Propovijed
Danas obilježavamo 2. nedjelju po Trojstvu, u kojem razmatramo Boga kao Svjetlo.
Tijekom uobičajene komunikacije, kod spominjanja Boga i božanskog često koristimo riječ „svjetlo“. Zašto to, često nesvjesno radimo? Što riječ „svjetlo“ uopće označava u kontekstu božanskog?
U svakodnevnom životu, tijekom trajanja danjeg svjetla, ljudska bića su najaktivnija. Glavninu naših obaveza izvršavamo dok nas obasjavaju Sunčeve zrake. Prirodno smo tad najsigurniji u naše odluke, poteze, djela. Tijekom danjeg svjetla, kad je sve tako jasno vidljivo, prirodno smo najbliže sebi, svojoj pravoj prirodi, onome što mi uistinu jesmo. Nasuprot tome, nakon što Sunce zađe i kad nastupi noć, spontano se, kao ljudska bića, mijenjamo. Više nismo tako aktivni kao tijekom dana. Prepuštamo se opuštanju i razonodi. Spontano se, bez prethodnog promišljanja, prepuštamo se svojoj nižoj prirodi.
Svjetlo, kakvog god izvora bilo, je izvor jasnoće i sigurnosti. Izvor je onoga što uistinu jest, što nije skriveno, nego potpuno jasno, i samo po sebi prirodno – Bog u nama, u potpunosti. S druge strane, tama skriva cjelokupnost svega, onako kakvo ono jest. Tama izobličuje ono što uistinu jest – Boga u nama.
Svjetlo kojem stremimo, u kojem se osjećamo sigurno i ugodno, s kojim se nastojimo svjesno ili nesvjesno identificirati u svakom trenutku našeg života je Krist sam – svjetlo svijeta. Pripadnost Kristu, promatrajući ga kao našeg jedinog stvarnog uzora i učitelja, nastojavši u svakodnevnom životu, unatoč svim životnim izazovima biti što kristolikiji, osigurava nam sigurno vodstvo koje nas vodi pravim putem, makar povremeno imali osjećaj, iz naše ograničene ljudske perspektive, da to nije tako.
S druge strane, hodanjem kroz život po stranputicama, tražeći sebe na mjestima, u situacijama i u ljudima koji nikakve veze s našom esencijom nemaju, ne vidjevši svrhu vlastitog zemaljskog života, jest hodanje u tami, gdje ni sebe, ni druge, ni cjelokupnu stvarnost, a time ni Boga u sebi ne možemo promotriti na pravilan način.
Osjećaj ispunjenja u Kristu ili prihvaćanje svjetla svijeta u vlastitom biću, ili osjećaj beznađa i izgubljenosti, odnosno prihvaćanje života u tami. Ili smo u Kristu, ili nismo. Izbor je jasan.
Stoga svakodnevno, u svakom trenutku našeg života, pokušavajmo biti očitovanje Boga u nama – svjetlo svijeta. Svjesni smo da to često nije lako. Svjesni smo da u svakodnevnici se suočavamo s nizom situacija gdje imamo prilike za padom, za propustom, a time zanemarivanjem Kristovog svjetla koje je tu uvijek za nas, i s nama. Zbog toga, imamo alate kojim se vraćamo na stazu svjetla – sakramentalni život koji prakticiramo u našoj crkvi i po mogućnosti svakodnevan razgovor u Bogom u molitvi i meditaciji.
Ustrajmo na putu svjetla Kristova, jer to je jedina garancija duhovnog rasta u Bogu.
Amen.
