Reformirani nauk je kršćanska pobožnost ali i svjetonazor koji je potican i razvijan od doba reformacije. Iako bi se po naslovu moglo zaključiti da je izmišljen od reformatora to nije točno. Naime, to je njihov nauk u smislu poticanja i promicanja, ali načela su postojala od biblijskih, Kristovih i apostolskih vremena, i na tim temeljima je izgrađen i razrađen. U članku ističemo četiri temeljna duhovna, misaona, i praktična načela nauka.
Bog središte života
Reformirani nauk je teocentričan i trinitaran to znači da naglašava slavljenje, hvaljenje, klananje u duhu i istini »jednomu Bogu u trojstvu (Otac, Sin, Duh Sveti), trojstvu u jedinstvu ‒ nepomiješane osobe niti podijeljene biti«, kako uči Atanazijevo vjeroispovijedanje. Spoznaju Boga nije moguće odvojiti od vjerskog života prožetog molitvom i promišljanjem objava i nauka Svetoga pisma. Na tim temeljima možemo spoznavati Boga kao središte čovjekova života. Kršćanski reformator i mistik Jean Calvin vrlo dobro je uočio te istaknuo povezanost spoznaje Boga i pobožnosti. »Jer ispravno rečeno ne možemo reći da se Boga zna gdje nema vjere ili pobožnosti!« (IKR I, 2, 1) Kršćanska religioznost nije zamišljena kao proučavanje apstraktnih ideja i ideologija, nego život vjere koja proizlazi iz vjerskog života s Bogom. Evanđeoski poziv proroka Zaharije (Zah 1, 3): »’Ovako veli Gospod Nad Vojskama: Vratite se k meni’, riječ je Gospod Nad Vojskama, ‘i ja ću se vratiti k vama’, veli Gospod Nad Vojskama!« sažima bit ovoga o čemu govorimo. Poziv povratka upućen je onima čija se vjera počela hladiti ili razvodnjavati, oni koji su u svakodnevnoj borbi i buri života počeli skretati svoj pogled s Boga na okolnosti života pa misle da će biti sretni ako imaju puno prolaznog (novac, karijera, bogatstvo, ideologije itd.). Poziv je upućen i onima koji su daleko od Boga, na »tamnoj strani« koji ne vjeruju ili odbacuju vjeru u Boga. Oni su pozvani da svoje živote okrenu Bogu i vjeruju jer je punina života i pravi smisao u Bogu!
Biblijska pobožnost
Biblijska pobožnost podrazumijeva oblik vjerskog promišljanja, života i djelovanja koji je utemeljen naSvetom pismu. Ovakav je oblik pobožnosti postojao tijekom cjelokupne povijesti kršćanstva ali se posebno počeo poticati s pojavom reformacije. Zbog toga su neki krivo zaključili da je ovaj oblik duhovnosti isključivo povezan s reformatorskom religioznošću te prije nije postojao. Iz povijesnih izvora saznajemo da je već u prvoj Crkvi prakticirano iščitavanje i promišljanje Svetoga pisma tijekom Bogoštovlja što se je zadržalo tijekom cijele povijesti kršćanstva. Na temelju Božje objave kršćanska zajednica je počela razvijati svoj vjerski život. Bog rabi Sveto pismo kako bi po Svetom Duhu iznova progovarao svakom novom naraštaju tj. onima koje je odabrao i pozvao u svoje kraljevstvo. Iako Biblija ima veliku povijesnu i kulturološku vrijednost duhovna je ključna. Sveto pismo se je čitalo tijekom Bogoštovlja, te je bilo i ostalo sastavni dio kršćanskog slavlja. Ovo treba imati u vidu jer se u zajednici vjernika glas Svetoga pisma vrlo dobro čuje. Iz ovoga se dolazi do osobne pobožnosti koju svaki vjernik treba uvježbavati ukoliko želi rasti u spoznaji Boga i sebe. Dakle, biblijska pobožnost vjerniku daje svrhovit i duhovno smislen život, a podrazumijeva molitvu i proučavanje Svetoga pisma te uočavanje, promicanje i življenje načela koja su u njoj objavljena.
Život po načelima istine i pravde
Apostol Pavao je, u poslanici Efežanima (Ef 6, 11 ‒ 17), poučio o kršćanskom oružju koja su duhovna, moralna, i svjetonazorska načela za život. Opisuje ih usporedbom o vojničkoj opremi. Ističemo dva dijela opreme (pojas i oklop) koja su stavljena na prvo mjesto, a njih uspoređuje sa istinom i pravdom. Istinu se (u izvorniku Novog zavjeta grč. aletheia) može opisati kao stanje osobne izvrsnosti. Stanje uma oslobođeno pristranosti, zavodljivosti, obmanjivosti, lažljivosti ‒ očito je to moralni uzor ka kojemu treba težiti i na njemu raditi. Istina je poučavana u kršćanskom nauku ostvarenomu u Kristu. On je Spasitelj čovjeka te ga potiče i poučava na duhovno i moralno ispravno djelovanje. Pravedan čovjek ravna svoj život i međuljudske odnose po pravdi i poštenju. Pravda je na duhovnom putovanju ključna (u izvorniku Novog zavjeta grč. dikaiosunē). Pravednost je stanje čovjeka koji je pravedan, to je odlika koja se može razvijati i usavršavati. Čovjek se ne rađa pravedan, iz početnog urođenog sebeljublja sazrijevanjem i duhovnim rastom osoba se može mijenjati na bolje. U svijetu nepravde i sebičnosti poticaj je na učenje i promicanje pravednosti; ispravnog razmišljanja i djelovanja, čistoće života, viših vrijednosti ‒ odnosno svega onoga čega nema dovoljno u životu.
Radna etika
Odličan primjer koji pojašnjava reformiranu radnu etiku iznio je Ian Hart. Pojašnjavajući nauk ‒ dosljedno pobožnih puritanaca ‒ i njihov pristup radu, u članku Nauk puritanaca o svakodnevnom poslu (The Teaching of the Puritans About Ordinary Work), naglašava da je njihova radna etika temeljena na reformiranom nauku te ističe slijedeće. »Riječ ‘puritanci’ odnosi se na Engleske protestante sredine 16. i kraja 19. st. koji su nastavljali naglaske Kalvinova nauka. Oni su stavili odlučan naglasak na prenošenje istinske religije cijelom društvu. Najvažnije načine koje su koristili bili su: propovijedanje (služba Riječi op.a.), kućne kateheze, i pisanje; pamfleti (kraći nabožni tekstovi op.a.), pisane propovijedi i tumačenja.«
Puritanska radna etika proizlazi iz nauka Svetoga pisma. Rad se određuje kao Božji poziv (1. Kor 7, 20) koji treba biti Bogu na slavu. Temelj je poziva pristup radu, a on uključuje predanost i dosljednost u onome što se radi, pošten i pravedan odnos prema drugima, usavršavanje te poboljšavanje u poslu. Za reformirane vjernike rad nije zbog materijalnog dobitka nego način čovjekova ostvarenja, osiguravanja osobne egzistencije te služenje bližnjemu. Pravilno i razumno korištenje novca bitan je pokazatelj razumijevanja ovoga pitanja. Utrka za novcem i gomilanje materijalnog je iskrivljavanje ovog duhovnog i radnog načela, a svi oblici radopoklonstva su novovjekovni oblici idolopoklonstva. Zbog toga je bitno naglasiti da rad ne smije zasjeniti temeljni poziv, a to je bogoštovlje u osobnom i u životu zajednice vjernika.
Reformirani nauk potiče cjelovitu pobožnost i uravnotežen način života pa je zbog toga zanimljiv za proučavanje i poticajan za nasljedovanje.
