11. listopada 1871. Rakovička buna – idealistički pokušaj stvaranja neovisne Hrvatske
Piše: Petar Horvatić
Glavna vojna snaga s kojom je pravaš Eugen Kvaternik, rođeni Zagrepčanin, nastojao srušiti Austro-Ugarsku vlast u Hrvatskoj trebali su biti graničari – domaći ljudi koji su služili Vojnoj krajini, a kojoj je prijetilo ukidanje. Time bi graničari ostali bez svih povlastica koje su uživali.
Graničari su umnogome bili ljudi pravoslavne vjere, a to je Kvaternika kasnije koštalo i glave. Naime, Kvaternik je u svim svojim tekstovima i govorima otvoreno pobijao srpstvo učeći da su svi pravoslavci u našim zemljama izuzev u kneževini Srbiji istočni ili pravoslavni Hrvati i da u hrvatskim zemljama nema Srba.
Objašnjenje ovog Kvaternikovog razmišljanja leži u tome što široke narodne mase u Vojnoj krajini nisu bile obrazovane, te se oni nisu osjećali Srbima u nacionalnom smislu nego je to bilo njihovo vjersko obilježje naspram katolicizma i po tome su se razlikovali od Hrvata. Nacionalnu pripadnost srpskom narodu gajio je tada većinom obrazovani pravoslavni kler, trgovci i obrtnici kojih je dosta bilo u Plaškom gdje i počinju problemi s ustankom.
Oružani ustanak protiv Austro-Ugarske Monarhije, u povijesti poznat kao Rakovička buna, poveo je Eugen Kvaternik 8. listopada 1871. godine. Ovaj idealistički pokušaj stvaranja neovisne Hrvatske započeo je u selu Broćancu te se istog dana proširio na Rakovicu i obližnja sela. U proglasu je navedeno da je cilj ustanka oslobođenje hrvatskog naroda “ispod švabsko-mađarskoga gospodstva”.
U Hrvatskoj je tih godina nabujalo nezadovoljstvo zbog sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine i dolazi do okupljanja dijela Stranke prava oko ideje pobune protiv Beča i Budimpešte, te banovanja unionista Levina Raucha. Glavni zagovornik te ideje bio je pravnik i političar Eugen Kvaternik koji je na početku računao na pomoć Ruskog i Francuskog Carstva te Kraljevine Sardinije (Pijemonta), a kada se to izjalovilo odlučio se osloniti na domaće snage iz Vojne Krajine. Naime, upravo u to vrijeme počeo je proces njezina razvojačenja i priključenja Hrvatskoj što je dovelo do nezadovoljstva krajišnika koji su se, s pravom, bojali da će izgubiti svoje povlastice. Kvaternik se tu preračunao jer su krajiški seljaci zazirali od Mađara, a ne Austrije. Također tamošnji puk je većinom bio pravoslavne vjere, a Kvaternik je u svojim tekstovima i govorima otvoreno pobijao srpstvo učeći da su svi pravoslavci u našim zemljama izuzev u kneževini Srbiji istočni ili pravoslavni Hrvati i da u hrvatskim zemljama nema Srba.
U želji da ne kompromitira svoju Stranku prava i predsjednika stranke Antu Starčevića u slučaju neuspjeha, Kvaternik je u zadnjoj fazi priprema poduzimao sve na svoju vlastitu odgovornost, ograničavajući broj zavjerenika na uski krug u kojem su bili Ante Rakijaš, Vjekoslav Bach, Petar Vrdoljak, braća Ćuići iz Broćanca i Ante Turkalj. Uvečer 7. X. 1871. sakupili su se svi zavjerenici u selu Ćuić brdo blizu Rakovice i istog dana oformili Privremenu narodnu hrvatsku vladu na čelu s Kvaternikom. Imenovani su i slijedeći ministri: Petar Vrdoljak za unutarnje poslove, Ante Rakijaš za rat i Vjekoslav Bach za financije. Rade Ćuić imenovan je za glavnog zapovjednika ustaničke vojske, a Ante Turkalj imenovan je velikim županom ogulinskim.
Sljedećeg dana Kvaternik je s 200 naoružanih krajišnika i razvijenom hrvatskom zastavom krenuo prema Rakovici, a uz ustanak je odmah pristalo desetak okolnih sela. U tada donesenom proglasu predviđena je jednakost pred zakonom, potpuna općinska samouprava, ukidanje vojničke uprave u Krajini i uvođenje slobodnih županija te da svećenici obiju vjeroispovijedi “imadu narod poučiti u ljubavi i slozi.” Dana 10. listopada ustanici, sada njih već preko 2.000, ulazi u Plaški ne nailazeći otpor, ali ni očekivanu potporu. Istoga dana reagiraju vlasti koje na ustaničko područje šalju ogulinsku regimentu. Na vijest o dolasku vojske većina ustanika se razbježala, a Kvaternik se s oko 400 preostalih ustanika povukao na Ljupča planinu. Ujutro 11. listopada odlučili su se na uzmak u Bosnu, ali putem nailaze na zasjedu carske vojske. Dolazi do pucnjave u kojoj su ubijeni Kvaternik, Bach, Rakijaš, većina pobunjenih krajišnika i jedan od braće Čuić, dok je drugi brat Čuić, Rade, uspio pobjeći, prvo u Bosnu, a zatim u Srbiju. Čim je ustanak likvidiran, vlasti su krenule u akciju hvatanja ostalih ustanika od kojih je većina streljana.
Iako vodstvo Stranke prava nije sudjelovalo u ustanku niti je o njem bilo obaviješteno, Ante Starčević i ostali čelnici stranke bili su uhićeni, a stranka je bila isključena iz političkog života Hrvatske sve do 1878. godine.
Izvor: narod.hr/povijest.hr
Burski rat – borba malenih državica protiv moćnog imperija (1899.)
Velika Britanija željela se domoći bogatih nalazišta dijamanata u dolini rijeke Oranje i zlatnih polja u Transvaalu.
Dana 11. listopada 1899. godine započeo je poznati Burski rat u južnoj Africi, koji su lokalni naseljenici većinskog nizozemskog podrijetla (Buri) vodili protiv Britanskog kolonijalnog imperija. Bila je to borba slična onoj Davida protiv Golijata, jer su Buri imali samo dvije malene državice, Transvaal i Oranje, u južnoj Africi, a suprotstavili su se tadašnjem najvećem kolonijalnom carstvu na svijetu (Britanski kolonijalni imperij u to je doba obuhvaćao gotovo 20 milijuna kvadratnih kilometara).
Zanimljivo je da su zapravo Buri objavili rat Britancima, a ne obratno. Najme, Velika Britanija željela se domoći bogatih nalazišta dijamanata u dolini rijeke Oranje i zlatnih polja u Transvaalu, pa je potegnula pitanje engleskih doseljenika u Transvaalu, tzv.uitlandera, čija prava na posjed zemlje nisu priznavale burske vlasti. Nakon dugih i bezuspješnih pregovora, rat je bio neizbježan.
Buri su već 12. listopada (sljedeći dan nakon objave rata) napali Britance kod Kraaipana. Uspjeli su pobijediti i zarobiti tamošnji britanski garnizon. Burske pobjede na početku rata predstavljale su sramotu za Britance, s obzirom na omjer snaga koji je bio višestruko na strani Britanaca. Burski vođa bio je moćni Paul Kruger, koji je putovao po Europi tražeći podršku, ali bez uspjeha. Rat se odužio sve do 1902. godine kada je 31. svibnja potpisan mirovni ugovor. Ugovorom je likvidirana nezavisnost burskih država koje su potpale pod britansku vlast, ali s velikim stupnjem autonomije.
Manje je poznata činjenica da su u Burskom ratu sudjelovali mnogi kasnije slavni ljudi. Primjerice, mladi Gandhi živio je upravo u to vrijeme u južnoj Africi (ondje je proveo čak 21 godinu svog života). Prijavio se kao dobrovoljac i u Burskom je ratu služio u postrojbi bolničkih vozila. Nadalje, mladi Winston Churchill došao je u južnu Afriku kao vojni dopisnik britanskih novina The Morning Post. Buri su ga čak i zarobili, a kasnije je o tim događajima napisao i dvije knjige. Poznati nobelovac Rudyard Kipling, autor Knjige o džungli, također je boravio u južnoj Africi u vrijeme Burskog rata. Autor Sherlocka Holmesa – znameniti Arthur Conan Doyle – bio je u Burskom ratu kao liječnik-volonter na britanskoj strani.
piše: Dražen Krajcar
Pruski plemić izumio prvi električni kondenzator (1745.)
Ewald Georg von Kleist bio je prusko-pomeranski plemić, a rodio se u gradu Wicewu (njem. Vietzow) na području današnje Poljske.
Dana 11. listopada 1745. godine njemački protestantski klerik i prirodoznanac Ewald Georg von Kleist izumio je prvi električni kondenzator. Radilo se o boci dijelom napunjenoj vodom, kroz čiji je čep bio provučen metalni šiljak. Po Ewaldu Georgu von Kleistu taj je izum nazvan Kleistovom bocom, a kasnije je još poznatiji postao pod nazivom lajdenske boce (prema znamenitom Sveučilištu u Leidenu, najstarijem i najuglednijem u Nizozemskoj).
Lajdenske boce bile su tijekom ranog razdoblja proučavanje elektriciteta praktički jedini dovoljno pouzdani, snažni i trajni izvor električnog naboja, tako da su igrale ulogu otprilike jednaku današnjim akumulatorima ili električnim baterijama. U njima je mogao biti napon od nekoliko desetaka tisuća volti, a mogle su baciti jaku iskru, naročito kad bi se više boca povezalo vodičima. Ewald Georg von Kleist bio je prusko-pomeranski plemić, a rodio se u gradu Wicewu na području današnje Poljske. Obitelj von Kleist dala je tijekom povijesti čak tri feldmaršala. Bili su to feldmaršal grof Friedrich Emil Ferdinand Heinrich Kleist von Nollendorf, feldmaršal Henning Alexander von Kleist te feldmaršal Paul Ludwig Ewald von Kleist iz razdoblja Hitlerovog Trećeg Reicha. Izumitelj Ewald Georg von Kleist preminuo je 11. prosinca 1748. godine u pruskom gradu Köslinu.
Misteriozna smrt američkog istraživača Meriwethera Lewisa (1809.)
S obzirom na Lewisov značaj, njegova je misteriozna smrt do danas ostala vrlo popularnim predmetom proučavanja, osobito među Amerikancima.
Američki istraživač Meriwether Lewis na misteriozan je način umro 11. listopada 1809. godine. Povijesno poznatim Lewis je postao po svojoj ekspediciji na zapad Sjedinjenih Američkih Država, koju je poduzeo sa svojim kolegom Williamom Clarkom. Ta je tzv. Lewisova i Clarkova ekspedicija (od 1804. do 1806. godine) bila prva u povijesti SAD-a koja je dospjela do Tihog oceana, a dobila je veliko simboličko značenje u američkoj tradiciji.
Predsjednik Thomas Jefferson imenovao je 1806. godine Meriwethera Lewisa, koji mu je ujedno bio i osobni prijatelj, guvernerom Gornje Louisiane. S obzirom na Lewisov značaj, njegova je misteriozna smrt do danas ostala vrlo popularnim predmetom proučavanja, osobito među Amerikancima. Lewis je u trenutku smrti imao samo 35 godina, što je davalo još veću tragičnost tom događaju. Spomenutog dana njegovo mrtvo tijelo pronađeno je u svratištu imena Grinder’s Stand na području današnje američke savezne države Tennessee. Supruga vlasnika svratišta, Priscilla Griner, čula je pucnjeve u ranim jutarnjim satima, a nakon toga su Lewisa pronašli mrtvog u njegovoj jednosobnoj kolibici u sastavu svratišta. Imao je rane od metaka na glavi i trupu, a do danas je ostalo neutvrđeno je li se radilo o ubojstvu ili samoubojstvu (neki od dokaza upućuju na ubojstvo).
piše: Dražen Krajcar
Knez Potemkin – moćni miljenik carice Katarine Velike (1739.)
Do danas je ostao u upotrebi izraz Potemkinova sela za lažne nastambe kakve je Potemkin dao podići da impresionira caricu Katarinu Veliku.
Dana 11. listopada 1739. godine uzima se kao dan rođenja Grigorija Potemkina, ruskog aristokrata i jednog od najmoćnijih miljenika carice Katarine II. Velike. Potemkin je za vrijeme života nagomilao silne časti, funkcije i titule kojima ga je obdarila carica. Dobio je dvije kneževske titule: onu kneza Svetoga Rimskog Carstva (lat. Princeps Sancti romani Imperii) i onu kneza Ruskog Carstva. Imao je i čin general-feldmaršala, a bio je na čelu ruske vojne hijerarhije kao predsjednik Ratnog kolegija.
Potemkin je rođen u selu Čižovo pokraj Smolenska, u srednje bogatoj plemićkoj obitelji. Carica Katarina Velika zapazila ga je kao mladog časnika 1762. godine. Ljubavnicima su postali izgleda tek 1774. godine, kad su njoj bile 44, a njemu nepune 34 godine. Ubrzo je kao njen miljenik dobio neke od najviših funkcija u Ruskom Carstvu. Postoji velika vjerojatnost da su se Katarina i Potemkin potajno i vjenčali.
Moćnog Potemkina smatra se utemeljiteljem ruske Crnomorske flote. Do danas je ostao u upotrebi izraz Potemkinova sela za lažne nastambe kakve je knez dao podići da impresionira caricu Katarinu Veliku. U Sankt-Peterburgu je Potemkin posjedovao golemu palaču zvanu Tauridska palača (prema povijesnom imenu za Krim). Potemkin je umro 1791. godine na području današnje Rumunjske, gdje je bio po vojnoj dužnosti. U trenutku smrti imao je 52 godine, a carica Katarina Velika nadživjela ga je za pet godina.
Izvor: Povijest.hr
