7. rujna 1566. Nikola Šubić Zrinski – “Stup i štit hrvatski, grada sigetskog glavar i prvi strah turski vijeka svog”
Piše: Petar Horvatić
Dana 7. rujna 1566. u mjestu Siget (Mađarska) odigrala se velika bitka između kršćanske posade grada i islamskih Turaka koji su nadirali prema Beču u samo srce Europe. Iako su Turci osvojili Siget, herojska obrana Sigeta na čelu sa banom Nikolom Šubićem Zrinskim toliko je oslabila turske snage da je njihov pohod na Beč propao. Smrt hrvatskog bana i njegove većinom hrvatske posade koja je jurišom iz utvrde položila živote postala je opjevana u hrvatskom narodu.
Nikola Šubić Zrinski je postao nacionalni junak i jedna od najvećih osoba hrvatske povijesti – “stup i štit hrvatski, grada sigetskog glavar i prvi strah turski vijeka svog”
Na današnji dan 7. rujna 1566. junačkom smrću u bici kod Sigeta poginuo je Nikola Šubić Zrinski, hrvatski velikan i jedan od najslavnijih ljudi hrvatske povijesti. On je sa malobrojnom posadom branitelja Sigeta, od kojih su većima bili Hrvati, jedinstvenom i herojskom smrću položio život za svoj narod i kršćansku vjeru
Godine 1566. sultan Sulejman I. kreće s više od 100.000 vojnika i 300 topova na šesti vojni pohod s ciljem da osvoji Beč. Beograd, Budim i Pešta bili su u rukama Turaka. Prije polaska na Beč trebalo je savladati utvrđeni grad Siget koji je bio i sjeverna brana biskupskom gradu Zagrebu te utvrdama Karlovcu i Varaždinu.
Siget je branilo 2500 ljudi na čelu sa hrvatskim banom Nikolom Šubićem Zrinskim. Stoga su Turci smatrali da će lako osvojiti Siget i nastaviti prema Beču sa željom da pokore i islamiziraju cijelu Europu. U tome ih je spriječila mala i herojska posada Sigeta od kojih su većina bili Hrvati.
Turci su u Sigetu naišli na otpor kakav nisu očekivali ni u snu jer se posada na čelu sa hrvatskim banom branila junački do zadnje kapi krvi. Veliki vezir Sokolović poslao je Nikoli Šubiću Zrinskom strelicu s pismom u kojem mu je obećao da će mu darovati čitavu Hrvatsku ako mu preda Siget, ali ovaj junak nije na to pristao premda mu je i sin Juraj bio u turskom zarobljeništvu.
U to vrijeme bili su mnogi ljudi od velikog kova i ideala, ništa ih nije moglo spriječiti u riječi darovanoj i obećanoj svome narodu i Bogu. Jedan od najvećih bio je naš hrvatski ban.
Turci su vršili mnogobrojne juriše, ali im je hrvatska posada nanosila teške gubitke. Sultan Sulejman I. je iznenada umro 4. rujna, ali vezir Mehmed Sokolović vješto je zatajio njegovu smrt, da njegova iscrpljena vojska ne bi izgubila moral.
Nakon što su 7. rujna vatrenim strijelama i loptama zapalili grad Turci su očekivali predaju, ali Zrinski i preživjeli junaci provalili su iz grada, te su junački poginuli po zidinama porušenog Sigeta. Nakon što je Juraj Horvat topom napravio prolaz kroz tursku skupinu kod pokretnog mosta, Nikola Zrinski krenuo je u proboj iz utvrde. Najprije je pucao iz samokresa, a zatim Turke nastavio sjeći sabljom.
U neravnopravnoj bitci, Turci su Zrinskog triput pogodili iz arkebuza (vrsta vatrenog oružja), dvaput u tijelo i jednom u glavu. Kada je pao s konja, okružili su ga njegovi hrvatski vitezovi kako bi ga obranili. Među ostalima, sa svojim banom i zapovjednikom kojeg su branili do njegove i svoje smrti poginuli su hrvatski junaci: plemići Vuk Papratović, Nikola Kobač, Petar Patačić i Lovro Juranić.
Nikola Šubić Zrinski, “stup i štit hrvatski, grada sigetskog glavar i prvi strah turski vijeka svog” danas se slavi kao najveći hrvatski vojni junak i jedna od najvećih osoba bogate i herojske povijesti hrvatskog naroda.
Izvor: narod.hr
Gradec i Kaptol se ujedinili u jedinstveni grad Zagreb – 1850.
Gradec, Kaptol i okolna naselja ujedinjeni su u jedinstveni grad Zagreb 7. rujna 1850. godine carskim patentom Franje Josipa. Sve do tada bili su Gradec i Kaptol u pravnom i teritorijalnom smislu odvojene cjeline. Gradec je bio po pravnom statusu slobodan i kraljevski grad, što mu je bilo zajamčeno još Zlatnom bulom kralja Bele IV. iz 1242. godine. Kaptol je, s druge strane, bio pod Crkvenom vlašću. Naziv Zagreb odnosio se izvorno više na biskupsko sjedište, a manje na Gradec.
Prvim gradonačelnikom ujedinjenog Zagreba postao je Janko Kamauf, koji je prethodno bio gradski sudac Gradeca. Naime, Gradec na čelu uprave svojedobno nije imao osobu s titulom gradonačelnika, nego s titulom gradskog suca (lat. iudex civitatis). Ujedinjeni je Zagreb 1850. godine imao oko 16.000 stanovnika, po čemu je bio mnogo manji od, primjerice, Graza u Štajerskoj te od velikog broja drugih gradova Habsburške Monarhije.
Treba spomenuti i da je tri godine kasnije Zagreb je proglašen nadbiskupijom kada je papin izaslanik Viale-Prela blagoslovio Jurja Haulika kao prvog zagrebačkog nadbiskupa i metropolita.
Dražen Krajcar
Najveća piratska pljačka u povijesti (1695.)
Dana 7. rujna 1695. godine ostvarena je vjerojatno najveća piratska pljačka u povijesti. Naime, ukraden je plijen koji bi po današnjim cijenama vrijedio možda i do 400 milijuna dolara. Uspjelo je to engleskom piratu Henryju Everyju, poznatom i pod nadimkom Kralj pirata. On je toga dana opljačkao basnoslovno bogatu flotu koja je pripadala vladaru Indijskog Carstva, velikom mogulu Aurangzebu. Ta je bogata flota bila na godišnjem hodočašću u Meku. Naime, moćni Aurangzeb bio je ortodoksni musliman, za razliku od svojeg oca Šaha Džahana, koji je sagradio poznati Taj Mahal i koji je bio mnogo liberalniji u pogledu vjere. Aurangzeb je silom oružja proširio svoje Carstvo, koje je obuhvatilo gotovo cijelu Indiju i donijelo mu ogromne prihode.
Aurangzebova se flota upravo vraćala iz Meke prema Indiji kad ju je napao Kralj pirata sa svojim brodom po imenu Fancy. Bitka se dogodila u Arapskom moru. Glavni brod indijske flote imao je ime Ganj-i-Sawai (hrv. Prekomjerno blago) i nosio je ogromno bogatstvo. Nije bio lak plijen jer je imao čak 80 topova, masu od 1600 tona i oko 400 ljudi naoružanih mušketama, te još 600 ostalih putnika. Every je napao taj golemi brod salvom iz svojih bočnih topova, sretno pogodivši glavni jarbol indijskog broda i tako ga usporivši. Sretna je za Everyja bila i okolnost što je jedan od velikih indijskih topova eksplodirao pri pucanju i izazvao pomutnju kod Indijaca. Pirati su iskoristili priliku i ukrcali se na indijski brod. Počela je bitka čovjek na čovjeka koja je potrajala 2 do 3 sata. Na kraju su se Indijci predali.
Piratsko je pljačkanje broda bilo je brutalno. Ubijali su i mučili Indijce, a silovali žene i ropkinje na brodu. Plijen je bio tako velik da je Everyja učinio najbogatijim piratom na svijetu. Postoji i legenda da je za Everyja najveći dragulj na brodu zapravo predstavljala zarobljena indijska princeza, Aurangzebova kćer ili unuka.
„Bog je visoko, a kralj daleko“
Početkom rujna vodile su se žestoke borbe za baranjsku utvrdu Sziget u Mađarskoj. Branitelji na čelu s Nikolom IV. Zrinskim hrabro su odolijevali, ali u Unutarnjoj utvrdi uvjeti za obranu nisu bili najbolji, a njihov je broj pao na oko 500.
Osmanlije sada već pod Unutarnjom utvrdom potkopavaju bedeme. Branitelji su u te potkope ubacili puščani prah i zapalili ga. Potom su Osmanlije napunili potkope slamom i prućem te zapalili, a požar se zbog jakog vjetra proširio Unutarnjom utvrdom. Čak su i u takvim uvjetima sigetski branitelji uspijevali odolijevati napadima. Dana 5. rujna umro je Sulejman I. U istočnjačkim je vojskama običaj da se u takvom slučaju odmah povuku s bojišta i vrate u svoju zemlju. Veliki vezir Mehmed-paša Sokolović nije htio dozvoliti da opsada Sigeta propadne nakon mjeseca dana mukotrpne borbe i tolikih žrtava. O smrti je obavijestio sultanova liječnika, pisara i nasljednika. Oni su glumili da je sultan živ. Pisar je pisao sultanove zapovijedi, nosili su sultanu hranu, zapovijedali da mu svira glazba, a veliki vezir redovito je išao na razgovor sa sultanom. U novim arheološkim istraživanjima potvrđeno je da je Sulejman I. bio pokopan dva kilometra od Sigeta. Na tom je mjestu izgrađeno turbe (muslimanska grobnica), koje su obilazili islamski hodočasnici.
Da je Zrinski saznao za Sulejmanovu smrt, bitka bi završila drugačije. Bio je svjestan da pomoć neće doći, da je neprijatelj brojčano nadmoćan, da su branitelji potpuno iscrpljeni, a požar još prijeti i bliži se barutani. Zidine Vanjskog grada gotovo su uništene, a neprijatelj neprestano provaljuje u utvrdu. Zrinski stoga donosi odluku da se s braniteljima zatvori u Unutarnji grad i podigne most. U Vanjskoj utvrdi ostao je dio ranjenika, žena, staraca, djece i branitelja, ali i zalihe hrane i vode. Žene i djeca odvedeni su u roblje, a ostali ubijeni.
Unutarnja utvrda bila je naslabija utvrda čitavog kompleksa. Kao iskusni vojskovođa, Nikola IV. znao je da se neće izvući. Nisu više imali hrane i vode, a broj branitelja pao je na nekoliko stotina. Mehmed-paša Sokolović šalje još jednu ponudu Zrinskome da se preda, a zauzvrat mu obećaje slobodu. I ova je ponuda odbijena.
Osmanlije su potom ubacivali zapaljene strijele i kugle. Nakon što je Unutarnja utvrda počela nestajati u plamenu, čitava osmanska vojska jurišala je na ostatke zidina. Zrinski je mogao predati se, ostati u utvrdi i izgorjeti ili izaći pred neprijatelja i poginuti.
Prema opisu bitke u književnim djelima Zrinski je obukao svečanu odoru i uzeo sablju svojih predaka te malen okrugli štit. Otišao je 7. rujna pred svoje suborce i održao posljednji govor u kojem ih poziva na izlazak iz utvrde i proboj. Tada je navodno rekao: „Bog je visoko, a kralj daleko.“ Spustili su most pa topom i samokresima udarili po Osmanlijama. Zrinski je izašao prvi na most i borio se sabljom. Približio mu se osmanski izaslanik i nagovarao ga da se preda. Iako ranjen puškom, Zrinski se nastavio boriti. Pogođen je još dvaput, nakon čega je umro. Ne koliko odanih branitelja okružilo je mrtvo tijelo svog zapovjednika i također poginulo. Ostali su pobjegli natrag u utvrdu. Osmanlije su ih uskoro sustigli. Preživjelo je sedam branitelja, a ostali su smaknuti. Među preživjelima bili su Ferenc Črnko, koji je kasnije napisao detaljan opis bitke, te Gašpar Alapić, poznat po gušenju Gupčeve seljačke bune. Zarobljenici su otkupljeni, a život im je pošteđen kako bi po Europi mogli pričati o osmanskoj pobjedi.
Stoljećima su kružile priče kako su Osmanlije glavu sigetskog junaka nabili na kolac i ostavili je danima da svi vide kako je neprijatelj poražen. Istina je da je veliki vezir dao već mrtvom Zrinskom odsjeći glavu, ali je ona omotana u svilu i baršun te položena na jastuk. Sokolović je poslao Nikolinu glavu i stvari u Budim, zatim je poslana habsburškom zapovjedniku u Komoran. On ju je kolima uz pratnju 18. rujna prevezao u Đur, gdje je bio smješten kraljevski tabor i pohranio u crkvu. Uskoro je stigao Nikolin sin Juraj IV. s obitelji i prenio posmrtne ostatke u obiteljsku grobnicu u Čakovcu. Što se dogodilo s tijelom, nije točno poznato. Vjerojatno ga je sahranio izvjesni Mustafa Vilić iz zahvalnosti prema Zrinskome što se prema njema ponašao korektno dok je bio zarobljenik.
Piše: Marsela Alić
Neobičan način na koji je Brazil proglasio nezavisnost (1822.)
Brazil je bio portugalska kolonija početkom 19. stoljeća. Međutim, manje je poznato da je u to doba glavni grad Portugala bio Rio de Janeiro. Naime, kad je 1807. godine Napoleon okupirao Portugal, portugalski je vladar preselio glavni grad svog kraljevstva u Rio de Janeiro. Kad su se Francuzi povukli, glavni grad je svejedno ostao u Brazilu, kao da je Portugal kolonija, a ne obratno. S vremenom je europski Portugal počeo zahtijevati da se kralj vrati u zemlju, zbog ustavnih reformi. I doista, kralj João otišao je u Lisabon, no prije toga imenovao je svog sina Pedra regentom u Brazilu. Portugalske reforme postale su nepopularne u Brazilu i stoga su Brazilci počeli zahtijevati samostalnost.
Dana 7. rujna slavi se u Brazilu kao Dan nezavisnosti. Tog su dana, 1822. godine, Brazilci proglasili Pedra carem Brazila. Brazil je od tada nezavisno carstvo, a Portugal je i dalje ostao kraljevstvo na čelu s Pedrovim ocem. Kad je otac umro, car Pedro je naslijedio portugalski tron, no uskoro ga je prepustio svojoj kćeri, pa su tronovi opet razdvojeni.
Preuzeto: Povijest.hr
