BILTEN ŽUPE UZNESENJA B.D.M ZAGREB (RESNIK)

Bilten župe Uznesenja B.D.M. Resnik

„Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“!

24. nedjelja kroz godinu

Tel:01-2024/510  1. Resnik 70, Zagreb,

e-mail: [email protected]

Župnikov uvodnik

Kad smo bili djeca, odnosno đaci, obično smo morali vaditi kalendar  ili dnevnik pišući što se zbiva u prirodi, što ljudi rade, kakvo je vrijeme, a drugog se više ne sjećam. Kao da sam još u tim vremenima pačesto i ja ove stranice počinjem nekom vrstom kalendara. Osvrćem se na vrijeme, na stvarnost u kojoj živimo, što radimo…No, bilo bi jako dobro da se sami okrećemo oko sebe te počnemo gledati prirodu i ljude kako bismo mogli živjeti stvarni život koji nas okružuje. Neću sad opet o tome. Možda bi bilo dobro da se okrenemo više jedni drugima, da se zagledamo u srca ljudi, da vidimo što se događa u čovjeku. Istina da je svaki čovjek nepoznanica drugima. Premalo se međusobno poznajemo. Nemamo vremena jedni za druge pa se doživljavamo kao tvrđave – neprobojni, neshvatljivi i nepoznati. Rezultat je to čovjekova otuđenja. Nitko za nikoga nema vremena. Živimo u trci čiji korak više nitko ne može držati. Tehnika nas je uništila. Postali smo samo uho na koje naslanjamo mobitel, jezik koji govori ne znajući što ni kome i oči koje više ne prepoznaju. A srce je umrlo. Dugo se govorilo a još se pokušava posvjestiti da se „srcem bolje ili najbolje vidi“. U ljudsku nutrinu se ne usuđujemo ući jer se bojimo što ćemo otkriti. Bojimo se i dopustiti da netko uđe u našu nutrinu. Tako se na kraju gledamo nekakvim staklenim očima koje su bez svjetlosti, sjaja i bez duhovne dioptrije. Tako, na žalost, postajemo ljudi bez ljudskosti i osjećaja, koji bi trebali biti karakteristični za čovječnost.

Predugačak je uvod. Idemo na konkretnu stvarnost. Završili smo 268. zavjetno hodočašće u Mariju Bistricu. Koji ste išli izvršiti zavjet, što su nam ga ostavili naši pređi, vidjeli ste kako je bilo. Meni je bilo divno kao i uvijek. Naime, znam kamo idem, zašto idem i znam vrijednost žrtve.

Dvije nedjelje govorio sam o hodočašću. Pozivao sam mlade da se pridruže hodočašću mladih  naše nadbiskupije. Nitko se nije javio. Za autobus se zapisalo dvadesetak ljudi. Vjerujem da ste drugi išli svojim autima. Posebnio sam Vas molio da idemo zajedno pješke. Iz crkve nas je krenulo čak osmero. Troje nam se pridružilo putem. Zahvaoljujem Vama koji ste išli bez svoga pastira. Ne namećem se, ali volio bih da se jednom uspostavi neko hodočasničko zajedništvo, pa čak i  kultura. Mene nije bilo stid. Ja sam uzeo križ župe i nosio sam ga koliko god bio težak. Molio sam, upravo radi toga, za zajedništvo da budete uz mene, jer tada sam jači. U svoj svojoj slabosti uspio sam donijeti križ,  bez Vaše podrške koji ste otišli kao ovce bez pastira. Ovim Vam putem zahvaljujem što ste mi križ učinili još puno težim. Ovo je bilo zadnji put da sam organizirao ovo hodočašće. Od sada idite samo kako hoćete.

Hoće li netko od Vas moći zaviriti u moje svečenićko odnosno župničko srce? Hoće li netko znati kako mi je bilo i kako sam se osjećao? Zar postajemo ljudi koji nemaju srca, sluha ni smisla da razumiju upućenu molbu i poziv? A nekada se osjećao tako i naš Spasitelj. Molio je u Getsemanskom vrtu učenike: „duša mi je na smrt žalosna, ostanite samnom, molite, bdijte samnom“. Apostoli su pozaspali….a Isus lije krvave suze i znoj.

Prošlo je osam godina kako sam među Vama u ovoj župi. Bio sam kao kapelan u Koprivnici 7 godina, u Zajezdi kao župnik 9, te u Mihovljanima 9. Po toj logici možda bi se trebalo zahvaliti na župi i krenuti dalje… Vjerujem da će drugi imati više uspjeha ovdje među vama. Najavio sam u prošlom listiću da će biti ispovijed za školsku djecu u subotu, a zaziv Duha Svetoga u iduću nedjelju. Velika većina vas to sigurno nije pročitala, pa ponovo napominjem da konačno dovedete i pošaljete djecu u crkvu. Neka Duh Sveti rasvijetli i ojača i mene i sve vas da možemo početi nešto ozbiljnije. Svake godine apeliram na svijest i savjest i roditelja i djece, osobito krizmanika i pričesnika ali uvijek isto: najveća većina potpuno neodgovorno i djecu prijavi za sakramente, a da sami uopće ne sudjeluju u tim svetim činima. Je li došlo vrijeme da se napravi jedan ozbiljni rez? Ovako više ne ide. Ne smijemo se izrugivati od svetinje. Pitam se tko će imati pred Bogom veću odgovornost: ja, roditelji ili djeca? Morat ćemo svi stati pred Boga.

Želim da bez ljutnje i psovke pročitate ove retke i da izmolite jednu molitvu za mene grešnika.

Komentar evanđelja

Draga braćo i sestre!

         Davno nekad, kao gimnazijalac, čitao sam knjigu glasovitog poljskog pisca Henryka Sienkijewica. Naslov knjige je „Križari“. Knjiga opisuje borbe poljskih vitezova s pruskim križarima. U tom neprekidnom ratu bilo je mnoštvo tragedija i narodnih i osobnih. Sjećam se iz te knjige nekog poljskog viteza po imenu Juranko. Bio je nevjerojatno hrabar i neustrašivi borac. Gdje se god on pojavio, zavladao je strah među pruskim križarima. Toliko im je poraza nanio da su ga zamrzili više od svega na svijetu. Nitko se s njime nije mogao mjeriti u borbenosti i junaštvu. Imao je jedinicu kćer koja se zvala Danuša. Bila je zaručena s mladim poljskim vitezom koji se zvao Zbiško. Ne mogavši ništa učiniti Juranku prijevarom ugrabe njegovu kćer Danušu i stavili je u zatvor. Zaprijetili su da će je ubiti ako se njezin otac Juranko ne preda njima u ruke. Vitez Juranko je toliko volio svoju kćer da se je sam predao Prusima i ponizio se do kraja moleći ih da mu kćer oslobode. Prusi su mu najprije iskopali oči, a onda odrezali jezik i tako ga slijepa i nijema poslali kući, a kćer Danušu ostavili su i dalje u zatvoru htijući dobiti i njezina zaručnika Zbiška. No, nevjerojatnim junaštvom Zbiško je oslobodio svoju zaručnicu Danušu, ali već prekasno. Od silnog mučenja Danuša je poludjela i ubrzo, iza oslobođenja, umrla. Dalje opisuje pisac Sienkijewic, Zbiško je skupio vojsku samih hrabrih junaka te je u strahovitom okršaju potukao Pruse do nogu, a njihovog vođu koji je mučio Juranka i Danušu zarobio je i svezana ga doveo pred slijepog viteza Juranka govoreći: „ Evo tvog mučitelja i ubojice tvoje kćeri“. Slijepi Juranko mahnu rukom desno i lijevo, od jednog stražara dohvati nož. Držeći u desnoj ruci nož, lijevom rukom opipa glavu, prsa i ruke svoga mučitelja. Svi su oko njega zanijemili i okrenuli glave da ne vide ovo strašno krvoproliće. Tada Juranko napipa ruke svoga mučitelja i užad s kojom je bio svezan i presiječe ih. Tada reče svojim odanima, hrabrim vitezovima: „Pustite ga kući“! Dok je to govorio, iz slijepih očiju potekle su mu debele suze i padale po križu koji je nosio na prsima. Pravda je bila izvršena, ali ne na onaj stari način: „ Oko za oko, zub za zub“, nego na novi, evanđeoski i Božji način. Veliki vitez Juranko na najveće zlo svoga mučitelja odgovorio je praštanjem i milosrđem. Praštanje i milosrđe je bitna i temeljna nauka Evanđelja jer osvetom i mržnjom ništa se ne rješava. Vatra se ne gasi dolijevanjem ulja na vatru.

Današnje nam Evanđelje iznosi, do tada nečuveni, način uspostavljanja porušenih ljudskih međuodnosa. To nam nije zapisala nijedna ljudska mudrost. To je mogao samo Bog učiniti i tako čini. Za sav ljudski dug, za sav ljudski grijeh, za sve ljudske uvrede Bog je našao način na koji će ga izbrisati. Svoga vlastitog Sina poslao je na križ gdje umirući moli: „ Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“! Tako bi morao učiniti svaki kršćanin. Papa Ivan Pavao II. odlazi u rimski zatvor i oprašta onom Turčinu koji je na njega pucao i teško ga ranio. Kroz dugu povijest Crkve nije poznato da su se pape, biskupi ili svećenici osvećivali svojim neprijateljima. Kakvim se sve zlom i klevetama nisu nabacivali komunisti na Crkvu i njezine službenike u nedavnoj prošlosti, ali Crkva se ne osvećuje, nego prašta. Blaženi Alojzije Stepinac je bio, samo iz političkih razloga, osuđen na dugogodišnju robiju, ali  se nije osvećivao, nego je praštao. Štoviše i trovali su ga i konačno usmrtili, ali nije se osvećivao nego oprostio. Čitava povijest Isusove Crkve neprekidno je bila podvrgnuta mučenjima ali je nepoznato da bi ikada izvela osvetu. Tko bi god osvetom htio istjerati pravdu, nanio bi najveću nepravdu. Svi mi moramo naučiti praštati ako želimo biti učenici Isusovi. Moramo svi praštati jer i mi smo pred Bogom krivi. On nama oprašta kao što i mi opraštamo neprijateljima svojim kako često molimo u molitvi Gospodnjoj „Oče naš“. Amen.

Svetac tjedna

Sv. Januarije

Sv. Januarije – zaštitnik je grada Napulja i čudotvorac. Živio je na prijelazu iz 3. u 4. stoljeće. Bio je biskup u gradu Benventu. Odlučno se suprotstavio arijanskoj herezi pa su ga zbog toga napadali i progonili. Podnio je mučeništvo za vrijeme Dioklecijana 19.rujna 305.god. Stara predaja govori da je za vrijeme mučenja jedna žena uspjela u posudicu uhvatiti nešto njegove krvi. Ta se krv čuva u katedrali u Napulju. I danas se ta krv vraća u tekuće stanje na prvu nedjelju svibnja, 19. rujna i 16. prosinca na molbu pobožnog puka. Među napolitancima vlada uvjerenje da neće biti za njih dobro ako u ampulici krv ne prijeđe u tekuće stanje. I danas se događaju čudesa.

Malo humora J

Vojni časnik pita župnika Marijana:

-Koliko bi vojnika moglo prespavati u crkvi?

Župnik Marijan odgovara: – za vojnike neznam, ali dok ja propovjedam, spava oko petsto ljudi.

Župne obavijesti!

AKTIVNOSTI  KROZ  TJEDAN:

UTORAK – iza mise molitveni susret;

ČETVRTAK– klanjanje prije mise;

PETAK- Marijina legija iza mise;

SUBOTA – vjeronauk  za svu djecu u 10 sati, a u 11 sati  ispovijed;

NEDJELJA – s misom u 11 sati je zaziv Duha Svetoga za početak školske godine.

„Pravednici“ odlaze u pakao, a opravdani u nebo.