29. nedjelja kroz godinu

203
FOTO: fra Mate Tadić, OFM

29. NEDJELJA KROZ GODINU

16. listopada 2016.

1.Izl 17, 8-13

Ps 121 (120), 1-2. 3-4. 5-6. 7-8

2. 2 Tim 3, 14-4, 2

Lk 18, 1-8

 

UVOD

I ove smo se nedjelje okupili da bi Euharistijom proslavili Božju prisutnost u našim životima. Još smo od malena učili različite osnovne molitve, sve do onih koje posvećuju našu svakodnevicu. Naučili smo da se svaki odnos i druženje s Bogom, mogu nazvati molitvom.

I Euharistija – Sveta misa, jedna je velika i najsavršenija molitva, koju kršćani mogu uputiti Bogu. Ali molitva nije jednostrana i samo naša, već u kojoj nam sam Bog progovara kroz riječi Svetoga Pisma a Crkva stavlja pred nas. Pripravimo svoja srca, kajući se za grijehe da bi ova velika molitva bila Bogu mio prinos. Vratimo se Ocu i molimo Ga da nas pomiri sa sobom i osposobi nas uzvratiti Mu svojom ljubavlju.

 

HOMILIJA

Nerijetko se zna dogoditi da djeca, dok su malena, ukućanima pripovijedaju sve što su doživjeli u školi, na ulici, među kolegama. Što se više približavaju pubertetu, zanimanje za razgovor se smanjuje i roditelji sve manje znaju o njima. Na kraju su im stariji prihvatljivi samo kad im nešto treba, prvenstveno novac ili potpuna sloboda.

Nismo li katkada i mi kršćani takvi u svom odnosu prema Bogu – zakašnjele pubertetlije? Kao vjernici kršćani, svima nam je poznato što je molitva i koja je njena važnost u našem životu. Ali iako molimo, često znamo tražiti i moljakati stvari, a ne Boga. Zato nije čudo da se mnogi umore tako moleći, „nema koristi“, kako kažu. Ako i nastave moliti, to zna biti iz nekoga osjećaja obveze ili iz straha da ne bi bili kažnjeni.

O takvoj molitvi sv. Ivan Marija Vianney veli: „Mi toliko puta dođemo u crkvu, a da ne znamo što početi, što moliti. A kad idemo nekom čovjeku, dobro znamo radi čega idemo k njemu. Štoviše, ima i takvih koji kao da ovako dobrome Bogu vele: ‘Progovorit ću s Tobom dvije-tri, samo da Te se riješim’…“I dalje nastavlja: „Ja u sebi često mislim ovo: ‘Kad odlazimo pokloniti se Gospodinu, postigli bismo sve što želimo, samo ako to zaištemo posve živom vjerom i čistim srcem’“. Živa vjera i čisto srce hrane se molitvom, a molitva očituje vjeru i hrani se njome. Zato tko ne moli neće dugo vjerovati, jer mu je Bog dalek i za život beznačajan.

Pošto je nepravedni sudac iz današnjega Lukina evanđelja zbog udovičina dosađivanja, uslišao njezinu molbu, koliko li će tek više Bog uslišati naše molbe, ako mu se s povjerenjem i ustrajno obratimo, pa čak i onda kad treba malo čekati na uslišanje. Tako je majka sv. Augustina – Monika, petnaest godina molila za svoga sina. Bog nikada nije bio nepravedni sudac. On je dobar i pravedan, čijoj dobroti i milosrđu nema kraja i koji se brine za sve ljude.

Ukoliko nam se događa da mi ustrajno molimo, a uslišanja već dugo nema, dobro bi bilo upitati se o ispravnosti naše molitve. Molimo li ispravno i dobro? Molimo li često ili samo prigodice? Stoga pokušajmo vrednovati molitvu poput Krista, kojemu ništa nije bilo teško.

Znajmo cijeniti dragocjenost molitve, barem kao što vrednujemo materijalne stvari i njihovu vrijednost. Molimo Gospodina, da nam u tome pomogne pa ćemo tada i vidljivo osjetiti moć molitve i Božja uslišanja.

Svatko od nas zna što znači molitva u životu ljudi kad nam je potrebna tuđa pomoć, što nas na neki način prati cijeloga našega života. Već malo dijete moli roditelje za ono najosnovnije i što ono misli da mu je potrebno: za slatkiše ili igračke, a uskoro za mobitel, play statione ili računalo. Muž moli ženu da mu opere ili ispegla košulju, a žena muža da joj donese plinsku bocu ili promijeni pregorjelu žarulju. Ovakve ili slične molitve često su nazočne u našem svagdanjem ljudskom životu. Molitva nas čini ovisnima o drugima, a druge o nama.

Isto tako postoji molitva u odnosu prema Bogu o kome u svemu ovisimo. Govoreći o međuljudskom povjerenju ili vjeri prema Bogu, potrebna je da će nam molitve i uslišati. Moliti Boga za pomoć, može na pravi način onaj koji ima vjeru.

Današnja se nedjelja u Crkvi, slavi kao Misijska. Sjećamo se naviještanja evanđelja narodima, koji nisu upoznali Krista. Papa Ivan Pavao II. često je naglašavao potrebu ponovnog naviještanja evanđelja Europi, koja se sve više udaljava od svojih kršćanskih korijena. Nova evangelizacija je potrebna i svima nama. Ako nam Bog ne bude toliko važan da s Njim trajno živimo u ljubavi, razgovaramo putem molitve, i naša će vjera doći u opasnost. Isus u evanđelju često podvlači važnost molitve i za naš vjernički život.

Sv. Pavao u Poslanicama govori, kako neprestano trebamo moliti. Nije valjda da treba neprestance mrmoriti Očenaše, obilaziti svetišta, nizati krunice? A što onda kad spavamo, jedemo, kad sve da hoćemo na Boga ne možemo misliti? Neprestana molitva je neprestano ispravno poimanje sebe i svega ostaloga. Iz ispravnoga stava, proizlazi i ispravan životni stil. Postojati i djelovati u skladu sa svojom počelom i biti – znači neprestano moliti.

Koliko puta čujemo ili možda i sami kažemo: „Teško mi je moliti! Počnem moliti pa se izgubim. Misli mi odlete na nešto sasvim drugo!“ Ali imamo i posve drukčije iskustvo s ljudima, koji su uporni i nepopustljivi u traženju nečega. Uzalud je naše odbijanje, oni dolaze s uvijek novim razlozima. U takvim prilikama znademo reći: „Dosadan si!“ ili: „Strašno mi ideš na živce!“, ali redovito popuštamo i ispunjamo želju dosadnoga tražitelja.

Isus koristi upravo takvo iskustvo da bi ohrabrio učenike i potaknuo da ne klonu već ustraju u molitvi. Nije ponudio nikakav čarobni štapić ili laganu formulu koja bi počivala na nekoj posebnoj mudrosti, već jedino pravo sredstvo: moli ustrajno kako bi naučio pravo moliti i postigao cilj svoje molitve!

U tu svrhu Isus donosi primjer nepravednog sudca i siromašne udovice. Toga suca nije ganula ni posvemašnja nemoć te žene da zaštiti svoje pravo, niti ga je izazvala nasrtljivost njezina tužitelja, već jedino njezina upornost. Ona je u tom sucu vidjela jedinoga pomoćnika i nije se dala pokolebati njegovom bezobzirnošću. Prisilila ga je da sam zaključi: „Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.“

Ako je kod ljudi tako, tim više je kod Boga, Isus uvjerava učenike da ne smiju sumnjati u uslišanost svoje molitve. Jedini preduvjet je da poslušaju njegov savjet i ne daju se pokolebati, ako im se i čini da njihova molitva ne donosi ploda ili im je možda postala preteškom.

Taj savjet jednako vrijedi i danas. Uzalud nam je čitati najljepše knjige o molitvi, slušati najgorljivije propovijedi i pouke. Sve dok ne počnemo ustrajno moliti, ne možemo osjetiti snagu i plod molitve. Zato svaki vjernik i molitelj treba slijediti primjer ustrajne udovice.

Krist nadalje veli: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ Taj njegov skok s teme molitve na temu vjere posve je razumljiv. Jer ustrajno moliti, može samo onaj tko čvrsto vjeruje. Takva molitva može doći samo iz srca koje se iskreno oslanja na Boga. Vjera i molitva samo su dvije strane stvarnosti kršćanskoga života. One žive jedna od druge i zato ovise jedna o drugoj.

Bivši izraelski predsjednik Ben Gurion, upitao je jednom zgodom čuvenoga teologa i filozofa Martina Bubera: „Profesore, zanima me zašto vi vjerujete, koji su vaši razlozi?“ Buber mu je odgovorio: „Predsjedniče, kad bi to bio bog o kojem je moguće jedino govoriti, ne bih vjerovao. Ali jer je to Bog s kojim se može govoriti, kojemu se čovjek može u molitvi obratiti, ja vjerujem u njega.“ Taj odgovor nije došao iz mozganja, već iz svakidašnjega vjerničkoga iskustva u kojemu je molitva hranila vjeru, a vjera pozivala na molitvu.

Mi kršćani koji smo Boga upoznali u osobi njegova Sina i stekli mogućnost da se zovemo njegovom djecom, često imamo vrlo siromašan ili nikakav odnos s njime u molitvi. Umjesto da kažemo: „Kakva čast moći se Bogu obratiti kao Ocu, mi često molimo samo zato što je to jedna od obveza koju pred nas stavlja Crkva.“ Tako molitvu pretvaramo u obavljanje neugodne dužnosti koju se možda bojimo propustiti bojeći se kazne, a propuštamo da od molitve učinimo susret koji nas ispunja radošću i srećom.

Naša molitva najčešće je na kušnji zbog naše sebičnosti kojom želimo što brže doći do naših ciljeva. Primjer nesebične molitve, nalazimo kod E. Ginsberga: ”Svakodnevne molitve u dugoj bolesti”. Prikovan uz bolesničku postelju u najboljim godinama života, on ne moli grčevito za ozdravljenje, već: „Molim te, Gospodine, za veliku snagu da bih mogao izdržati ovaj kratki dan i na velikom putu prema Tebi napraviti još jedan mali korak naprijed.“ Takva molitva može izvirati samo iz duboke vjere i predanosti što sam i sâm iskusio u sličnoj situaciji, a na što smo svi pozvani.

 

fra Mate Tadić, OFM

 

 

 

 

PODIJELI