32. NEDJELJA KROZ GODINU
6. studenoga 2016.
Ps 17 (16), 1. 5-6. 8b. 15
2. 2 Sol 2, 16–3, 5
Lk 20, 27-38
UVOD
Koliko smo puta zastali u životu i upitali se: „Ima li ovaj život smisla i završava li naša životna priča u grobu, prahu i prašini?“ Da nema vjere i nade u uskrsnuće tijela, sigurno ne bi imalo smisla živjeti, trpjeti i umrijeti. Ta nas vjera nosi u ovozemaljskom životu i tjera na neprestano promišljanje načina života.
Kao zajednica vjernika mi se svake nedjelje okupljano na euharistijskom slavlju te ispovijedamo svoju vjeru: „Iščekujem uskrsnuće mrtvih. I život budućega vijeka.“ Vjerujemo da jednom započeti život, nikada ne prestaje. Jer nakon smrti i propadanja materijalnoga tijela, naš se život nastavlja s Bogom do trenutka primanja novoga proslavljenoga tijela.
Molimo Gospodina da nas oslobodi od naših grijeha, kako bi naša molitva bila dostojna Kristove žrtve za nas. Pokajmo se za svoje grijehe.
HOMILIJA
Poznato nam je kako se nekad jednostavno umorimo u nekom dobrom djelu, pitajući se ima li smisla da se nastavimo dalje truditi. I nakon godina upornoga nastojanja ne vidjevši rezultate i pomake, kao da smo spremni dići ruke od svega. Nije lako ustrajati u dobru. Tako je slično i u sportu. Kaže se kako je lakše osvojiti prvo mjesto, negoli ga dogodine sačuvati.
Slično je tako i s nama samima. Toliko smo puta pokušali prestati pušiti paziti na prehranu. Govorimo samima sebi kako bismo trebali promijeniti neke životne navike. Kao vjernici se tako odlučujemo od sljedeće nedjelje ići redovito na misu, da ćemo se redovito moliti, umjesto da sata i sate provodimo pred televizorom i računalom. Govorimo da ćemo konačno otići u posjet roditeljima, da ćemo se više posvetiti djeci, da ćemo pripaziti na svoj jezik i izražavanje, na neumjerenost u jelu i piću, da ćemo se više potruditi oko bračne sloge i ljubavi. I onda, brzo klonemo i nismo ustrajni.
Čuli smo kako i Pavao piše kršćanima u Solunu. I njima su se očito, događalo da su se umorili u nastojanju da kršćanski žive. Jer nije lako biti, manjima u velikom gradu, koji ni malo nije odisao kršćanskim duhom. Napast je bila velika da se vrate prijašnjem načinu života. Stoga ih Pavao opominje i potiče na ustrajnost u započetom.
Znamo kako u nekoj odluci, naše sile nisu dostatne. Bog nam daje da ustrajemo u svakom dobrom djelu i riječi. Jer ako nas Bog na nešto potiče, daje nam nadu da to i činimo. Ako i roditelji daju neki kućni zadatak djetetu, dobro znaju koliko i što njihovo dijete stvarno može samostalno učiniti. Pa ako to baš i ne uspijeva, oni su tu da ga ohrabre i pomognu. Upravo tako čini i sam Bog, koji nas čini sposobnima činiti dobro. On nas hrabri, podržava i daje snagu da ustrajemo u dobru.
I nama se kao i Solunjanima, može koji put činiti kao utopija i neuspjeh da možemo ustrajati u ljubavi, praštanju, trezvenosti. U neovisnosti o alkoholu, kladionicama, kocki, internetu, TV-u.
Kad idemo na misu, kad se redovito molimo, kad svoju djecu usmjeravamo prema dobru i duhovnim vrijednostima, može nam se činiti da smo iz nekih davnih stoljeća i upali u današnji košmar koji nas odvlači od Boga i Evanđelja.
Ne treba biti brige i sumnje, jer je Bog onaj koji nas je pozvao, učvršćuje nas u svemu što je čestito, plemenito i sveto. Zamamnosti ovoga svijeta i njegove ludosti, nisu ništa prema Božjoj ljubavi i sili. Naša je snaga i radost Evanđelje i spasenje Kristovo. Unijet ćemo u svoje srce mir, a u svijet divan primjer vjernosti i radosti u Kristu.
Većinu svoga zemaljskoga života mi ljudi provodimo u brizi za sve svoje i sebe. Kako bismo osigurali životne uvjete, zadovoljavajući sve potrebe. Život prođe, a da ga ni ne osjetimo. Sve što je stvoreno, može propasti u jednom trenu, a ono što ostavljamo svojoj djeci, njima ne mora baš ništa predstavljati.
Nezadovoljna načinom ili količinom ostavljenoga, djeca nam često okreću leđa te nas ostavljaju sâme. Zato oni koji su dostojni uskrsnuća tako žive da vrijednosti izdižu iz ovoga vidljivoga svijeta i daju mu pravilan smisao.
Jedna duhovita basna pripovijeda, kako su u davna vremena trgovci putovali na konjima i navečer se zaustavili u nekom prenoćištu. U prizemlju su bile staje gdje su konji dobili svoju zob, a na katu ljudi večerali, pili vino i počeli pjevati. Nato, veli basna, u prizemlju jedan konj reče drugome: „Ja ovo ne razumijem. Kako se oni mogu veseliti, a nemaju zobi?“
Tako mi često gledamo svoje potrebe i samo ono što nama treba, a potrebe drugih najčešće ne opažamo. Ne znamo se s njima veseliti. Ne znamo podijeliti radost s drugima.
Za prvo današnje čitanje imamo izvještaj o mučeništvu sedmorice braće i njihove majke iz vremena progona Židova pod sirskim vladarom Antiohom IV. Epifanom (polovicom 2. stoljeća pr. Kr.). Osuđenici radije prihvaćaju nasilnu smrt nego izdaju djedovske vjere u Boga jedinoga, koji se objavio Izraelu i učinio ga svojim narodom. Umiru s nadom u uskrsnuće mrtvih pravednika.
Mnogo je riječi i razgovora oko nas svakoga dana. I sami mnogo pričamo na nebrojeni broj tema. Barem jedna emisija na svakoj TV i radijskoj postaji, dnevno je razgovor o nečemu. Internet je na različitim forumima, prepun različitih vrsta razgovora i rasprava. Nemjerljivi se broj riječi troši, ne bi li se ljude uvjerilo u ispravnost vlastitih misli i stavova. Od uljuđenog i argumentiranog do podcjenjivanja sugovornika, vrijeđanja i omalovažavanja, razgovor se postavlja na njegov vrhunac.
Današnje evanđelje daje svjetlo na temu razgovora. Pitanje koje je postavljeno Isusu je o braku i vječnome životu. Saduceji ismijavaju nauku i vjeru u uskrsnuće mrtvih, a Isus im odgovara kako Mojsije u odlomku o grmu Gospoda zove Bogom Abrahamovim, Izakovim i Jakovljevim. Bogom živih, a ne mrtvih, jer svi njemu žive. Tako nas današnja liturgija zove na obnovu vjere u uskrsnuće mrtvih.
Jedan svećenik pripovijeda, kako je nekom zgodom na prvi petak nosio pričest starici koja je cijeli život u djevojaštvu i braku živjela vjernički. U razgovoru se požalila da osjeća kako se približava smrt, a sve joj se čini da iza smrti nema ništa. Predložio joj je neka s ocem bolesnog dječaka iz Evanđelja često ponavlja: “Vjerujem, Gospodine! Pomozi mojoj nevjeri!” (Mk 9, 24).
Tomu je čovjeku tada postalo jasno da je vjera u život nakon fizičke smrti, Božji dar tjelesnom čovjeku u materijalnom svijetu. Dar koji valja čuvati i zalijevati milošću riječi Božje i sakramenata.
A vjerujemo li mi u svoje uskrsnuće i drugih ljudi? Uskrsnuće na život vječni i živimo li u skladu s tom vjerom?
fra Mate Tadić, OFM
