6. listopada 1991. Novska – Zagreb se branio u Novskoj, a Novska u Starom Grabovcu!
Piše: Petar Horvatić
Obrana Novske bila je jedna od ključnih prekretnica Domovinskog rata. Novska se našla pod najjačim napadima JNA iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te slavonskih Srba upravo u listopadu 1991. godine. Pad Novske otvorio bi put prema Kutini, a onda i Zagrebu. Novska se branila u herojskom selu Stari Grabovac, a velike žrtve za obranu tog sela dali su hrabri bojovnici iz slavne 1. gardijske brigade „Tigrovi“.
Tih dana Novsku i Stari Grabovac branio je i Ante Gotovina, izvodeći sa svojim momcima brojne izviđačke i diverzantske akcije koje su sijući strah do ludila dovodile srpske vojnike.
Dana 4. listopada 1991. tijekom iznenadnog i jakog napada na Novsku, koji su oko podneva izvršili dva MIG-a, poginulo je 10 osoba, a 18 ih je ranjeno. Među ranjenima bilo je i sedam pripadnika jedinice za posebne namjene Policijske uprave Kutina, koji su tog jutra stigli u Novsku.
Ušavši u borbu s jakim oklopno-mehaniziranim postrojbama Banjalučkog i Varaždinskog korpusa JNA koje su imale topničku i zračnu potporu, Tigrovi su u Starom Grabovcu, zajedno s ostalim postrojbama, uspjeli na današnji dan 1991. zaustaviti neprijateljski napad, ograničiti širenje bojišta na području zapadne Slavonije i obraniti i Novsku. Njihov doprinos obrani Novske, a time i Zagreba, bio je ogroman.
A u Starom Grabovcu su se borbe vodile prsa o prsa.
Ante Gotovina postavio strategiju obrane Starog Grabovca
Selo leži na jedinom tenkoprohodnom putu za Novsku i Kutinu, što u vojnoj terminologiji znači: na cesti preko koje može proći oklop, tenkovi i sve ostalo. Zbog toga je JNA stalno tukla i granatirala Stari Grabovac, nasrtala na prvu crtu obrane i na svaki način pokušala ovladati tim prostorom. Izvela je i četiri velika i odlučna udara, od kojih je prvi bio na današnji dan 1991. godine. U tim napadima je, uz pješadiju, što je nadirala iz pravca Donji i Gornji Rajići – Kričko brdo, sudjelovala i po jedna tenkovska satnija JNA. Nakon što bi srpsko topništvo cijelu noć mrcvarilo hrvatske snage, rano ujutro, kad magla nije pregusta, ali je još ima dovoljno da pruža neku vrst zaklona, u napad bi obično krenule dvije do tri srpske pješadijske satnije, raširene u prostoru lijevo i desno od tenkova, što su, stvarajući zaglušnu i zastrašujuću buku, nadirali cestom. Pješadija bi tenkovima štitila bokove, a ovi pješadiji otvarali put, rušeći i uništavajući sve pred sobom.
Ante Gotovina je obranu postavio tako da je ispred prve crte prostor osigurao protupješačkim i protuoklopnim minama, a uz cestu, nasuprot tenkovima, postavio najhrabrije i najbolje zapovjednike. Nešto dublje u selu bile su raspoređene pričuvne snage, sa spretnim i brzim borcima, čija je zadaća bila da munjevito uskaču, ako bi negdje počele pucati hrvatske linije, nasrćući na neprijatelja lije vim ili desnim obuhvatom. No bit obrane bila je u tomu da se odmah na početku, što je brže moguće, pogode prvi i zadnji tenk. Zato su tu i bili najsposobniji zapovjednici desetine, voda i satnije. Jer ako bi to uspjelo, ostali bi se tenkovi zaglavili, ne bi mogli brzo ni naprijed ni natrag, i tada bi, ako bi posade imale slabe živce, nastajala panika. Poput zečeva, što su čuli lavež lovačkih pasa, tenkisti bi počeli bježati, ostavljajući obezglavljeni čelik, kao što zmija ostavlja staru kožu. Taj prizor, koji su hrvatski bojovnici svaki put uspjeli upriličiti, izazivao bi paniku i medu pješaštvom.
Gubici su znali biti veliki na obje strane, ali Stari Grabovac nikada nije pao!
Vozač tenka JNA – zavezan lisicama da ne pobjegne!
Prigodom jednog takvog odlučujućeg napada, hrvatski su branitelji uspjeli pogoditi dva jurišna tenka. Zadnji nije uništen, ali je svejedno nastala panika medu neprijateljskim vojnicima, pad morala, i na kraju je i ta bitka dobivena. Kad su, zatim, zavirili u spaljenu utrobu tog čelika, branitelji Grabovca nisu mogli povjerovati vlastitim očima: vozač tenka i ciljač bili su lisicama vezani za upravljač i top! Koliko su srpski oficiri vjerovali u te jadnike, njihovu hrabrost i motivaciju.
Rat je ulazio u svoj najkrvaviji mjesec, a s njime su nestajale i šanse da se održe Jugoslavija i vojska JNA, čiji su oficiri svoje vlastite ljude slali u bitku u lisicama. Vukovar je krvario i bio na izdisaju, Dubrovnik bombardiran. Grobovi su pokrili Hrvatsku, ali je nadolazeći Božić obasjavao nadom i vjerom ljude što su sve to izdržali i izdržavali.
Pobjeda se nazirala, a već u prosincu su snažnim jurišima hrvatski vojnici oslobodili velike dijelove i sela oko grada Novske.
Himna pobjednicima i potresne slike borbi u Starom Grabovcu:
Izvor: narod.hr
6. listopada 1939. rođen Bruno Bušić – zašto Filozofski fakultet nema spomen ploču svog najvećeg studenta?
Rođen na današnji dan 1939. u Vinjanima kraj Imotskog, u kraju koji nikada se nije pomirio s komunističkom diktaturom, maturirao je 1960. godine u Splitu. Već u srednjoškolskim danima kao mladić borio se za ljudska prava, slobodu čovjeka i svoj hrvatski narod. Nakon toga je upisao filozofiju i francuski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Zanimljivo, danas kada tako često prosvjeduju studenti Filozofskog fakulteta, nisu se sjetili da je nekoć taj fakultet polazio najveći i najhrabriji među njima, istinski borac za ljudska prava i slobodu čovjeka u mračnim i teškim vremenima diktatura, a koji je svoje (studentske) ideale platio životom. Došlo je vrijeme da današnji studenti saznaju da je u njihovom klupama nekada sjedio jedan naročit student koji je bio spreman dati život za svoje ideale i slobodu, u kojoj oni i mi danas živimo.
Njegovo ime hrvatski narod mora zauvijek zapamtiti – Bruno Bušić.
Sredinom šezdesetih godina ukrstili su se putovi Brune Bušića i utemeljitelja moderne Hrvatske, doktora Franje Tuđmana. Naime, Bušić je saznao za mogućnost zaposlenja u Institutu za povijest radničkog pokreta Hrvatske, a radi se o Institutu koji je osnovao upravo Franjo Tuđman nakon što je izašao iz JNA i Partije, te počeo disidentski djelovati. Rješenje o Bušićevom zaposlenju 1965. godine, 23. lipnja potpisao je upravo “direktor Tuđman.”
Ubrzo je svojim djelovanjem, pisanjem, načinom razmišljanja došao pod udar tadašnjeg zločinačkog režima, prije svega zato što je neki način dijelio Radićeva stajališta (nikada nije istupao kao ekstremist), što se može zaključiti iz njegovih citata koji govore o slozi hrvatskoga naroda, ali i o potlačenom položaju istog naroda tijekom povijesti.
Poput njegovog mentora Franje Tuđmana, dospio je nakon sloma Hrvatskog proljeća na komunističku robiju u Staroj Gradišci, a nakon izlaska iz zatvora bio je brutalno pretučen na samom Stradunu u Dubrovniku od strane 15-20 muškaraca. Bušić je morao emigrirati 1975. godine, te se u Londonu i Parizu uključio u borbu protiv komunističke diktature, zahtijevajući slobodne izbore i poštivanje ljudskih individulanih i narodnih prava.
To je smetalo Josipu Brozu Titu i komunistima, pa je Brunu Bušića mučki ubila 1978. u Parizu zloglasna tajna komunistička služba UDBA. Uz veliko mnoštvo nazočnih Hrvata iz čitavog svijeta, pokopan je na pariškom groblju Pere-Lachaise, a na nadgrobnoj ploči bili su uklesani stihovi iz pjesme Dobriše Cesarića “Trubač sa Seine”, na hrvatskom i francuskom jeziku.(1999. godine posmrtni ostaci Brune Bušića pokopani su na zagrebačkom Mirogoju u Aleji hrvatskih branitelja)
“.. Ja skoro prosjak postadoh, duh slobode širim
pa ma i nemo na svom grobu svijeću,
Ja neću, neću, neću da se smirim…”
Filozofski fakultet u Zagrebu se nije nikada nikakvom spomen pločom ili nazivljem očitovao da je na njemu studirao jedan od najvećih boraca za slobodu, prava čovjeka i naroda 20. stoljeća – Bruno Bušić. Došlo je vrijeme da studenti znaju da je u njihovom klupama nekada sjedio student koji je bio spreman da ti život za svoje ideale i slobodu u kojoj oni danas žive.
.
Izvor: narod.hr
26. obljetnica herojske obrane Grada Zadra
Na današnji dan, 1991. godine nezapamćenom hrabrošću hrvatskih branitelja zaustavljen je prodor jugočetničkih agresorskih snaga u Zadar.
Prvih dani listopada 1991. grad je preživio svoje najteže dane, bjesomučno je napadan, granatirana je bolnica, katedrala Sv. Stošije, Kneževa i Providurova palača, te drugi kulturni i povijesni spomenici kao i civilni objekti.
Izvor: http://portal.braniteljski-forum.com/
Ubojstvom ministra rata započeo ustanak u Beču (1848.)
Dana 6. listopada 1848. započeo je u Beču krvavi ustanak, u kojem je linčovanjem ubijen tadašnji ministar rata – grof Theodor Baillet von Latour. Ustanak je izbio u vrijeme kad se carska vojska pripremala na odlazak iz Austrije s ciljem gušenja revolucije u Mađarskoj. U Beču se okupilo mnoštvo studenata, radnika i vojnika, simpatizera mađarske revolucionare, koji su pokušali spriječiti odlazak carske vojske.
Ministar von Latour je ubijen nakon što su ustanici provalili u austrijsko Ministarstvo rata u Beču. Ministrovo su mrtvo tijelo, prema ilustriranim prikazima, objesili na jednu od bečkih uličnih svjetiljki.
Car Ferdinand već je sljedećeg dana nakon početka ustanka – 7. listopada – s dvorom napustio Beč i uputio se željeznicom prema Olomoucu u Moravskoj. Taj je potez učinjen iz sigurnosnih razloga, jer je Beč usred ustanka predstavljao preopasno mjesto za boravak carske obitelji. Trupe hrvatskog bana Josipa Jelačića nalazile su se u to doba samo 60-ak kilometara od Beča, kod grada Mosona u Ugarskoj (nedaleko od današnje austrijsko-mađarsko-slovačke tromeđe).
Carske su trupe, predvođene Jelačićem i ostalim generalima, uspješno ugušile ustanak već krajem listopada iste godine.
Le Corbusier – slavni arhitekt i urbanist (1887.)
Jedan od najpoznatijih arhitekata u povijesti rođen je 6. listopada 1887. u Švicarskoj, u mjestu La Chaux-de-Fonds, svega 5 kilometara od francuske granice. Rođen je pod imenom Charles-Édouard Jeanneret, a tek je s 33 godine života usvojio pseudonim Le Corbusier, prema djedu po majci, koji se prezivao Lecorbésier.
Bio je pripadnik prve generacije tzv. internacionalne škole arhitekata. U svojim je djelima spojio funkcionalizam karakterističan za svoju generaciju s jakim smislom za ekspresionizam. Između ostalog, naglašavao je nužnost zelenih površina oko zgrada te razdvajanje pješačkih od prometnih površina. Uveo je u arhitekturu nove elemente kao što su stupovi (piloti) u prizemlju, horizontalni pojasovi prozora, puna staklena stijena i ravni krov s terasom.
Prvi planski sagrađeni grad u Indiji, Chandigarh, uvelike je građen po njegovim projektima. Bio je jedan od autora zgrade UN-a u New Yorku, a radio je čak i projekte za građevine u SSSR-u. Danas se čak 17 njegovih građevina nalazi na UNESCO-vom Popisu svjetske kulturne baštine. Neke od najpoznatijih Corbusierovih građevina su Villa Savoye u Poissyju, crkva Notre Dame du Haut u Romchampu i Muzej Heidi Weber (na slici).
Osim što je bio arhitekt, Le Corbusier se bavio i urbanizmom, dizajnom i slikarstvom. Od dizajniranog namještaja najpoznatiji su mu sjedeći elementi LC-1, LC-2, LC-3 i LC-4, koji su i danas vrlo popularni, te se proizvode u velikim količinama.
Čang Kaj-šek – vođa nacionalističke kineske države (1928.)
Dana 6. kolovoza 1928. postao je Čang Kaj-Šek vođa nacionalističke kineske države. Radilo se o području pod kontrolom nacionalističke stranke Kuomintang, koje je obuhvaćalo središnji dio istočne Kine. Kina je, naime, tad bila razjedinjena. Glavni grad Čang Kaj-Šekove države bio je Nanjing (Nanking) – velik grad na rijeci Jangce, zapadno od Šangaja. Tamošnja vlada bila je međunarodno priznata vlada Kine, ali zapravo je velik dio države bio pod upravom lokalnih moćnika, uglavnom vojnih zapovjednika (na engleskom poznati kao warlords). Dio zemlje držali su komunisti pod vodstvom Mao Ce-tunga.
Čang Kaj-Šek vladao je državom kao vojni diktator, ali unatoč brojnim pohodima ponajprije usmjerenim protiv komunista, nije uspio ujediniti Kinu u trenutku kad joj je najviše prijetio japanski imperijalizam. U njegovo su vrijeme Japanci, naime, anektirali Mandžuriju, a zatim još neke dijelove Kine. Podijeljena unutrašnjim sukobima, Kina im nije mogla pružiti učinkovit otpor. Naposljetku ga je zarobio vlastiti general Zhang Xueliang i prisilio da surađuje s komunistima u borbi protiv Japanaca.
Tako se Drugi kinesko-japanski rat spojio s Drugim svjetskim ratom na Pacifiku te završio pobjedom Kineza nad Japancima. Kinezi su se zatim međusobno zaratili, pri čemu su Čang Kaj-šekovi pristaše poraženi i prisiljeni potražiti utočište na Tajvanu, dok su komunisti preuzeli vlast nad ostatkom Kine. Takvo se stanje zapravo održalo do danas.
Zanimljivo je da su zapadni mediji nazvali Čang Kaj-Šeka generalisimusom, premda u samoj Kini, po svemu sudeći, nije bilo takvog čina. Za karijeru Čang Kaj-Šeka osobito je važna bila njegova supruga Soong May-ling. Ona je bila vatrena kršćanka i potjecala je iz neobično utjecajne obitelji. Naime, njen otac Charlie Soong bio je Kinez koji se obrazovao u Americi i postao kršćanski misionar. Kasnije se obogatio u bankarskom sektoru i tiskarstvu.
Imao je tri kćeri koje su postale nevjerojatno utjecajne. Jedna se udala za najbogatijeg čovjeka u Kini – bankara H. H. Kunga. Druga je bila supruga kineskog nacionalističkog vođe Sun Jat-Sena (suosnivač Kuomintanga). Najmlađa se udala za Čang Kaj-Šeka – koji je naslijedio spomenutog Sun Jat-Sena (svog šogora).
Piše: Boris Blažina
Izvor: Povijest.hr
