Valentinijan – rimski car rođen na području Vinkovaca (364.)

Dana 26. veljače 364. zavladao je Rimskim Carstvom car Valentinijan, koji je rođen u gradu Cibalae (područje današnjih Vinkovaca). Valentinijana nazivaju i posljednjim velikim zapadnim carem jer se nakon njegove smrti situacija u Rimskom Carstvu znatno pogoršala. U antičkom rimskom naselju Cibalae živio je Valentinijanov otac Gracijan, utjecajan vojskovođa. Osim Valentinijana, u istom gradu rođen je i njegov mlađi brat Valens, kojeg je također postao rimski car. Naime, njega je svojim suvladarom proglasio upravo Valentinijan, i to samo oko mjesec dana nakon spomenutog stupanja na prijestolje.

Valentinijana su proglasili carem u gradu Ancyri (danas Ankara u Turskoj) njegovi vojnici. Valentinijan je naslijedio cara Jovijana, rođenog u Singidunumu (današnji Beograd). Car Jovijan razmjerno je kratko vladao, a jedna od glavnih uloga bilo mu je ponovno uvođenje kršćanstva kao državne religije (prethodni car Julijan Apostat, koji je umro na području današnjeg Iraka, bio je ukinuo kršćanskoj vjeri taj status).

Car Valentinijan vladao je ukupno oko 11 i pol godina Rimskim Carstvom. Morao je ratovati s barbarskim plemenima koja su na područje Carstva pokušavala prodrijeti preko Rajne i Dunava. Upravo je u blizini obale Dunava car Valentinijan i umro 375. godine, kod današnjeg mjesta Szőny u sjevernoj Mađarskoj.

piše: Dražen Krajcar

Napoleon se vratio na carsko prijestolje (1815.)

Napoleon Bonaparte zatočen je na Elbi kad su ga saveznici po prvi put porazili i svrgnuli s prijestolja. Elba je zapravo bila prilično blag oblik zatvoreništva. Napoleonu su dopustili osobnu pratnju od 1000 ljudi, a imao je titulu cara Elbe i vladao je nad tamošnjih 110.000 stanovnika. Pozorno je osluškivao što se događa u Europi. Kad je uvidio da su Francuzi nezadovoljni novom vlašću odlučio je reagirati. Isplovio je sa svojim ljudima s Elbe i iskrcao se na francuskoj Azurnoj obali, pored grada Antibesa, te krenuo prema Parizu.

Kako se približavao prijestolnici, pridruživalo mu se sve više Francuza, tako da je njegova malena skupina postupno prerastala u pravu vojsku. Priključivali su mu se i kraljevski vojnici. Tako je, prema anegdoti, u Lyonu stao pred cijelu jednu protivničku vojsku, otvorio kaput i rekao: “Ako će itko od vas pucati u svog cara, neka učini to sada.” Na te riječi svi su mu se pridružili.

Ušao je pobjednički u Pariz i ponovno preuzeo carsku vlast. Vladao je samo 100 dana, sve dok nije konačno poražen kod Waterlooa. Saveznici nisu ponovno počinili istu grešku. Ovaj put su ga zatočili na malom izoliranom otoku u Atlantskom oceanu – Sv. Heleni – gdje je i umro.

piše: Dražen Krajcar

Kristofor od Bavarske – kralj skandinavskih zemalja (1416.)

Dana 26. veljače 1416. rođen je Kristofor od Bavarske, čovjek koji je postao kraljem cijelog skupa država – Danske, Švedske i Norveške. Pretpostavlja se da je rođen kod bavarskog mjesta zvanog Neumarkt in der Oberpfalz, 30-ak kilometara jugoistočno od Nürnberga. Kristofor je pripadao znamenitoj dinastiji Wittelsbach, koja je Bavarskom vladala još od 12. stoljeća.

Spomenuta tri kraljevska prijestolja naslijedio je po majčinoj liniji. Naime, baka njegove majke bila je danska princeza Ingeborg, za vrijeme čije je sestre Margarete formirana tzv. Kalmarska unija (unija Danske, Švedske i Norveške). Radilo se o velikom imperiju na sjeveru Europe, koji je obuhvatio veći dio Skandinavije, kao i otoke Island i Grenland. Cijelo to golemo naslijeđe zapalo je Kristofora od Bavarske, premda on prije imenovanja kraljem nije imao gotovo nikakvog izravnog doticaja sa skandinavskim zemljama.

U svakom slučaju, Kristofor je kraljem u Danskoj proglašen 1440. godine, u razmjerno mladoj dobi od 24 godine. Sljedeće godine priznat je za kralja i u Švedskoj, a još godinu dana kasnije i u Norveškoj. Glavno središte Kristoforove vlasti bio je grad Kopenhagen (København), koji je upravo u njegovo doba postao stalnom prijestolnicom Danske (prethodno je kao glavni grad te zemlje funkcionirao i Roskilde). Kristofor je prilično rano preminuo. Naime, smrt ga je iznenada zatekla već 1448. u Helsingborgu u današnjoj Švedskoj, u dobi od samo 31 godine.

Atentat na umjetničko djelo (1959.)

U Staroj pinakoteki u Münchenu izloženo je oko 800 slika najvećih majstora slikarstva srednjeg vijeka, ali i novog vijeka do sredine 18. stoljeća. Tu su imena poput Dürera, Tizina i Rubensa.

Među njima je slika Pad prokletih Petera Paula Rubensa, najistaknutijeg baroknog slikara. Rođen je u Anwerpenu 1577. gdje je imao svoju radionicu. Pad čovjeka bio je česta tema kršćanske umjetnosti. Naovoj slici arkanđeo Mihael izlazi iz zrake svjetlosti i baca gola ljudska tijela u pakao. Rubens ju je naslikao oko 1629. po nalogu grofa od Pfalz-Neuburga. Završila je u nekoliko zbirki dok nije stigla u Staru pinakoteku.

Dana 26. veljače 1959. u Pinakoteku je ušao Walter Menzel, pisac, pustolov i filozof. Razvio je filozofski sustav koji je trebao poboljšati svijet. Budući da se nacisti s time nisu složili, morao je pobjeći iz zemlje. Nakon povratka odlučio je učiniti nešto čime bi svratio pozornost javnosti na svoju filozofiju. Došao je na nevjerojatno ideju! Polio je Rubensov Pad prokletih kiselinom i teško oštetio ovo slavno djelo. Sljedećeg se dana sam predao policiji. Rekao je da je zapravo htio uništiti Dürerova Četiri apostola, ali to nije mogao učiniti iz vjerskih razloga(!?).

Sud mu je odredio kaznu od tri godine zatvora. Osim toga morao je platiti novčanu kaznu u iznosu od 800.000 njemačkih maraka. Srećom, slika je uspješno restaurirana.

Izvor: Povijest.hr

PODIJELI