Svetislav Stančić – utemeljitelj Zagrebačke pijanističke škole (1895.)
Svetislav Stančić, pijanist i vrsni pedagog, rodio se 7.7.1895. u Zagrebu. Na temelju njegovog višedesetljetnog rada nastao je pojam “Zagrebačka pijanistička škola”. Bio je posebna ličnost i uvijek je djelovao kao svijetli primjer i uzor svojim studentima. Kao iznimno profesionalan i marljiv glazbenik, iza njega su ostali veliki rezultati.
Klavir je počeo svirati u Zagrebu, a nakon Prvog svjetskog rata odlazi u Berlin gdje ga podučavaju vrhunski pijanisti onoga vremena. Studirao je i kompoziciju te se usavršavao kod F. Businijana Pruskoj akademiji umjetnosti. U Berlinu je i nastapao interpretirajući Bachove skladbe i Beethovenove sonate. Napisao je nekoliko orkestralnih djela.
U Zagreb se vratio 1922. kad počinje njegov pedagoški rad. Tijekom cijele karijere pokušavao je popularizirati hrvatske skladatelje. Bio je vrlo cijenjen kao pijanist, no više je volio podučavati. Zbog toga je odlučio prekinuti koncertnu karijeru. Od 1922. do 1969. predavao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i imao neobično velik broj studenata. Ističe se po tome što je gotovo polovica njegovih studenata započelo koncertnu karijeru i to su velika imena hrvatske pijanističke povijesti.
Njegov pristup studentima bio je drugačiji. Znao je da im mora pristupiti individualno i poticati talente pojedinca. Stančić je to znao prepoznati, čak se počelo govoriti o Stančićevoj metodi. Stančić je bio toliko skroman da nije prihvaćao takav naziv. Smatrao je da on samo primjenjuje opće principe svakog stručnog, kvalitetnog pijanizma. Godine 1960. dodijeljena mu je nagrada Vladimir Nazor za životno djelo. U jednom intervjuu 1962. govoreći o svojoj klavirskoj pedagogiji sam Stančić je rekao:
Stanislav Stančić umro je 1970. u Zagrebu. Europska udruga klavirskih pedagoga Hrvatska od 2006. godine u Zagrebu održava Međunarodno pijanističko natjecanja “Svetislav Stančić”.
Poznata djela:
Hrvatska rapsodija za veliki orkestar, 1915.,
Simfonijski sherzo, 1916.
Krunidbeni preludij, 1917.
Piše: Marsela Alić
Izvor: http://povijest.hr/nadanasnjidan/
Zašto je SAD zaratio s Francuskom? (1798.)
Paradoksalno je da je SAD u doba osnivanja 1770-ih godina bio u savezu sa starom feudalnom Francuskom kralja Luja XVI., a kad se osamostalio ušao je u rat s Francuskim revolucionarima, kao da predstavlja reakcionarnu i konzervativnu državu.
Dana 7. srpnja 1798. započeo je neobičan rat između SAD-a i revolucionarne Francuske. Naime, premda je SAD u to vrijeme bio mlada nacija, nastala svega dvadesetak godina ranije na načelima republikanizma, ipak je ušao u rat s republikanskom Francuskom, koja bi mu po nekim načelima trebala biti saveznica. Samo su SAD i Francuska u tom trenutku u svijetu bile republike zasnovane na idejama demokratičnosti.
Paradoksalno je da je SAD u doba svog osnivanja 1770-ih godina bio u savezu sa starom feudalnom Francuskom kralja Luja XVI., a sad je ušao u rat s Francuskim revolucionarima, kao da predstavlja reakcionarnu i konzervativnu državu. Stvarni su razlozi bili politički i diplomatski. Naime, ranije su SAD i Francuska Luja XVI. bili u savezu kao protivnici Velike Britanije. Francuzi su doista konkretno pomogli Amerikancima pobijediti Britance u Ratu za nezavisnost. No, tijekom 1790-ih SAD i Velika Britanija pomirili su se i sklopili savez na ravnopravnoj osnovi. U međuvremenu su Francuzi svrgnuli kralja Luja XVI. i postavili novu revolucionarnu vladu. Amerikanci su time pronašli izgovor da prestanu plaćati dugove Francuskoj jer su tvrdili da su dužni bili francuskoj kruni, a ne novoj vlasti. Francuze je to razljutilo i počeli su pljačkati američke trgovačke brodove. Tako je došlo do rata.
Problem za SAD bio je u tome što je ubrzo nakon ostvarenja nezavisnosti, još oko 1785. godine, bio praktički raspustio svoju ratnu mornaricu, prodavši ratne brodove. Američki trgovački brodovi bili su bez zaštite, pa je vlada SAD-a ubrzano obnovila ratnu flotu. Američko-francuski sukobi odvijali su se na moru, i potrajali su dok u Francuskoj na vlast nije došao Napoleon Bonaparte, koji je vremenom ublažio neprijateljstvo sa SAD-om
Izvor: http://povijest.hr/nadanasnjidan/
Najveći japanski banzai napad u Drugom svjetskom ratu (1944.)
Nekoliko tisuća japanskih vojnika krenulo je u juriš na američke postrojbe, ne pazeći na vlastite živote. Pojam banzainastao je od japanske fraze Tenno Heika Banzai.
Dana 7. srpnja 1944. godine Japanci su izveli najveći banzai napad u Drugom svjetskom ratu. Dogodilo se to tijekom Bitke na Saipanu, otoku u sastavu Marijanskog otočja. Saipan se nalazi dvjestotinjak kilometara sjeveroistočno od Guama, a površina mu je 115 četvornih kilometara. Zanimljivo je da se otoci Saipan i Guam nalaze uz znamenitu Marijansku brazdu, najdublji dio svjetskih oceana uopće.
U Bitki na Saipanu američke su postrojbe željele osvojiti taj otok od Japanaca. Kad su Amerikanci stavili japanske snage u bezizlazan položaj, preostali su Japanci odlučili izvesti tzv. banzai napad. Taj je pojam nastao od japanske fraze Tenno Heika Banzai (u prijevodu otprilike Dugo živio car, pri čemu je riječ banzai etimološki nastala od pojma za 10.000 godina).
Nekoliko tisuća japanskih vojnika krenulo je u juriš na američke postrojbe, ne pazeći na vlastite živote. Zanimljivo je da su im se priključili čak i japanski ranjenici, a neki od njih bili su vrlo slabo naoružani. Takav ljudski val nanio je ozbiljne gubitke Amerikancima, tako da su neke od američkih jedinica bile navodno potpuno uništene. Ipak, Amerikanci su na kraju odnijeli pobjedu u bitki, a broj japanskih poginulih vojnika bio je ogroman – desetak puta veći od broja poginulih Amerikanaca.
Izvor: http://povijest.hr/nadanasnjidan
