba (Srpske vojske Krajine) i Vojske Republike Srpske (VRS). U slučaju gašenja tog džepa obje srpske vojske dobile bi dio snaga koje su se mogle angažirati na drugim dijelovima ratišta što bi znatno otežalo položaj Hrvatske ali i nesrpskih dijelova BiH.

Početkom studenog 1994. Hrvatsko vijeće obrane (HVO) je poduprlo napade Armije BiH na VRS u jugozapadnoj Bosni i u operaciji Cincar oslobodilo veći dio Kupreške visoravni. To je omogućilo uporabu dijelova hrvatskih snaga na Livanjskom polju. Od studenog 1994. do svibnja 1995. hrvatske snage su djelatnom obranom i s nekoliko kratkih ali vrlo učinkovitih napada potiskivale srpske snage u dubinu Livanjskog polja prema Bosanskom Grahovu.

Nakon sustavnog višemjesečnog hladnog tuša hrvatskih snaga na Livanjskom polju, početkom svibnja slijedio je novi udar u Hrvatskoj, na području zapadne Slavonije uspješno je izvedena operacija Bljesak. Oslobađanje zapadne Slavonije bio je težak udarac za RSK. Njezin čelnik Mile Martić u pismu predsjedniku Republike Srbije Slobodanu Miloševiću, napisat će da “tragedija koja je zadesila srpski narod najnovijom agresijom Hrvatske na zapadnu Slavoniju ima teške i nesagledive posljedice po rješenje cjelokupnog srpskog pitanja.“

Tražena je vojna pomoć u jednom dijelu i dobivena. Zapovjednika vojske generala Čeleketića je zamijenio novi zapovjednik general-potpukovnik Mile Mrkšić poznat kao zapovjednik Operativne skupine JNA koja je u studenom 1991. zauzela Vukovar. Mrkšić je poboljšao ustroj SVK tako što je osnovao Korpus specijalnih jedinica po uzoru sličnom onom u Vojsci Jugoslavije. Prva operativna zadaća novog srpskog zapovjednika bila je nastavak napada na Bihać kao izraz nastojanja da se “riješi” problem bošnjačkih džepova u BiH kao što će to napraviti u Srebrenici, ali i reakcija na djelovanje hrvatskih snaga u lipnju na Livanjskom polju.

U prvoj je polovici lipnja provedbom napadnog boja Skok-2 u potpunosti postignut nadzor nad Livanjskim poljem i izbilo se pred Glamoč i Bosansko Grahovo. Time je izravno ugrožena prometnica Bosanski Petrovac – Drvar – Strmica – Knin što je zaprijetilo potpunoj prometnoj izolaciji zapadnih dijelova Krajine. U tim okolnostima uništenje bihaćkog džepa je bilo strateško pitanje jer je uspjeh omogućavao oslobađanje značajnih snaga obje srpske vojske.

Zbog ugroze Bihaća u Splitu su 22. srpnja 1995. hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman i Alija Izetbegović potpisali sporazum s kojim legaliziraju nazočnost HV u BiH.

Odmah potom slijedila je operacija Ljeto-95 s kojom su hrvatske snage do 30. srpnja zauzele Bosansko Grahovo i Glamoč i njihova šira područja. Put za Knin bio je otvoren.

Posljednji politički pokušaj mirnog razrješenja problema pobunjenih područja učinjen je 3. kolovoza 1995. u Ženevi. Hrvatsko izaslanstvo je na pregovorima zatražilo mirnu reintegraciju okupiranih područja, otvaranje svih prometnica na okupiranom području, primjenu hrvatskog Ustava na cijelom području Hrvatske, provedbu ustavnog zakona za srpsku etničku zajednicu, kojoj hrvatske vlasti jamče politička, građanska i nacionalna prava. Odgovori koji su dobiveni nisu zadovoljili hrvatsko vrhovništvo.

Zadaću oslobađanja privremeno okupiranih područja RH dobila je Hrvatska vojska.

Dan prije napada obavještajne strukture pobunjenih Srba pogrešno su su predviđale napad na dijelove okupiranog područja ali ne i na cjelokupan prostor. Sličnog su mišljenja bili i u Glavnom štabu vojske bosanskohercegovačkih Srba s tim da su oni očekivali nastavak hrvatskih napada prema Drvaru i Mrkonjić Gradu, a potom s duboko osiguranim zaleđem napad na Knin i ostatak RSK.

Kronologija događanja uoči i tijekom VRO Oluja

29. studenoga do 24. prosinca 1994. – operacija Zima “94

Cilj hrvatskih postrojbi bio je oslabiti srpsku ofenzivu na Bihać i osigurati povoljan strateški prostor za oslobađanje okupiranih dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Hrvatske snage ovladale su većim dijelom Livanjskog polja, no neprijatelj je i dalje s Dinare i Staretine mogao nadzirati aktivnosti u Livanjskom polju i ugroziti oslobođeni teritorij.

Početak 1995. – predložen Plan Z-4

Međunarodna zajednica (SAD, Rusija, Njemačka, Velika Britanija) predložile su Plan Z-4 o političkom rješenju krize u Hrvatskoj. Hrvatska strana imala je ozbiljnih primjedbi na Plan, a Srbi u Kninu nisu ga željeli ni razmotriti. Pod srpskom okupacijom tada je bilo oko 20% teritorija RH.

1. travnja 1995. – UNCRO preuzima nadzor granica RH

Odlukom Vijeća sigurnosti UN-a (Rezolucija 981) UNPROFOR u RH postaje UNCRO i preuzima obvezu nadzora međunarodno priznatih granica RH.

7. travnja 1995. – akcija Skok-1

Cilj hrvatskih postrojbi bio je zauzeti povoljnije položaje na Dinari u područjima Crvene grede i Zeleno brdo, približiti se selima Uništa i Cetina te onemogućiti protunapad neprijatelja iz smjera sela Uništa. Hrvatske postrojbe oslobodile su na planini Dinari iznad Knina područje širine 15 km, a dubine 5 km i stavile pod kontrolu zaleđe Knina. Pokušaji neprijatelja da u protunapadima vrati izgubljeno područje nisu uspjeli. Nakon akcije Srbi su pojačali obranu oko Bosanskog Grahova.

1 – 3. svibnja 1995. – vojno-redarstvena operacija Bljesak

Bljesak je imao cilj osloboditi okupirani teritorij u zapadnoj Slavoniji, razbiti neprijateljske snage na zapadnoslavonskom području, otvoriti autocestu Zagreb-Lipovac, te izbiti na rijeku Savu (međunarodno priznatu granicu Republike Hrvatske). Hrvatske postrojbe u operaciji su oslobodile zapadnu Slavoniju i Posavinu (oko 600 km četvornih) i ostvarile sve zadane ciljeve.

4.-11. lipnja 1995. – akcija Skok-2

Akcijom su hrvatske snage oslobodile istočnu i zapadnu stranu Livanjskog polja, približile se Bosanskom Grahovu i stvorile uvjete za topničko djelovanje te stabilizirale bojišnicu od Dinare do Kupresa. Hrvatske postrojbe potisnule su neprijatelja prema Bosanskom Grahovu i Glamoču, te ovladale Crnim Lugom, Malim i Velikim Šatorom. Time je Livanjsko polje u cijelosti osigurano za manevarski prostor hrvatskih postrojbi. Glamoč se našao u poluokruženju, a oslabljen je pritisak srpskih postrojbi na Bihać. Pod nadzor hrvatskog topništva stavljena je važna komunikacija Glamoč-Bosansko Grahovo u BiH te Cetinska dolina i Vrličko polje u Hrvatskoj.

17. srpnja 1995. – Brijunski sastanak

Na Brijunima je održan sastanak najviših vojnih dužnosnika i zapovjednika zbornih područja s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom na kojem je razmotrena vojno-sigurnosna situacija u zemlji.

19. srpnja 1995. – snažni napadi na Bihać

Srpske postrojbe, među kojima i postrojbe Srba iz Hrvatske, pokrenule su snažnu ofenzivu na rezolucijom UN-a zaštićeni Bihać.Osvajanjem Bihaća srpska strana ostvarila bi važan strateški uspjeh, a došlo bi i do velike humanitarne katastrofe jer su u Bihaću bile brojne izbjeglice

22. srpnja 1995. – Splitski sporazum

U Splitu se sastaju predsjednik RH dr. Franjo Tuđman, predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, predsjednik Federacije BiH Krešimir Zubak i predsjednik Vlade BiH dr. Haris Silajdžić i potpisuju Deklaraciju o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkog rješenja u skladu s naporima međunarodne zajednice.

25.-30. srpnja 1995. – operacija Ljeto “95.

Hrvatske postrojbe kreću u oslobađanje Bosanskog Grahova i Glamoča. Cilj je prekinuti prometnu vezu Knin-Drvar, zaustaviti srpski napad na Bihać i stvoriti preduvjete za oslobađanje Knina i ostalih okupiranih dijelova Hrvatske. Hrvatske snage napale su iz pravca Crni Lug-Bosansko Grahovo te Šator-Glamoč. Oslobađanjem Bosanskog Grahova 28. srpnja te Glamoča 29. srpnja pobunjeni Srbi u sjevernoj Dalmaciji dovedeni su u poluokruženje i ograničena im je komunikacija.

3. kolovoza 1995. – pregovori u Genthodu kod Ženeve

U mjestu Genthodu pokraj Ženeve započinju pregovori između predstavnika hrvatskih vlasti i pobunjenih Srba. Vodstvo pobunjenih Srba odbilo je hrvatski prijedlog o mirnoj reintegraciji. Istog dana srpsko topništvo napada šire područje Dubrovnika u kojem smrtno stradaju civili.

4. kolovoza 1995. – počela Oluja!

Cijeli tekst možete pročitati ovdje

Izvor: narod.hr/hcz-zu.hr

Milan Lenuci – glavni oblikovatelj zagrebačke gradske jezgre (1849.)

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće zagrebački se Donji grad brzo širio, zbog čega je nužnom postala regulatorna osnova (izgradnja bi bez nje dobila stihijski oblik). 

Milan Lenuci, vodeći hrvatski urbanistički stručnjak, rodio se 30. srpnja 1849. godine u Karlovcu. Imao je odlučujući utjecaj na današnji izgled šire zagrebačke gradske jezgre jer je oblikovao veći dio donjogradskog teritorija u urbanističkom smislu u razdoblju izgradnje toga dijela Zagreba. Nakon što je diplomirao na Visokoj tehničkoj školi u Grazu, Lenuci se bavio pretežito inženjerskim i upravljačkim poslovima. Od 1878. godine bio je upravitelj zagrebačkog Gradskog vodovoda, a od 1891. ravnatelj Gradskoga građevnog ureda.

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće zagrebački se Donji grad brzo širio, zbog čega je nužnom postala regulatorna osnova (izgradnja bi bez nje dobila stihijski oblik). U tu svrhu korisnom se  pokazala gradnja sustava zelenih površina i trgova na potkovastom području od Zrinjevca do trga na kojem je sagrađena nova zgrada Hrvatskog narodnog kazališta. Ključnu ulogu u idejnoj razradi tog sustava imao je Milan Lenuci, pa je ta urbanistička struktura dobila naziv Lenucijeva potkova. Kasnije se uvriježio i naziv Zelena potkova. Osim tim dijelom Donjeg grada, bavio se i širim urbanističkim planovima Zagreba. Tako je izrađivao projekte za uređenje Kaptola, Dolca i Trga bana Jelačića, a također i za istočni dio grada do parka Maksimir, kao i za zapadna predgrađa. Izradio je i idejno rješenje za premještanje željezničke pruge iz gradskog središta.

Generalna regulatorna osnova Zagreba koju je formulirao 1907. godine sinteza je njegova dotadašnjega urbanističkog planiranja i vizije Zagreba kao moderne metropole. Premda velik dio njegovih projekata i zamisli nije ostvaren, Lenuci je postavio temelje urbanoga razvoja Zagreba u 20. stoljeću.

Milan Lenuci je preminuo u Zagrebu 1924. godine.

piše: Dražen Krajcar


Ustrojena prva masonska Velika loža u Americi (1733.)

Glavni osnivač nove Velike lože bio je Henry Price, koji je ovlaštenje za osnivanje dobio od samog velikog meštra Velike lože Engleske, lorda Montaguea. 

Dana 30. srpnja 1733. godine ustrojena je prva masonska velika loža na čitavom američkom kontinentu. Dogodilo se to u Bostonu, u to vrijeme jednom od najvećih i najvažnijih gradova u Sjevernoj Americi. Važno je napomenuti da su Boston i Massachusetts bili intelektualna središta nove američke nacije (tamo je sveučilište Harvard) i iz njih je krenuo i američki Rat za nezavisnost (primjerice slavna Bostonska čajanka). Ta Velika loža postoji još i danas i trenutno je treća najstarija na svijetu (iza Velikih loža Engleske i Irske). Zove se Velika loža Massachusettsa, po američkoj koloniji čiji je Boston bio glavni grad.

Spomenuta Velika loža ustrojena je u gostionici Bunch-of-Grapes u ulici King u Bostonu. Sastalo se 18 osnivača. Glavni organizator bio je Henry Price, po zanimanju krojač, koji je ovlaštenje za osnivanje dobio od samog velikog meštra Velike lože Engleske, lorda Montaguea (punim imenom i titulom – Anthony Browne, 6. vikont Montague). Izvorno ime nove lože bilo je Velika loža sv. Ivana (engl. St. John’s Grand Lodge), a Henry Price postao prvi veliki meštar. Ime je promijenjeno u Veliku ložu Massachusettsa 1792. godine. Američka Velika loža danas ima podružnice u Kini, Panami i mornaričkoj bazi Guantanamo na Kubi.


Nezavisnost Vanuatua u britansko-francuskom suvlasništvu (1980.)

Tamošnji su stanovnici u razdoblju britansko-francuskog kondominija mogli birati između procesuiranja po francuskim i britanskim zakonima.

Dana 30. srpnja 1980. godine nezavisnost je dobio Vanuatu, otočna država smještena u Tihom oceanu. Riječ je o državi koja se sastoji od osamdesetak otoka koji u zemljopisnom smislu pripadaju Novim Hebridima i Melaneziji. Najveći otok Vanuatua nosi naziv Espiritu Santo (Sveti Duh na španjolskom jeziku), a prekriva gotovo 4.000 četvornih kilometara. Najnaseljeniji otok Vanuatua nosi ime Efate, a na njemu živi oko 66.000 stanovnika. Na tom se otoku ujedno nalazi i glavni grad države Vanuatu – Port Vila.

U kolonijalnoj prošlosti područje današnjeg Vanuatua nazivano je Novim Hebridima, prema škotskom otočju imena Hebridi. Novi Hebridi bili su među kolonijalnim posjedima diljem svijeta specifični po tome što su još od početka 20. stoljeća bili u zajedničkom britansko-francusko vlasništvu. Takav je tip kolonijalne vladavine nazivan kondominijem (lat. condominium, u značenju suvlasništva). Tamošnji su stanovnici u razdoblju britansko-francuskog kondominija mogli birati čak i između procesuiranja po francuskim i britanskim zakonima. Istodobno su postojala i dva kolonijalna poglavara (tzv. rezidentni povjerenici), od kojih je jedan bio francuski, a drugi britanski. Posljednji britanski, prije spomenutog ostvarenja nezavisnosti Vanuatua, bio je Andrew Christopher Stuart, a francuski Jean-Jacques Robert.


Giorgio Vasari – graditelj veličanstvene palače Uffizi (1511.)

Pokrovitelj mu je bila firentinska obitelj Medici.

Talijanski slikar, graditelj i pisac o umjetnosti Giorgio Vasari rođen je 30. srpnja 1511. godine u Arezzu. Stekao je humanističku naobrazbu, a slikanje je učio u radionicama firentinskih majstora. Bio je stalni zaposlenik svojih pokrovitelja iz obitelji Medici u Firenci, ali je radio i u drugim gradovima diljem Italije (Rim, Napulj, Arezzo…).

Kao svestrani umjetnik radio je zidne slike, biblijske i alegorijske kompozicije, portrete te dekoracije za svečane prigode i kazališta. Mnoge od njegovih slika i dalje postoje, a najvažnije su izložene  na zidu i stropu u velikoj palači Vecchio u Firenci, gdje su on i njegovi pomoćnici radili. Ipak najpozntiji je kao arhitekt i graditelj. Njegovo glavno djelo je palača Uffizi u Firenci koju je, u renesansnom stilu s elementima manirizma, gradio za Cosima I. Medicija (između 1560. i 1574., a dovršio ju je Bontalenti, oko 1580). U Firenci je izgradio i poznati koridor na mostu Ponte Vecchio (Vasarijev koridor), palaču Pitti te baziliku Santa Maria Novella.

Slavno je i njegovo biografsko djelo Životi najslavnijih talijanskih arhitekata, slikara, kipara od Cimabuea do naših dana koje je danas najznačajniji izvor za poznavanje talijanske umjetnosti od 13. do 14. stoljeća.

Girgio Vasari preminuo je u Firenzi 1574. godine.

piše: Dražen Krajcar


Kalif Al Mansur utemeljio Bagdad (762.)

Bagdad je utemeljen sjeverno od lokacije Babilona, nekadašnjeg velikog gradskog središta iz starog vijeka. 

Kalif Al Mansur utemeljio je Bagdad kao novu prijestolnicu svoje države 30. srpnja 762. godine. Al Mansur je vladao Abasidskim Kalifatom, golemom državom koja se prostirala od sjeverne Afrike pa sve do granica Indije te od Kaspijskog jezera i Crnog mora do juga Arapskog poluotoka. Novosagrađeni grad bio je kružnog oblika, a Al Mansur je imao palaču u njegovom središtu.

Bagdad je izgrađen na lokaciji uz rijeku Tigris, i to kod onog dijela njenog toka na kojem se ona najviše približava rijeci Eufrat. Rijeke su osiguravale obilje vode u tom kraju s malom količinom padalina, što je bio preduvjet za život velikog broja ljudi u Bagdadu. Uz to blizina Eufrata i Tigrisa osiguravala je dobru prometnu povezanost Bagdada s cijelom regijom.

Bagdad je utemeljen sjeverno od lokacije Babilona, nekadašnjeg velikog gradskog središta iz starog vijeka. U blizini Bagdada bili su i ostaci nekadašnjih velikih gradova Seleukije (helenističke prijestolnice iz doba nasljednika Aleksandra Velikog) i Ktezifona (perzijske prijestolnice iz doba Sasanida). Bagdad je s vremenom postao najvećim gradom u tadašnjem svijetu, s više od milijun stanovnika, i to u vrijeme kad su najveći zapadnoeuropski gradovi imali samo nekoliko tisuća stanovnika.

Izvor: http://povijest.hr/      


30. srpnja 1995. Ljeto 95 – zašto premalo znamo o velikim bitkama koje su prethodile Oluji?

 

Bez obzira na to što je operacija „Oluja“ uistinu najsjajnija od svih hrvatskih bitaka, možda i najsjajnija bitka hrvatske povijesti, pomalo čudi da se, pogotovo u medijima, nikako ne raščlanjuje niz pobjedničkih operacija hrvatskih snaga na Južnom bojištu koje su prethodile „Oluji“ i bez kojih, u najmanju ruku, operacija „Oluja“ ne bi mogla biti izvedena ovakvom dinamikom i uspješnošću.

Još 1993., nakon velikog vojnog uspjeha u operaciji „Maslenica“, kojom je oslobođeno zadarsko zaleđe i preuzeta kontrola nad južnim Velebitom, započele su važne promjene u sustavu hrvatskih oružanih snaga.

Zapravo, već usporedbom dosega i manevarskih sposobnosti elitnih hrvatskih postrojbi u operaciji „Maslenica“ naspram sličnih pokušaja srpske strane možemo uočiti goleme razlike u vojnoj organizaciji zaraćenih strana. Suprotstavljene strane imale su priliku popraviti uočene nedostatke, a hrvatska strana napravila je niz pozitivnih promjena u organizaciji oružanih snaga.

Tijekom 1994., na inicijativu načelnika Glavnog stožera Janka Bobetka, intenzivno je provođena izobrazba pričuvnih postrojbi, a također je niz pričuvnih brigada preimenovan u domobranske pukovnije i pripremljen za napadna djelovanja. Nasuprot tome, pobunjeni Srbi nisu uspjeli organizirati ništa usporedivo, što znači da su od druge polovice 1993. godine Hrvati konstantno dizali operativne i manevarske mogućnosti, a pobunjeni Srbi nisu učinili gotovo ništa.

U nadolazećim napadajnim operacijama koje su prethodile i uvjetovale uspjeh operacije „Oluja“ (operacije: „Cincar“, „Zima 94“, „Skok 1“, „Skok 2“, „Ljeto 95“) hrvatske snage prezentirale su manevarsku moć koja je za snage bosanskih i hrvatskih Srba praktično bila nedostižan san. Konačno, u samo desetak dana uoči „Oluje“, od 25. do 30. srpnja 1995., združene hrvatske snage započele su i u samo nekoliko dana maestralno okončale operaciju „Ljeto 95“.
Cilj operacije „Ljeto 95“ je bio zaustaviti neprijateljsku ofenzivu na Bihać, osloboditi gradove Bosansko Grahovo i Glamoč i stvoriti preduvjete za oslobođenje Knina i ostalog područja u sjevernoj Dalmaciji i Lici. Sve je to ostvareno briljantnim vojnim pobjedama, a srpskoj vojsci je utjeran strah u kosti. Srbi su uvidjeli da nisu sposobni nositi se uvježbanošću, manevarskim sposobnostima, visokim moralom i hrabrošću sa jednom od najboljih vojski izraslih u vrijeme rata – Hrvatskom vojskom. Bilo je jasno da se san o Velikoj Srbiji rasplinuo kao balon od sapunice, a sustavno podgrijavani mit u Jugoslaviji o superiornosti srpskog vojnika pokazao se kao velika laž.

Operacijom Ljeto 95 oslobođeno je u pet dana ukupno oko 1600 četvornih kilometara. Srbi su u sjevernoj Dalmaciji (centar pobune protiv države Hrvatske) dovedeni su u poluokruženje, sa samo dva moguća izlaska prema BiH.

Nakon svega 10 dana, 5. kolovoza 1995.,  uslijedio je novi veliki napad Hrvatske vojske na najjače pobunjeničko uporište na okupiranom teritoriju Hrvatske, stolni grad hrvatskih kraljeva Knin,  koji je završio potpunom pobjedom naše vojske, te sramotnom predajom i bijegom srpske vojske.

Preuzeto: http://portal.braniteljski-forum.com/vijesti/30-srpnja-1995-ljeto-95-zasto-premalo-znamo-o-velikim-bitkama-koje-su-prethodile-oluji

PODIJELI