MARIAZELL – AUSTRIJA:
Služba sakristana
Naziv mežnar za sakristana njemačkoga je podrijetla, a dolazi od riječi »Messe« (Misa), odakle i naziv »Messner«, u hrvatskom mežnar. Označuje osobu koja vodi brigu o pripremi svega što je potrebno za Misu, kao najuzvišenijem obredu i slavlju Crkve. Negdje se ova osoba naziva i sakristan (od latinske riječi »sacer« – svet), koji obavlja „svete radnje“, pa otuda i riječ sakristija (hrv. posvetionica), kao prostor gdje se čuvaju predmeti potrebni za sveto bogoslužje.
U proširenom značenju takva se osoba pod vodstvom župnika, brine za sve što se odnosi na crkvu i događanja u njoj. Zbog važnosti ove službe danas bismo takvu osobu mogli smatrati na određeni način i »pastoralnim asistentom« jer uvelike pomaže župniku, počevši od prve informacije koja zna bit i najvažnija o svemu što se odnosi na vjerski život i obredna slavlja. Neki vjernici a pogotovo oni koji su se udaljili od Crkve, u određenim se prilikama ponajprije obraćaju sakristanu kod kojega dobivaju prve i najvažnije utiske o Crkvi, župnoj zajednici i njenim službenicima.
Čudni putovi Božji u otkrivanju vlastitog zvanja
U srednjoeuropskom Marijanskom svetištu „Majke Slavenskih naroda“ u Mariazellu u Austriji, već tri godine kao sakristan djeluje 36-šnji mladić Francisko Pavljuk (1979.). Rođen je u bosanskohercegovačkom mjestu Derventa u Bosanskoj Posavini u obitelji Nikice i Ivanke rođ. Ljubas. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu do početka Domovinskog rata 1992. godine, kada je izbjegao u domovinu Hrvatsku. Školovanje nastavlja u Vrbovcu pokraj Zagreba nakon čega je u Berlinu na učenju njemačkoga jezika, gdje nastavlja daljnje školovanje.
Aktivan je kao suradnik i glavni ministrant u tamošnjoj Hrvatskoj katoličkoj misiji (HKM) gdje pohađa i tečaj voditelja poslužitelja oltara, te je jedini Hrvat među njemačkim ministrantima Berlinske nadbiskupije. U ljeto 1998. s roditeljima i sestrom vraća se u Hrvatsku, te u Zagrebu upisuje Željezničku tehničku školu (ŽTŠ da bi 1999. godine maturirao s pohvalnicom. Povremeno počinje pisati za neke od katoličkih listova da bi 2000. otišao na odsluženje vojnog roka u Pulu i Knin. Traži svoj životni put najprije kao kandidat u dvjema redovničkim zajednicama, gdje je i neko vrijeme boravio. Nažalost, nije mogao pronaći svoje mjesto u tim zajednicama.
Aktivan u promicanju redovničkog zvanja
U katoličkom mjesečniku «Naša ognjišta» tri godine uređuje rubriku «Upoznajmo redovničke zajednice Crkve u Hrvata», gdje predstavlja redove Katoličke Crkve u Hrvatskoj i B i H. Tadašnja Hrvatska Konferencija viših redovničkih poglavara (HKVRP) i Hrvatska unija viših redovničkih poglavarica (HUVRP) dodijelila mu je 2006. godine u Zagrebu priznanje za ustrajno promicanje redovničkog zvanja, što kod njega raspiruje još veći žar, te i dalje radi na tom području. Dugi niz godina djeluje i piše za Katoličku tiskovnu agenciju BK BiH (KTA), „Katolički tjednik“, „Naša ognjišta“, „Svjetlo riječi“, „Glas koncila“, „Mali koncil“.
U reportažama predstavlja župe, vodi razgovore sa zanimljivim ljudima i donosi vijesti. Na radio Mariji u Zagrebu voditelj je nekoliko volonterskih emisija. Na Narodnom učilištu u Rijeci završava četvrti stupanj srednje stručne spreme (SSS), zanimanja komercijalista. Godinu i pol dana boravi kod strogo-klauzurnih sestara u Berlinu koje imaju danonoćno (vječno) euharistijsko klanjanje, gdje im pomaže oko održavanja samostanskog okoliša i liturgije na kojoj ministrira. Njegov prijevod promotivnog letka na hrvatski o njihovom redu, tiskale su u nakladi od deset tisuća primjeraka.
Piše za njemački berlinski Katolički tjednik, dok je danas član društva Hrvatskih katoličkih novinara (HDKN-a) u Zagrebu. Pola godine 2008. radi u zagrebačkoj tvrtci «Weber escal» kao distributer promotivnih materijala, dok se par mjeseci 2012. zapošljava kao teklić poštanskih pošiljki u tvrtci «CityExpress». Već dvije godine član je Marijanske muške Kongregacije (MMC) u Altöttingu u Bavarskoj.
Franjo „kao i naš papa“
Francisko pripovijeda da je u prosincu 2012. godine jedna gospođa iz Samobora organizirala hodočašće u Mariazell. Budući da govori njemački te da je s njom hodočastio više puta, pozvala ga je za pripomoć oko organizacije i vodstva hodočašća. Na Internet stranici bazilike Mariazell nailazi na oglas svetišta koje traži sakristana, te se na njega javlja. U Grazu se susreće s benediktincem paterom Karlom Schauerom OSB upraviteljem svetišta, te je već za nekoliko dana bio u Mariazellu gdje dobiva boravišno i radno dopuštenje, dok danas ima stalno austrijsko boravište.
Svjedoči da je u svetištu od župljana i hodočasnika jako lijepo prihvaćen. Ne osjeća se strancem, niti su mu Austrijanci oko toga bilo kada predbacivali, kako je više puta doživio u Njemačkoj. Zanimljivo je da od izbora pape Franje zbog imena uživa simpatije. Znaju mu reći da se zove „kao i naš papa“, dok je ponosan što u svetištu zastupa vjernike i narod Slavenski.
Odgovorna i cijenjena služba
U svetištu kao sakristani djeluju Peter (Petar) Jagersberger već 56 godina i Francisko 20 godina. Za sakristansku časnu ali i odgovornu službu u Austriji postoji izraz “Mesner” (Mežnar). Od ovoga posla može se solidno živjeti s mjesečnim primanjima od 1.200 eura. Dobiva se dekret od mjesnog biskupa uz ugovor sa župom, dok su svaka nedjelja i crkveni blagdani radni.
Sakristani nose crnu dugu reverendu (talar) što je mnogim vjernicima i svećenicima neobično za vidjeti. U Austriji svaka biskupija ima svoju radnu zajednicu sakristana, koji nekoliko puta godišnje objavljuju i svoj list. Imaju i promidžbeni letak o zvanju sakristana, svoj zaštitni znak – sakristansku značku, vlastitu svakodnevnu molitvu, svoga biskupijskog duhovnika, kao i mrežnu stranicu www.mesner.at.
Sakristanska služba uključuje otvaranje i zatvaranje crkve, pripremu za Svete mise i druge liturgijske obrede, brigu o čistoći i uređenju crkve (cvijeću i svijećama), skupljanje vjerničkih priloga, zvonjavu, ministriranje, pomaganje svećenicima prema potrebi u dijeljenju svete pričesti. Sakristan se drži prvom odgovornom osobom nakon župnika, te je ovdje riječ o lijepom i cijenjenom zvanju.
Sakristan je laik koji može sklopiti i sakrament braka u čemu se Crkva u Hrvata razlikuje od prilika u Njemačkoj i Austriji. Francisko navodi primjer mladog oženjenog sakristana u njemačkom marijanskom svetištu „Altötting“ u Bavarskoj, dok u marijanskom svetištu „Tješiteljice žalosnih“ u sjevernonjemačkom gradu Kevelaeru, poznaje sakristana koji sa suprugom svaki dan sudjeluje na Svetoj misi.
Marijansko svetište s milijun hodočasnika
Francisko svjedoči da su njegov kolega Peter (Petar) Jagersberger i on tijelom i dušom sakristani, te da im je to više zvanje negoli sami posao. Ne gledaju toliko na radno vrijeme, dok ljeti više rade negoli u zimskom periodu. Po potrebi u bazilici znaju ostati i do ponoći, a koji put do jedan ili dva sata poslije ponoći. Tako tijekom svibnja vikendom znaju svakodnevno pripremati i za 18 Svetih misa na tri različita mjesta na drugim jezicima.
Tjedno se izmjenjuju u radu prije i poslije podne, tjedno imaju po jedan slobodan dan, dok su prošle 2014. godine imali sedam tjedana godišnjeg odmora. Radno vrijeme je od 6, 30 do 12, 30, ljeti od 14 do 22 sata, a zimi od 16 sati. Ljeti vikendom nemaju podnevne stanke od 12 do 14 sati budući da su Svete mise i u 12. 15, 13 i 14 sati. U adventu se održavaju Mise zornice u 6 sati ujutro pa jutarnja smjena počinje već od 5 sati.
Dolaze im Poljaci, Mađari, Nijemci, Talijani, Slovaci, Slovenci, Česi, Austrijanci, Amerikanci, Kinezi, Japanci, Hrvati i drugi, dok godišnje ovo svetište posjeti oko milijun hodočasnika. Vrlo su prilagodljivi, jer se mnoge hodočasničke skupine ne prijave ili zakasne, pa ih moraju zbrinuti kada i gdje mogu slaviti Euharistiju. Mnogi ne govore njemački niti engleski jezik pa se na različite načine sporazumijevaju, reklo bi se i rukama i nogama.
Ukorak s Europom s malim zaostatkom
Koliko mu je poznato u Njemačkoj ima nekoliko Hrvata u sakristanskoj službi po njemačkim župama, dok se u Crkvi kod Hrvata to obavlja honorarno od časnih sestara ili ponegdje aktivnih vjernika laika. Francisko međutim od plaće uspijeva uzdržavati i svoje roditelje, te priznaje kako mu je želja da status sakristanke službe u Austriji, Njemačkoj ili Švicarskoj zaživi i u Hrvatskoj. Tko se želi posvetiti ovom pozivu i poslu može to ostvariti u njemačkoj nadbiskupiji München – Freising kao i u Švicarskoj, gdje su sakristani traženi.
Budući da je sve manji broj odaziva mladih za duhovno zvanje dok se ženske zajednice sve više okreću drugim oblicima djelovanja, očekivati je da vremenom i u Crkvi u Hrvata sakristanska služba poprimi status kao i u zapadnoeuropskim zemljama.
fra Mate Tadić, OFM