ROĐENJE GOSPODINOVO – BOŽIĆ
Tomislavgrad, 25. prosinca 2013. u 9 sati
Ps 98 (97), 1-6
Heb 1, 1-6
UVOD
Otajstveni dar Isusova rođenja – Božića, ponuda je tebi, meni i svim ljudima dobre volje. Bog u svojem povijesnom dolasku čovječanstvu, sada i ovdje kuca na vrata našega doma i srca, te traži da postanemo svjesni toga milosnog dara i da o tom otajstvenom događaju i daru promišljamo u svojoj nutrini, da ga prihvatimo i počnemo živjeti tu stvarnost.
Božić je u prvom redu osobna poruka čovjeku, ali i osobni dolazak Boga tebi i meni. Bogu smo dragocjeni i zbog nas je ustvari i sišao na zemlju da bi nas izvukao iz beznađa i smrti te pratio kroz život. Bog od nas danas traži da mu odgovorimo ispruženim rukama, željom i svojim pristajanjem uz njegovu ponudu mira, ljubavi i spasenja.
Za te Božje darove odgovaramo mu liturgijom hvale i zahvale u svetoj misnoj žrtvi. Da bismo toga bili dostojni na početku se u djelu pokajanja, odrecimo grijeha i svega što priječi našu vezu s Bogom.
HOMILIJA
Na dno Atlantskoga oceana 1897. postavljen je telefonski kabel dug oko 6.000 km, između Bresta u Francuskoj i New Yorka u Americi. Kod svečanog puštanja u promet sa znatiželjom se očekivala poruka. Prva riječ kojom su Francuzi pozdravili Ameriku, bila je Fraternitē=bratstvo.
Željelo se poručiti da s obje strane oceana žive braća, te da ih taj kabel još više međusobno povezuje. Amerikanci su odgovorili evanđeoskim riječima: “Slava Bogu na visini, a mir ljudima na nizini”. Time se željelo poručiti: ljudi će biti braća, ako budu Isusova braća. Prva je dužnost braće dati Bogu slavu, a on će dati mir.
Ljudi između sebe grade veze koje ih povezuju, ali mnoge veze među njima pucaju i trgaju se, jer su slabe i samo ljudske. Isusovim rođenjem i Božjom Riječju uspostavljena je jaka veza između Boga i ljudi, koju Bog nikada ne prekida. Bog ljubavlju povezuje one koji ga žele i prihvaćaju, te učvršćuje njihovo zajedništvo.
Svojom Riječju donosi spasenje svijetu i sam postaje Riječ, da bi među sve ljude doprla Božja Istina koja daje sigurnost ljudskom životu. Ovi dani su prvenstveno dani milosti, radosti i dublje povezanosti s izvorom života, svjetlosti i Božje dobrote. Zato veselimo se i radujmo, jer Bog je s nama u liku jednostavnog Djeteta kojemu možemo izreći sve svoje želje i potrebe.
Uzdignimo radosno svoja srca u pjesmi i molitvi, novorođenom Kralju neba i zemlje. Neka nestane iz naših srdaca nemira, tjeskobe, jada i boli. Neka se u naše obitelji, naš narod i ljude cijeloga svijeta vrati nebeski Božji mir i blagoslov Djeteta Isusa iz Betlehema.
Čitanja koja smo čuli nešto su drukčijeg prizvuka od sinoćnjih u kojima smo čuli opis Gospodinova rođenja u Betlehemu. Evanđelist Ivan u današnjem odlomku opisuje Kristovo rođenje posebno uzvišenim jezikom, jer nam je htio predočiti ne samo ono što se odigralo s Marijom u Betlehemu. Cilj mu je predočiti što se to dogodilo u vječnim odnosima s Ocem nebeskim. Ivan je htio obuhvatiti svojim razmišljanjem vječni odnos Oca i Sina, te predočiti kako je to bilo moguće da je utjelovljeni Sin došao na zemlju.
Ivan iznosi kakvo je značenje ovo zemaljsko rođenje imalo prema onom nebeskom, koje nismo mogli vidjeti ljudskim okom, ali koje nam je objavio Krist time što nam je otkrio da je on Sin Božji. Ivan najprije govori o vječnom rođenju Riječi koja sve stvara i svemu daje život, a onda i tome da je vječna Riječi vrelo svega što postoji.
Premda se evanđeoska izviješća razlikuju, među njima je velika podudarnost, jer nas i Ivanovo Evanđelje poziva da razmišljamo o dolasku Božje Riječi na svijet koja je ljudima svjetlo. Upravo kako smo i sinoć čitali o velikoj Svjetlosti koje je zasvijetlilo narodima u mrklini, te im je podarilo svjetlo vjere.
Ne možemo zanemariti da smo kao kršćani odgovorni za rođenje u Božjoj milosti, te nemamo prava za nemar prema roditelju, jer on nas čeka da se vratimo svome cilju, kući Očinskoj iz koje smo pošli u svijet. Stoga Ivan u današnjem tekstu i reče da mi koji vjerujemo u njegovo Ime „nismo rođeni ni od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga“!
U svijetu u kojemu živimo ne možemo ne opaziti da su jake i drske sile zla, koje se na lukav i zavodljiv način obrušavaju na ljudski život, što ne mimoilazi i naše društvo i narod. Više je nego očito da postoje sile zla i smrti kojima smetaju vjernici i njihov način života, te bi ga htjeli pošto-poto zagušiti potičući i ozakonjujući nemoral i sumnjive oblike života i zajednica koje se žele izdići i na razinu braka kao da su normalni. Htjelo bi se ovaj ljudski život proglasiti jedinim oblikom, te se blagonaklonije gleda na one koji su svoju ljudskost sveli na životinjstvo.
Probudi se ti što spavaš i razbudi se od uspavanosti uzrokovanom sedativima ovoga svijeta, svjetlucanjem i svjetovnim prestižem. Ne gubi vrijeme, već svrati svoj pogled na jasle u kojima se Bog utjelovio u Djetetu. Pored tolikih kuća, svratišta, gostinjaca, pored tolikih tvrdih srdaca, On dolazi u jasle, u običnu špilju, a ne u izvana uređenu kuću. Dolazi u ono što je stvorio, a ne u ono koje smo mi izmijenili. Jer u takvoj građevini po ljudskoj volji, za njega i njegovu Ljubav nema mjesta.
Prigni koljena svoga duha i spusti glavu kako bi u poniznosti bića, pronašao tu špilju i jasle u koje dolazi Bog. Pogledaj ispod kule svoga EGA, sruši tvrđavu oholosti i svratište grijeha, te ćeš ugledati njega, koji ti dolazi, želi te vidjeti, s tobom se želi susresti licem u lice s riječima: „Da, ja sam te stvorio, jer te neizmjerno volim. Ja sam ti došao, da te štitim. Ja sam se ponizio, da tebe uzvisim. Ja sam postao smrtan, da ti živiš. Ja sve činim, jer te ljubim!“
Danas na svetkovinu rođenja Djeteta Isusa, lijepo nam ga je gledati na slamici. Gledali smo ga i gledamo, širom otvorenih očiju. Lijep je zato što je došao nježan, kao malo dijete. Ipak, je li zbilja lijep kad ga vidimo u štali, jaslama i na slami? Jer to cjelokupno okruženje u kojemu se nalazi i nije nam tako lijepo, romantično i privlačno. Kako to da je lijep dok je tamo, gdje mi baš i ne želimo biti? On se u svojoj jednostavnosti ne suprotstavlja nego je zadovoljan, te poradi toga staja dobiva taj čudesni sjaj.
To čudesno Dijete svoj put započinje u staji, te u nju donosi svjetlo i mir. Čudesna je to toplina i tišina obitelji za koju nije bilo boljega mjesta u hotelu. Kolikima je sličan i ovih prohladnih noći i dana za koje nema mjesta pod toplim krovom u čistoj sobi? Upravo tamo, gdje se mi ne bismo željeli naći.
Danas na najradosniji kršćanski blagdan, pozvani smo kao ljudi i vjernici kršćani, pustiti novorođenoga Isusa u svoj dom i sobu. Kako bi čudesno obasjao svjetlom i mirom susret Boga i čovjeka u svakome od nas. Neka soba naše duše postane stajica u kojoj se nastanjuje božansko Dijete.
“Božić je vrijeme darivanja”, najčešća je rečenica koju slušamo u gotovo svakoj medijskoj reklami, čime nas pozivaju na kupovinu i potrošnju. Mnogi su na mukama, što kupiti i koliko potrošiti. A nisu li dovoljni zagrljaj, lijepa riječ, razumijevanje, suosjećanje? Nije li dovoljno posjetiti one koji su željni da im netko otvori vrata i upita “kako si”?
Osvrnimo se oko sebe. Vidimo li svoje najbliže kojima je potrebna ljubav i osmijeh, a ne novi mobitel, parfem ili druga nebitna materijalna stvar. Božićem smo svi obdareni, a i mi druge darujmo svojom ljubavlju te zajedništvom svoje obitelji što je nemjerljivo.
I dok mnogi danas slave Božić a prešućuju Isusa, želimo da svatko od nas, koji će bilo kome čestitati spomene ime Isus. Najbolja božićna čestitka koja je izraz duše hrvatskoga čovjeka, neka nam bude iz drevnih vremena: „Na dobro vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo!“
fra Mate Tadić
