25. kolovoza 1991.- POČETAK KRVAVE BITKE ZA VUKOVAR U KOJOJ JE SRPSKI AGRESOR POLOMIO ZUBE…(VIDEO)
Za mnoge ratne zločine: ubojstva civila, mučenja i ubijanja, progone, etničko čišćenje, potpuno uništenje grada koji je sravnjen sa zemljom od srpskih agresorskih granata, rušenje bolnice, kulturocid, genocid, logore i mučenja logoraša u Srbiji i njihovim koncentracijskim logorima i drugom zlu još nitko nije odgovarao…
Današnji dan 25.08.1991. smatra se početkom bitke za Vukovar.
Borbe u gradu i oko grada, sa poginulim i ranjenim, vodile su se od svibnja 1991.Tog dana grad je napadnut iz svih smjerova svim raspoloživim naoružanjem “JNA”, uključujući i rušilačke JNA zrakoplove i srpske paravojne formacije.
Naime tog dana tzv.“Jugoslavenska narodna armija” koja je sve vrijeme uoči napada glumila suzdržanost i neutralnost kao ” tampon zona sukobljenih strana” otvoreno se svrstala na stranu agresora u trenucima kad je bilo vidljivo da regularne hrvatske policijske snage polako preuzimaju nadmoć na terenu nad srpskim teroristima i paravojnim formacijama.
Vidjevši da bi se ratna sreća mogla okrenuti na hrvatsku stranu, tzv. “JNA” je sve svoje potencijale, naoružanje i kompletnu ratnu mašineriju stavila na raspolaganje paravojnim srpskim snagama i pridružila se u sveopćem napadu na Vukovar.
Bila je to nehumana, rušilačka i koljačka 87-dnevna opsada hrvatskog grada Vukovara od strane tzv. “Jugoslavenske narodne armije”, uz pomoć srpskih paravojnih snaga od kolovoza do studenog 1991. godine, tijekom agresije srbije na hrvatsku u Domovinskom ratu.
Bitka je završena porazom Zbora narodne garde i jedinica MUP-a, velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubojstvima, likvidiranjima i užasavajućim progonom hrvatskog stanovništva, koji su pružali žestoki otpor srbočetničkom okupatoru i nanijeli im nesagledive posljedice od kojih se srpski agresori nikada nisu oporavili.
Grad je naposljetku potpuno uništen, doslovce sravnjen sa zemljom i u velikom nesrazmjeru srpskog agresora i hrvatskih branitelja okupiran 18. studenoga 1991.
-Prema specijaliziranom elektroničkom portalu o Domovinskom ratu “Domovinski rat On Line”, ukupan broj stradalih boraca na hrvatskoj strani, gardista i policajaca, procjenjuje se na oko 2.500.
-Oko 7.000 osoba, civila i vojnika, završilo je nakon pada grada u logorima u Srbiji. Poginulo je oko 1.000 civila, od čega 86 djece, od kojih je najmlađe imalo 6 mjeseci (Ivan Kljajić), koji je poginuo od krhotina srpske granate dok ga je otac Pavle Kljajić držao u rukama (ranjen u tom napadu, i on je uskoro umro).
-Ranjeno je 2.500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece.
Još uvijek se traži gotovo 500 nestalih Vukovaraca.
-Prema istom specijaliziranom elektroničkom portalu ukupan broj stradalih vojnika “JNA” i četničkih snaga na širem području Vukovara procjenjuje se do 8.000 poginulih, do 15.000 ranjenih te između 400-600 uništenih tenkova, oklopnih i transportnih vozila (JNA priznaje 110) , te oko 20 uništenih zrakoplova i helikoptera (“JNA” priznaje dva).
Za mnoge ratne zločine: ubojstva civila, mučenja i ubijanja, progone, etničko čišćenje, potpuno uništenje grada, rušenje bolnice, kulturocid, genocid, logore i mučenja logoraša u Srbiji i njihovim koncentracijskim logorima i drugom zlu još nitko nije odgovarao.
SJETIMO SE! Dana 25. kolovoza 1991. godine osnovan je Bedem ljubavi – pokret majki za mir… U Vukovaru je pala Jugoslavija, i to za sva vremena!
Nakon demokratskih promjena u Republici Hrvatskoj i svih dramatičnih agresivnih događanja koja nam je priredila velikosrpska politika, SANU i Slobodan Milošević sa istomišljenicima, preko organizirano pobunjenih i lažima izmanipuliranih Srba u Hrvatskoj i njihove balvan revolucije od 17. kolovoza 1990. godine, stvaranja srpskih autonomnih oblasti (SAO), pa čak i od zgrada u Zagrebu, sve uz zaštitu i naoružanje tzv. Jugoslavenske armije, bio je uznemiren cijeli hrvatski narod u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i u svijetu, a posebno mi majke, očevi i obitelji vojnika koji su bili na redovitom odsluženju vojnog roka u takvoj armiji.
Ja sam osobno imala dva sina u toj jugo armiji i poduzimali smo razne aktivnosti, uz potpisivanje peticija i pisanje članaka kako bi spasili mir i na miran način zaustavili nadolazeće zlo.
Uznemirenost se tragično pojačala nakon zaustavljanja vojnih tenkova 7. svibnja 1991. godine kod Širokoga Brijega, koji su bili pošli na Dalmaciju, a u kojima je bio vojnik i moj 18-godišnji sin.
Također smo bili očajni i vidjeli da nema povratka kada je jugo armija oružano napala na Sloveniju 30. lipnja 1991. godine i kada su počeli ginuti prvi mladi vojnici, unovačeni u toj armiji. Mi majke smo se počele okupljati i udruživati u neformalni pokret za zaštitu i spas svojih sinova vojnika iz JA i pisale smo pisma na sve strane i poduzimale razne akcije, kao što su potpisivanja peticija i sl.
U isto vrijeme, vrh jugo armije je nastavljao sa svojim sotonskim scenarijem. Drugoga srpnja 1991. pala je i prva žrtva nedužnog mladića u Zagrebu, Josipa Ravena Čuvala, koji je bio među prosvjednicima zbog izlaska tenkova iz kasarne “Maršal Tito” u Novom Zagrebu, te je bio pogođen metkom od strane te armije.
Dana 7. srpnja započeli smo sa molitvama sv. krunice za mir na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu za spas naših sinova vojnika i svaku večer smo nakon molitve obilazili, u povorci sa svijećama, hrvatskim zastavama i marijanskim pjesmama, oko komande V armijske oblasti na Krešimirovu trgu u Zagrebu, pod nazivom “Hod mira”, te potaknuli takve molitve diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine i u svijetu gdje Hrvati žive.
Dana 1. kolovoza 1991. godine dogodili su se, između ostalih, i stravični masakri Hrvata u Dalju, Erdutu i Aljmašu, a prognanici su stizali u Osijek.
Početkom kolovoza nas roditelje vojnika šokirala je vijest iz “saopštenja” Službe za informiranje SSNO-a JA od 5. kolovoza 1991. u kome su rekli da hrvatski roditelji mole i zahtijevaju da im sinovi ostanu u JA i nakon isteka vojnoga roka, kako ne bi bili prisilno mobilizirani u Zbor hrvatske narodne garde ili jedinice Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske.
Mi roditelji smo bili konsternirani takvim gnusnim lažima i odmah smo, 6. kolovoza, na našemu skupu, uz molitvu, javno prosvjedovali pod nazivom “Prosvjed roditelja hrvatskih vojnika”.
Majke su također prosvjedovale i u drugim gradovima i republikama.
Dana 22. kolovoza 1991. godine ja sam, u ime neformalnog hrvatskog pokreta roditelja za zaštitu i spas vojnika iz JA i u ime zagrebačkih majki vojnika, napisala otvoreno pismo generalu Veljku Kadijeviću, te smo organizirali potpisivanje toga pisma, koje smo odlučili poslati u SSNO u Beograd.
Dana 24. kolovoza počeo je i otvoreni napad JA iz svih oružja i svih pravaca na Vukovar, a mi smo, u ime zagrebačkih majki, putem medija uputili poziv svim roditeljima vojnika, a posebno majkama i ostalim građanima Zagreba, da dođu u nedjelju, 25. kolovoza 1991. godine u 18 sati u Kongresnu dvoranu “Globus” Zagrebačkog Velesajma na mirni i dostojanstveni prosvjed protiv besramne i nehumane naredbe Štaba Vrhovne komande JA da se obustavi otpust vojnika iz JA po isteku vojnoga roka, a protiv volje vojnika i nas roditelja. Dvorana je bila prepuna. Došle su i majke iz drugih gradova. Bio je nazočan i govorio je i predstavnik Ministarstva obrane Republike Hrvatske, a i predstavnici političkih stranaka.
Skup sam ja otvorila, pozdravila nazočne i pročitala pismo generalu Kadijeviću, koje je s velikim odobravanjem podržano i koje se potpisivalo u predvorju. Bilo je više govornika, među kojima i gospođa Slavica Bilić. Ona je predložila odlazak majki u Beograd pred generalštab i ostanak tamo dok se ne donese odluka o puštanju naših sinova. Predložila je da nam se pridruže i roditelji iz drugih republika, te da se svi nađemo u Beogradu 29. kolovoza 1991. Taj prijedlog je sa oduševljenjem prihvaćen. Sam naziv “Bedem ljubavi”, mislim da je najprije izrekla Zdenka Farkaš, kao suprotnost nazivima nekih vojnih aktivnosti jugo armije “Bedem 1” i “Bedem 2”. Predsjednica društva “Hrvatska žena” Sesvete, gđa Dragica Pandek je izjavila da njezina organizacija može snositi troškove puta za sve one koji to ne bi mogli sami. Dogovoreno je da se na put krene 29. kolovoza 1991. Organizaciono vodstvo je preuzela gospođa Bilić, obzirom da je njezin sin već bio doma, pa se je ona smjela otvorenije angažirati i više eksponirati. Majke koje nisu išle u Beograd nastavile su se prosvjedno okupljati, kao i drugi građani, svaki dan oko Komande 5-te armijske oblasti na Krešimirovu trgu u Zagrebu.
Prije polaska na put, 28. kolovoza, zakazali smo konferenciju za tisak u prostorijama Hrvatskog vijeća Europskog parlamenta, Jurišićeva 1. Željeli smo imati podršku i blagoslov i predstavnika vjerskih zajednica. Ja sam prihvatila zadatak da se za to pobrinem. Dobila sam prekrasna pisma podrške i blagoslov uzoritog gospodina kardinala Franje Kuharića i poštovanog gospodina Ševka Omerbašića, predsjednika Mešihata Islamske zajednice Hrvatske i Slovenije. Originalna pisma posjedujem. Bila sam i u srpskoj pravoslavnoj crkvi na Cvjetnom trgu, te razgovarala s parohomMilenkom Popovićem. On se verbalno složio sa našim zalaganjima i rekao da nas podržava u našoj borbi za mir, ali da nije ovlašten dati pismenu podršku. Na konferenciji za tisak ja sam pisma pročitala, a riječi pravoslavnog paroha usmeno prenijela, što su sva sredstva informiranja objavila. Srpska pravoslavna općina zagrebačka je drugi dan porekla podršku svoga sveštenika kao izmišljenu. Nisam se mogla suprotstaviti, jer me nije bilo u Zagrebu, i nisam čula taj njihov demanti. Naime, ja osobno nisam mogla ići u Beograd, iako sam imala nakanu, jer mi je sin iz vojarne u Čapljini poslao poruku da hitno dođem k njemu. Planirao je bježati, što ja nisam znala. Drugi sin je također u Mostaru već bio odslužio rok baš tih dana, i trebala sam mu odnijeti potvrdu o upisu na fakultet, na temelju čega su oni puštali one naše sinove kojima je već istekao rok. Zapravo su ih počeli puštati pod našim pritiskom, a potvrde, koje uopće nisu provjeravali, su bile samo njima neka izlika. To mi je poznato, jer sam osobno donijela potvrde za još dva mladića, koji uopće nisu planirali studirati, a potvrde sam dobila uz veliko razumijevanje na našim fakultetima. Iz tih razloga nisam sudjelovala ni na velikom prosvjednom skupu koji je organizirao Savez samostalnih sindikata Hrvatske oko komande V armijske oblasti, održanom u subotu, 31. kolovoza, a niti sam sa majkama, nakon njihovog povratka iz Beograda, mogla ići u Bruxelles, Bonn, Frankfurt, München…, gdje su svugdje naišle na oduševljen prijem. Jedino su sve patnje, maltretiranja i odbojnost doživjele u Beogradu.
Majke su pokazale svijetu kakav smo mi narod, za što se borimo i što želimo, a također kakvi su i oni od kojih sve zlo i stradanja nedužni doživljavamo. Na putovanju je bilo više od 800 odlučnih i hrabrih majki. Vratile su se 5. rujna u ranim jutarnjim satima, u 4:35, u Zagreb, koji ih je na Trgu bana Josipa Jelačića veličanstveno sa zastavama i svijećama dočekao, probdjevši cijelu noć na trgu. Na opće oduševljenje naroda, dočekao je majke i razdragani predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman. Uz riječi zahvale, održao je srdačan govor, prekidan gromkim uzvicima: “Hrvatska, Hrvatska!”, “Slobodna Hrvatska!” i “Ne damo Hrvatsku!”. Ja sam također bila na dočeku, jer sam se već vratila iz Hercegovine, s velikom radošću i sa svojim sinovima. U mojoj odsutnosti molitva krunice na trgu nije prestajala, a molilo se je neprekidno i u mnogim drugim mjestima diljem hrvatske domovine.
Naši izbavljeni sinovi, pa tako i moji, ubrzo su se opet našli s krunicom oko vrata u svojoj Hrvatskoj vojsci, braneći svoju hrvatsku domovinu. Ti naši dragi dječaci su preko noći postali odrasli i snažni neustrašivi vitezovi, nepobjedivi tigrovi, lavovi, pume, jastrebovi, gromovi, poskoci, sinovi Posavine, domobrani itd. Mi majke opet smo strepile i molile, ali je to bilo sasvim sa drugim osjećajima i na drugi način, sa sviješću i ponosom da je braniti domovinu najteža, ali i najčasnija dužnost, da je to pitanje osobnog i narodnog dostojanstva, koje je važnije i od samog života.
Za to dostojanstvo, i za slobodu svih nas mnogi su dali i svoje živote, i neka im je vječna slava i hvala. Po povratku iz Europe majke su se nastavile boriti za sve sinove, a neprijatelj je i dalje svom žestinom nasrtao na Hrvatsku. Najžešći napadaji jugosrpske vojske bili su na Vukovar, a koji su upravo i počeli baš 24. kolovoza 1991. U odnosu na neprijatelja malobrojni i slabo naoružani branitelji pružali su u povijesti nečuven i neviđen otpor.
Cijela Hrvatska je sve vrijeme živjela i strepila s Vukovarom.
Osamnaestog studenog 1991. slomljen je otpor posljednjih legendarnih branitelja. Kako je izgledao grad i kakva su stradanja uslijedila poznato nam je. Slomljen je otpor branitelja, ali je slomljena i kralježnica zločinačke jugosrpske vojske. Spašena je Hrvatska. Vukovar nije pao, nego je u zvijezde uzletio! U Vukovaru je pala Jugoslavija, i to za sva vremena!
Napisala/dr. Ružica Ćavar
-počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
-počasna članica predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva
Britansko-sovjetska invazija na Iran (1941.)
Sovjetski Savez i Ujedinjena Kraljevina započele su s invazijom Irana 25. kolovoza 1941. godine. Ciljevi invazije bili su osigurati izvore nafte u Iranu kao i osigurati koridor kojom su Britanci mogli slati ratni materijal u SSSR, koji im je tada bio saveznik u ratu protiv nacističke Njemačke. Nadalje, smatrali su da šah Reza Pahlavi (otac poznatijeg Mohammeda Reze Pahlavija koji je zbačen u revoluciji 1979.) simpatizira Njemačku.
Sovjeti su za napad angažirali tri armije s više od 1000 tenkova, kao i kaspijsku flotu. Napadu je prethodilo snažno zračno bombardiranje iranskih vojnih baza, ali i nekih civilnih meta. S lakoćom su okupirali sjeverozapadni Iran (Iranski Azerbajdžan) i zatim krenuli prema središnjem dijelu zemlje. U međuvremenu su britanske snage izvršile pomorsku invaziju jugozapadnog dijela zemlje (pokrajina Huzestan). Nadmoćna britanska flota je bez gubitaka razbila iransku. Britanci, uključujući snage iz Indije, iskrcali su se i bez većih borbi zauzeli pokrajinu.
Otpor Iranaca efektivno je skršen u svega 3 do 4 dana, a Britanci i Sovjeti izgubili su manje od 100 vojnika. Vojska koju je šah dugo vremena pažljivo gradio raspala se bez pružanja ozbiljnog otpora, djelomično zbog toga što su neki generali potajno prešli na britansku stranu. Šah je bio toliko ljut da je vrhovnog zapovjednika oružanih snaga istukao štapom, poderao mu oznake činova i umalo ustrijelio (ovo posljednje spriječio je njegov sin). Započeo je pregovore sa Saveznicima. Prihvatio je njihov zahtjev da iz države protjera sve njemačke poslanike i savjetnike, ali ih nije želio izručiti. Pregovori su se stoga oduljili, a spomenuti Nijemci pobjegli su preko granice u tada neutralnu Tursku.
Sovjeti su zato krenuli osvojiti Teheran, pa je šah prisiljen na abdikaciju u korist sina. Iran je ostao pod savezničkom okupacijom do 1946. godine. Tijekom rata stanovništvo države trpjelo je velike nestašice hrane i drugih osnovnih potrepština. U nekim je gradovima došlo do nereda, ali nije bilo oružanog otpora. Iran je priznat kao država članica UN-a, a 1943. je u njemu održana poznata Teheranska konferencija, na kojoj su se sastali vrhovni saveznički vođe Josif Staljin, Winston Churchill i Franklin Roosevelt.
Piše: Boris Blažina
Galileo Galilei predstavio teleskop duždu Venecije (1609.)
Slavni znanstvenik Galileo Galilei predstavio je mletačkom duždu i ostalim visokim dužnosnicima u Veneciji svoj teleskop 25. kolovoza 1609. godine. Riječ je bila o tehnološkom čudu tadašnjeg svijeta, jer je prvi upotrebljivi teleskop napravljen samo godinu dana ranije (izradio ga je Nizozemac Hans Lippershey). Galileo čuo za taj nizozemski izum i odmah napravio svoj vlastiti teleskop po istom načelu. Kad je vidio da uređaj funkcionira, otišao je u Veneciju i predstavio ga tamošnjim čelnicima. Taj teleskop imao je povećanje od 8x, ali vrlo usko vidno polje.
Dužd Leonardo Donato, koji je u to vrijeme vladao u Veneciji i kojem je Galileo prestavio teleskop, poznat je po jednoj teškoj aferi koja se dogodila samo nekoliko godine prije Galileove prezentacije. Naime, dužd i mletačke vlasti ušle su u sukob s papom Pavlom V. Povod je bio slučaj dvaju svećenika koje su mletačke vlasti tretirale gotovo kao obične kriminalce. Zbog mletačke tvrdokornosti papa je bacio interdikt na cijelu Veneciju, što je značilo da se ne smiju održavati mise i dijeliti sakramenti. Mlečani su bili prkosni i gotovo je došlo do rata. Ipak, slučaj je nakon godinu dana razriješen uz pomoć diplomacije stranih država.
Mlečani su vrlo dobro primili Galileov teleskop. Između ostalog pokazao im je kako pomoću teleskopa mogu ugledati nadolazeći brod najmanje tri sata prije nego postane vidljiv golom oku. Senat mu je zauzvrat udvostručio plaću i dodijelio doživotan položaj predavača na Sveučilištu u Padovi. Svojim teleskopima Galileo je iste godine otkrio da i na Mjesecu ima planina, dolina i kratera, a iduće je godine otkrio četiri najveća Jupiterova mjeseca. Taj pronalazak iznimno je važan jer je išao u prilog teoriji da Zemlja nije u središtu Svemira te da se okreće oko Sunca.
Ubijen osnivač i vođa Američke nacističke stranke (1967.)
George Lincoln Rockwell ostao je poznat kao osnivač i prvi vođa Američke nacističke stranke (engl. American Nazi Party). Ta je stranka uzimala za svoj uzor Hitlerovu njemačku nacističku stranku (NSDAP), no zanimljivo je da je nastala tek krajem 1950-ih, dakle znatno nakon Hitlerove propasti, kao i nakon propasti ostalih fašističkih stranaka u Europi koje su se ugledale na Hitlera.
Rockwell je prije ulaska u politiku imao uspješnu karijeru američkog mornaričkog časnika. Dostigao je čin Commander, što u doslovnom prijevodu znači zapovjednik. Postao je pristaša nacizma tek u tridesetim godinama, nakon što je pročitao HitlerovMein Kampf i poznate Protokole sionskih mudraca. Stranačke pristaše su ga kasnije obično oslovljavale sa Commander, što je vezano uz njegov čin, ali ujedno podsjeća na titule fašističkih vođa (Führer, Duce, Conducator). Neki nazivaju Rockwella i Američkim Führerom. Rockwell je bio jedan od osnivača, kao i prvi vođa Svjetske unije nacional-socijalista, svojevrsne krovne međunarodne udruge nacističkih stranaka.
Rockwell je ubijen 25. kolovoza 1967. mecima iz pištolja dok je u svojem Chevroletu napuštao praonicu rublja u gradu Arlingtonu u Virginiji (u tom je gradu bilo i sjedište Američke nacističke stranke). Zbog sumnje za počinjeno ubojstvo je uhićen 29-godišnji John Patler, bivši član Rockwellove stranke. Njih dvojica su se ranije bili posvađali i Rockwell je Patlera istjerao iz stranke, zbog njegovih navodnih boljševičkih stavova.
Patleru je suđeno i dobio je zatvorsku kaznu od 20 godina. Upitno je da li je on doista ubio Rockwella.
Izvor:Povijest.hr
