1. korizmeni tjedan

Nedjelja, 11. 3. 2018.

ČITANJA: 2Ljet 36,14-16.19-23; Ps 137,1-8; Ef 2,4-10; Iv 3,14-21

Prvo čitanje:2Ljet 36, 14-16.19-23

Srdžba se i milosrđe Gospodnje očituje prognanstvom i izbavljenjem naroda.

Čitanje Druge knjige Ljetopisa

U one dane: Svi su svećenički poglavari i narod gomilali nevjeru na nevjeru slijedeći gnusna djela krivobožačkih naroda, oskvrnjujući dom Gospodnji, posvećen u Jeruzalemu.

Gospodin, Bog njihovih otaca, slao je k njima zarana svoje glasnike, slao ih svejednako, jer mu bijaše žao svojega naroda i svojega prebivališta. Ali su se oni rugali Božjim glasnicima, prezirući njegove riječi i podsmjehujući se njegovim prorocima, dok se nije podigla Gospodnja jarost na njegov narod te više nije bilo lijeka.

Spalili su Božji dom, oborili jeruzalemski zid i sve utvrde njegove vatrom spalili. One što izbjegoše maču odvede Nabukodonozor u Babilon u sužanjstvo. Postali su robovi njemu i njegovim sinovima, dokle nije nastalo perzijsko kraljevstvo. Da bi se ispunila riječ koju Gospodin reče na Jeremijina usta: »Dokle se zemlja ne oduži svojim subotama, počivat će za sve vrijeme u pustoši dok se ne ispuni sedamdeset godina.«

Ali prve godine perzijskoga kralja Kira, da bi se ispunila riječ Gospodinova objavljena na Jeremijina usta, podiže Gospodin duh perzijskoga kralja Kira te on oglasi po svemu svojem kraljevstvu usmeno i pismeno: »Ovako veli perzijski kralj Kir: ’Sva zemaljska kraljevstva dade mi Gospodin, Bog nebeski. On mi naloži da mu sagradim dom u Jeruzalemu, u Judeji. Tko je god među vama od svega njegova naroda, Bog njegov bio s njim, pa neka ide onamo!’«

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:Ps 137, 1-8

Pripjev:

Nek mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada.

Na obali rijeka babilonskih
sjeđasmo i plakasmo
spominjući se Siona;
o vrbe naokolo
harfe svoje bijasmo povješali.

I tada porobljivači naši
zaiskaše od nas da pjevamo,
mučitelji naši – da se veselimo:
»Pjevajte nam pjesmu sionsku!«

Kako da pjesmu Gospodnju pjevamo
u zemlji tuđinskoj!
Nek se osuši desnica moja,
Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!

Nek mi se jezik za nepce prilijepi
ako spomen tvoj smetnem ja ikada,
ako ne stavim Jeruzalem
vrh svake radosti svoje!

Drugo čitanje:Ef 2, 4-10

Mrtvi grijesima, milošću ste spašeni.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Efežanima

Braćo: Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom – milošću ste spašeni! – te nas zajedno s njim uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu: da u dobrohotnosti prema nama u Kristu Isusu pokaže budućim vjekovima preobilno bogatstvo milosti svoje. Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo.

Riječ Gospodnja.

Evanđelje:Iv 3,14-21

Bog je poslao Sina na svijet da se svijet spasi po njemu.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: »Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.«

Riječ Gospodnja.

Uvod

U poganskim narodima koji su imali svoja nekakva božanstva od kamena, drveta ,zlata ili kakvog drugog materijala, vladala je jedna opća paradigma ili opće uvjerenje da taj bog brine o njima kao narodu. Ako bi kojim slučajem morali s nekim ratovati, tada bi vjerovali da onaj narod koji pobjedi, ustvari je to pobjeda njegovog boga. Upravo zbog toga Bog je napravio Savez sa Izraelom koji je imao cilj, a to je bilo spašavanje svijeta. Izrael kao narod trebao je biti ambasador Božjeg kraljevstva koji je istinu o pravom Bogu trebao prenijeti ostalim narodima. S druge strane hram i cijeli žrtveni sustav pretkazivao je dolazak Mesije  i Njegovu službu spašavanja. Da bi proveo svoj naum, Bog je Izrael smjestio na raskrižje svih međunarodnih trgovačkih putova, i upravo taj položaj omogućavao im je da izvrše svoju misiju.

Povijest izraelskog naroda je bila turbulentna.  Umjesto da budu ambasadori Božjeg kraljevstva, Izraelci su često odlazili od Boga umjesto da drugim narodima prenose spoznaju o jedinom i pravom živom Bogu, oni su prihvaćali njihove bogove i obožavali ih. Da bi ih spasio, Bog je kroz cijelu povijest izraelskog naroda slao im proroke koji su ih opominjali u želji da ih vrate Bogu. Na žalost, svi napori proroka su uglavnom bili uzaludni. Kada je idolopoklonstvo kulminiralo do te mjere da bi gotovo cijeli narod mogao otpasti od Boga, Bog dozvoljava drugim narodima da uh odvede u ropstvo. Najprije Asirija pobjeđuje deset izraelskih plemena i odvodi ih u ropstvo. poslije toga sjeverno izraelsko kraljevstvo se više nikada nije oporavilo. Južno izraelsko kraljevstvo za određeno vrijeme doživljava sličnu sudbinu. Babilonski kralj Nabukodonosor pobjeđuje i osvaja cijelu Judeju zajedno s Jeruzalemom. Grad, zajedno sa hramom spaljuju, a judejce odvode u ropstvo. Bio je to Božji plan kako da spasi svoj narod i kako da provede svoj plan. Nakon sedamdeset godina ropstva, judejci će se vratiti i obnoviti Jeruzalem i hram u njemu. Ponovno će se u hramu obavljati služba koja predstavlja dolazak Mesije i Njegovu spasiteljsku misiju.

Homilija

Početak Isusovog javnog djelovanja, njegova služba, čuda koja je činio, ono što je govorio, sve je to u njima produciralo neka pitanja. S jedne strane svojim ponašanjem Isus se nije uklapao u paradigmu njihovog razumijevanja duhovnosti. Istina, prošlo je već četiri stotine godina od pojave zadnjeg proroka, ali u tom razdoblju, nakon povratka iz babilonskog sedamdesetogodišnjeg ropstva nije se dogodilo da Židovi štuju bilo kog Boga osim Jahve. Smatrali su da je jedini uvjet spasenja držanje Božjeg Zakona. Naravno, to i ne bi bio problem da su tadašnji Židovi držali Božji Zakon onako kako je Bog predvidio, međutim, oni su se isključivo orijentirali na vanjska obilježja o kojima Zakon govori, a nisu uzeli onu najvažniju poruku koju zakon iznosi, a to je LJUBI. Učitelji Zakona i rabini tadašnjeg vremena su se bavili samo njegovom formom, i u tome su toliko napredovali da su gotovo svaku stvar definirali što je grijeh, a što nije grijeh. Božji Zakon su dodatno definirali sa 612 (nazovimo ih) amandmana koji su objašnjavali kako se to i provodi. Upravo je Isus često farizejima navodio Zakon tvrdeći da su nedosljedni onome kako propovijedaju.

Postoje vrlo banalni primjeri kako se tražila samo forma Zakona. Npr. prema njihovom objašnjenju subotom se nije smjelo putovati. Smjelo se napraviti najviše 1000 koraka. Jedina iznimka je ako se putuje vodom. Očito, ukoliko bi neki Židov putovao morem na brodu, nije mogao odlučivati hoće li ili neće putovati subotom. Međutim, dešavalo se je da kada bi neki Židov trebao putovati subotom, uzeo bi mijeh s vodom, postavio bi ga na svog magarca, sjeo na mijeh i tako putovao. Na taj je način smatrao da ne krši Zakon.

Farizeji koji su u to vrijeme bili izuzetno cijenjena religijska frakcija u židovstvu bili su vrlo dosljedni u toj provedbenoj formi držanja Zakona. Isusov način djelovanja i Njegovi govori za farizeje su bili zbunjujući. Da Isus nije činio čuda, tada njegov govor ne bi imao nikakvu težinu. Jedna grupa farizeja se očito pitala da njihovo učenje ne sadrži nekakvu grešku. Izabrali su jednog vrlo uglednog i učenog farizeja Nikodema koji je bio i član Velikog vjeća da posjeti Isusa i s njime porazgovara. Istina, razgovor s Isusom nije bio nešto što bi Nikodemu povećalo popularnost među vjerskom elitom, te je on taj razgovor upriličio noću.

Kao vrlo uglađeni političar, mislio je da će davanjem određenih komplimenata zadobiti Isusovo povjerenje. On dođe Isusu obnoć i reče mu: “Rabbi, znamo da si od Boga došao kao učitelj jer nitko ne može činiti znamenja kakva ti činiš ako Bog nije s njime. Ivan 3, 2. Isus kao da u ovom slučaju djeluje neuljudno. On ne čeka da Nikodem razvije priču, da postavi pitanje o kojem bi se raspravljalo, već odmah odgovara Nikodemu na nešto što ga nije pitao: Odgovori mu Isus: “Zaista, zaista, kažem ti: tko se ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega! Ivan 3,2. Takav Isusov odgovor je na neki način uvrijedio ovog uvaženog farizeja. Nikodem je dobio dojam kao da Isus nije zainteresiran za njegovu suradnju. Umjesto da mu pokaže svoje veliko zadovoljstvo zbog njegovog dolaska, da pregovaraju o uvjetima suradnje, Isus kao da to sve preskače i traži od Nikodema da se podvrgne novorođenju. Iako je Nikodemu taj pojam bio poznat, on smatra da to nije njemu potrebno. To je potrebno velikim grešnicima, ubojicama, preljubnicima, razbojnicima i sl. Upravo zbog toga i pokušava da na neki način omalovaži ili ismije Isusovu izjavu o novorođenju. Isus se ne obazire na njegovo omalovažavanje već mu objašnjava da je novorođenje pojava koja se događa zbog utjecaja Svetog Duha.

Nakon toga Isus objašnjava da pitanje spasenja nije toliko presudno što on, Nikodem radi, već što radi Krist i Duh Sveti. Pokušava objasniti Nikodemu da su ljudi zli. Dobrota o kojoj on kao farizej priča nije rezultat one istinske dobrote, već da je dobrota koja nema svoj korijen u Bogu,ustvari rezultat sebičnosti i želje za čašću.

U svim kulturama i krajevima svijeta, ljudi traže  Boga. Čak i ateisti koji tvrde da nema Boga, oni stvore nekog boga koji se obožava u nekom kultu ličnosti. Potreba za Bogom je nešto što je Bog usadio u ljude. Ipak, u kršćanstvu postoji jedna ogromna razlika. U kršćanstvu Bog pravi prvi korak, On traži čovjeka. Još prije nego su prvi ljudi zgriješili, Bog je imao plan spasenja da ih vrati natrag u izgubljen raj. Razlog za tako nešto je Božja neograničena ljubav. Budući da je čovjek prekršio Božji Zakon, zbog tog grijeha morao je umrijeti. Jer plaća je grijeha smrt,  Rimljanima 6,23. pisao je sv. Pavao. Svaki koji počini grijeh, on je osuđen na vječnu smrt. Budući da je Božji Zakon odraz Božjeg autoriteta i pravednosti, otkup od tog prekršaja mogao je uraditi samo onaj tko je ravan Bogu, tko je božanske naravi. To je mogao učiniti Isus Krist Sin Božji. Razlog zašto to čini je bila ljubav kao osnovna Božja karakteristika. Isus to naglašava: Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.

Da bi mogli biti nanovo rođeni Isus Krist je umro na križu Golgote. Tog trenutka grijesi cijelog svijeta koji su bili počinjeni do tada i svi grijesi koji će se počiniti nakon toga trenutka bili su opterećivali Božjeg Sina. U Bibliji je začetnik grijeha uvijek oslikavan sa Zmijom. Zmija predstavlja Sotonu, tj pobunu i grijeh. Samo na jednom mjestu zmijom je predstavljen Isus Krist. Isus to napominje: Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni.Sv. Pavao to dodatno objašnjava: Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu. 2. Kor. 5,21. Bezgrešni Božji sin na Golgoti postao je grijehom umjesto mene. Možemo li razumjeti tu ogromnu Božju ljubav. Mislim da ne možemo. Ona je toliko velika i beskonačna koliko je i sam Bog. Cijela vječnost neće biti dovoljno dugačka da bi istražili tu ljubav.

Mi smo došli na ovaj svijet, i nitko nas nije pitao, želimo li to ili ne. Rodimo se, živimo ovaj život više s mukom i problemima i tada umremo. Neki to smatraju nepravdom. Ukoliko se zadržimo na toj razini, tada je to naša sudbina. Međutim, Bog nam je omogućio nešto bolje. Omogućio nam je život u vječnosti u Kraljevstvu nebeskom. Ovdje trebamo osobno odlučiti hoćemo li ili nećemo prihvatiti tu ponudu milosti. Za takvo nešto treba nam radikalna odluka. Mi se moramo odlučiti umrijeti grijehu, kako bi se ponovno rodili za Krista. To treba biti naša odluka.

Novo rođenje je pojam koji se često koristi u Bibliji. To je trenutak naše odluke da prihvatimo Krista kao svog Spasitelja. Tog trenutka, naše se ime upisuje u matičnu knjigu rođenih za Kraljevstvo Nebesko.

Potreba za novorođenjem je kod svakog čovjeka ovdje na zemlji. Mi možemo kao i Nikodem obnašati čak i neke vjerske dužnosti, ali osnovno pitanje je jesmo li novo rođeni, tj jeli naše ime zapisano u knjizi života.

Srećem se s ljudima koji su počinili strašan grijeh. To može biti ubojstvo ili nešto drugo što ih muči. Razumjeli su da im Krist to sve može oprostiti. Razumjeli su da im čak i žrtve mogu oprostiti. Problem nastaje tada, jer oni ne mogu oprostiti samome sebi. U njihovim očima zlo koje su počinili je toliko strašno da si to ne mogu oprostiti. Osobno sam se mučio sa tim terminom, jer on nije nigdje spomenut u bibliji. To je termin kojeg koristi psihologija i to novijeg datuma. Čitajući izvješće o Nikodemu, shvatio sam zašto tog termina u Bibliji i nema. Bog od nas ne traži da opraštamo sami sebi, već da umremo grijehu i starom životu, i da uskrsnemo u Njemu novo rođenjem. Mi nemamo potrebe opraštati starom umrlom čovjeku koji je počinio grijeh. U duhovnom smislu on je mrtav a sada živi novi čovjek rođen po Kristu. On osuđuje grijeh koji je počinio stari sada duhovno mrtav čovjek. Ako smo možda učinili nešto što sebi ne možemo oprostiti, nemojmo se s time mučiti. Nakon što smo grijeh priznali Bogu, što smo na sakramentu sv. ispovijedi dobili odrješenje u ime crkve, tada prihvatimo Duha Svetoga koji će potaknuti novo rođenje u našem životu.

Možda će nam sve izgledati nerealno. Nikodem je otišao od Isusa i tri godine nije pokazivao ozbiljnije naznake novo rođenja. Ipak, Duh Sveti ga nije ostavio. U odlučujućem trenutku, on je otvoreno stao na Kristovu stranu. U odlučujućem trenutku, kada je Isus umro na Križu, Nikodem i Josip iz Arimateje učinili su nešto što nisu mogli učiniti Isusovi učenici.  

Molimo da Duh Sveti ispuni naše srce kako bi cijeli mogli biti Njegovi. Ukoliko smo ispunjeni Duhom, tada smo građani Kraljevstva Nebeskog i rodit ćemo plodove duha. Među ljudima ćemo biti prepoznatljivi kao ljudi koji ljube,kada ih drugi mrze, ljude koji su radosni i duhu, kada cijeli svijet plače. Ljudi koji su mirni, kada je cijeli svijet u duhovnom kaos, Ljudi koji strpljivo podnose sve nedaće života, jer je tako činio i njihov Kralj. Bit će to ljudi prepoznati po istinskoj dobroti i milosrđu prema drugim ljudima. To će biti ljudi čija će vjera biti  snažna kao kula. Krotkost i uzdržljivost bit će prepoznatljiva u njihovom karakteru. To se sve nudi nama. Uvjet je prihvati Svetog Duha da uđe u naše srce.

Neka vas dobri Bog blagoslovi.

Zvonko Presečan