Ivica Hadaš – Vatikan

I dalje molimo za bolesne u ovoj pandemiji – rekao je papa Franjo danas na misi u Domu svete Marte i istaknuo – Danas bih na poseban način želio moliti za obitelji koje se iz dana u dan nalaze s djecom kod kuće, jer su škole zbog sigurnosti zatvorene i moraju u teškoj situaciji živjeti u miru i radosti. Na poseban način mislim na obitelji koje imaju ponekog nepokretnog člana. Dnevni prihvatni centri za nepokretne osobe zatvoreni su i ljudi moraju ostati u obitelji. Molimo za obitelji kako u ovom trenutku ne bi izgubile mir i da bi zajedno mogle ići dalje u snazi i radosti.

Papa je u propovijedi komentirao evanđelje današnje liturgije o izgubljenom sinu i milosrdnom ocu (Lk 15,1-3.11-32). Tu je prispodobu Isus rekao u posebnom kontekstu: „Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju“. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: „Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima“. Isus im je odgovorio s tom prispodobom – rekao je Papa i upitao – Što su govorili? Ljudi i grešnici približavali su se u tišini, nisu znali ništa reći, no njihova je prisutnost mnogo govorila, htjeli su slušati. Što su pismoznanci kazali? Kritizirali su i mrmljali, kaže evanđelje, pokušavali su uništiti Isusov autoritet kod ljudi. Smislili su veliku optužbu: Jede s grešnicima, nečist je.

Prispodoba je osim toga pomalo tumačenje te drame i toga problema – rekao je Sveti Otac i nastavio – Što su osjećali? Ljudi su osjećali potrebu za spasenjem. Intelektualno nisu znali dobro razlikovati; osjećali su da trebaju naći Gospodina koji će ih ispuniti; trebali su vođu i pastira. I zato su dolazili Isusu, jer su u Njemu vidjeli pastira, trebala im je pomoć kako bi hodili putem života. Osjećali su tu potrebu. Pismoznanci su se osjećali sami sebi dostatnima, misleći: Išli smo na sveučilište, imamo doktorate… Dobro znamo što zakon kaže; štoviše, sva su nam tumačenja, slučajevi i pravna ponašanja, poznati. Osjećali su se sami sebi dostatnima i prezirali su ljude i grešnike.

Sin je ocu u prispodobi kazao: Daj mi novac i odlazim! Otac mu je dao, ništa nije rekao, jer je otac. Možda se sjećao nekakvog nestašluka koji je učinio u djetinjstvu, no ništa nije rekao – primijetio je papa Franjo i rekao – Otac zna trpjeti u tišini, čekati i dopustiti da prođu loši trenuci. Otac se često, suočavajući se s nedostacima djece, mora praviti bedast. Drugi je sin prekoravao oca da je bio nepravedan. Što su osjećali ti likovi iz prispodobe? Mlađi je sin želio uživati u svijetu, ići dalje, izići iz kuće koju je možda doživljavao kao zatvor i osjećao se sebi dostatan, te je stoga mogao reći: Daj mi ono što mi pripada. Osjećao se hrabar i snažan. Otac je osjećao žalost, nježnost i mnogo ljubavi. I kada je mlađi sin ponovo ušao u sebe, rekao je: Ustat ću i poći svome ocu, tada je našao oca koji ga je čekao i vidio iz daleka. To je otac koji zna čekati i dati vremena svojoj djeci.

Evanđelje kaže da se stariji sin rasrdio, osjetio je prezir – rekao je Papa i protumačio – Razljutiti se, često je za te ljude jedini način da se osjećaju dostojno. To su stvari koje se kažu u tom evanđeoskom odlomku, stvari koje se osjećaju. No u čemu je problem? Počnimo od starijega sina. Problem je što je bio kod kuće, no nikada nije bio svjestan što znači živjeti kod kuće. Obavljao je svoje dužnosti, radio je svoj posao, no nije razumio što znači s ocem imati odnos ljubavi. Rasrdio se i nije htio ući. Mislio je da to više nije njegova kuća; mislio je isto kao i pismoznanci. Nema reda, došao je taj grešnik i priredili su mu gozbu, a ja? Otac je jasno rekao: „Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje — tvoje je“. Sin toga nije bio svjestan, živio je u kući kao da je hotel, nije osjećao očinsku ljubav. Mnogo je hotela u Crkvi u kojima se neki ponašaju kao da su gospodari.

Zanimljivo je da otac nije ništa rekao sinu koji se vratio iz grješne situacije, samo ga je poljubio, zagrlio i napravio slavlje – rekao je Sveti Otac i napomenuo – a drugome je morao protumačiti kako bi mu ušlo u srce. Imao je zatvoreno srce zbog svojeg shvaćanja očinske ljubavi, sinovstva i načina života. Sjećam se kako je jedan mudri stari svećenik, veliki ispovjednik i misionar koji je snažno ljubio Crkvu, govorio o mladom svećeniku koji je bio vrlo siguran i vjerovao u sebe, vjerovao da mnogo vrijedi i da ima pravo u Crkvi: Molim za njega kako bi mu Gospodin postavio koru od banane da se posklizne, jer to bi mu pomoglo. Kao da je izgovorio bogohulnu riječ: Kada bude sagriješio, to će mu pomoći, jer će morati tražiti oprost i naći će Oca.

Mnogo nam kaže ta Gospodinova prispodoba koja je odgovor onima koji ga kritiziraju, jer je išao s grešnicima. No i danas mnogi, crkveni ljudi, kritiziraju one koji su blizu potrebitima, poniznima, onima koji rade, također onima koji rade za nas. Neka nam Gospodin dade milost da shvatimo što je problem. Problem je živjeti u kući, a ne osjećati se kod kuće, jer nema odnosa očinske ljubavi i bratstva, nego samo odnos kao među kolegama na poslu – zaključio je papa Franjo.

VATICAN NEWS; Ariana Anić – Vatikan

Na petoj misi u izravnom prijenosu putem streaminga, iz kapele Doma svete Marte, točno na sedmu obljetnicu izbora na papinsko prijestolje, papa Franjo je ponovno pozvao na molitvu za zaražene koronavirusom, ali je posebno molio i za pastire. Ovih se dana sjedinjujemo s bolesnima i s obiteljima, koji trpe zbog te pandemije – rekao je Papa te dodao – Danas bih također želio moliti za pastire koji u ovoj krizi moraju pratiti Božji narod. Neka im Gospodin dade snage i sposobnosti da izaberu najbolja sredstva kako bi pomogli.

Drastične mjere nisu uvijek dobre, zbog toga molimo da Duh Sveti dade pastirima sposobnost i pastoralno razlučivanje kako bi poduzeli mjere koje neće ostaviti samim sveti vjerni Božji puk. Kako bi Božji narod osjećao da ga pastiri prate, te kako bi osjetio utjehu Riječi Božje, sakramenata i molitve – rekao je Papa.

Papa Franjo tu, naravno, ne misli na mjere koje su poduzele vlasti kako bi se zaustavila zaraza, izbjegavajući javna okupljanja, nego se obraća pastirima, da vode računa o potrebama vjernikā kojima je, u ovom tako dramatičnom trenutku, potrebna duhovna pratnja. U propovijedi je, komentirajući današnja liturgijska čitanja, a posebno prispodobu o vinogradarima ubojicama, govorio o nevjernosti savezu onoga tko si prisvoji Božji dar bogatstva, otvorenosti i blagoslova, te ga pretvori u doktrinu (Mt 21, 33-43.45-46).

Oba su današnja čitanja proročanstvo muke Gospodnje. Josip, prodan kao rob za dvadeset srebrnika, i predan poganima, te Isusova prispodoba koja simbolično govori o ubojstvu Sina – rekao je Papa te podsjetio – To je priča o čovjeku koji je imao teren na kojemu je posadio vinograd, ogradio ga ogradom, iskopao u njemu tijesak te podigao kulu, a onda ga iznajmio vinogradarima i otputovao.

To je Božji narod. Gospodin je izabrao taj narod, bio je to izbor tih ljudi. To je narod izbora – napomenuo je i dodao – Tu je i obećanje: „Idite naprijed. Ti si moj narod“, obećanje dano Abrahamu. Kao i savez sklopljen na Sinaju. Narod treba uvijek čuvati u sjećanju izbor, to da je izabrani narod, kao i obećanje kako bi u nadi gledao naprijed, te savez kako bi svakoga dana živio vjernost.

Međutim, u toj se prispodobi dogodilo to da su, kada se približilo vrijeme plodova, ti ljudi zaboravili da nisu gospodari: „A vinogradari pograbiše njegove sluge pa jednoga istukoše, drugog ubiše, a trećega kamenovaše. I opet posla druge sluge, više njih nego prije, ali oni i s njima postupiše jednako“. Isus tu pokazuje kako su zakonoznanci postupali prema prorocima.

„Naposljetku posla k njima sina svoga“, misleći da će imati poštovanja prema njegovu sinu. „Ali kad vinogradari ugledaju sina, rekoše među sobom: ‘Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!’ Ukrali su baštinu. Priča je to o nevjernosti izboru, nevjernosti obećanju, nevjernosti savezu. Izbor, obećanje, savez, dar su Božji. Nevjera Božjem daru. To znači ne shvatiti da je to dar i uzeti ga kao vlasništvo.

Ti su si ljudi prisvojili dar, lišili ga obilježja dara kako bi ga pretvorili u svoje vlasništvo. Tako je dar, koji je bogatstvo, otvorenost i blagoslov, zatvoren, zatočen u doktrinu brojnih zakona. Tako je ideologiziran. Tako je dar izgubio svoju narav dara; završio je u ideologiji. Više od svega u moralističkoj ideologiji punoj propisa, čak i smiješnoj jer se za svaku stvar služi kazuistikom – primijetio je Papa.

To je veliki grijeh. Da zaboravljamo da se sâm Bog učinio darom za nas, da nam je Bog to dao kao dar, te da, zaboravljajući to, postajemo gospodari. Obećanje više nije obećanje, izbor nije više izbor ako kažemo: ‘Savez tumačen po mom mišljenju, ideologiziran’ – istaknuo je Papa. U tom ponašanju, u Evanđelju, možda vidim početak klerikalizma, koji je izopačenost, – dodao je – koji uvijek niječe besplatni Božji izbor, besplatni Božji savez, besplatno Božje obećanje. Zaboravlja besplatnost objave, zaboravlja da se Bog očitovao kao dar, učinio se darom za nas, a mi ga moramo ponovno dati, pokazati ga drugima kao dar, a ne kao svoje vlasništvo.

Klerikalizam se nije pojavio ovih dana, krutost nije stvar ovih dana, bilo je toga i u Isusovo vrijeme – napomenuo je Papa. Isus potom ide dalje, objašnjavajući prispodobe, i dolazi do 23. poglavlja s osudom, gdje se vidi Božji gnjev prema onima koji dar uzimaju kao vlasništvo i svoje bogatstvo svode na ideološku tvrdoglavost svojega uma. Molimo danas Gospodina za milost da dar primimo kao dar, i da ga prenosimo kao dar, a ne kao vlasništvo, ne na sektaški način, ne na kruti način, ne na klerikalistički način – istaknuo je na kraju papa Franjo.

Ivica Hadaš – Vatikan

U ovo vrijeme pandemije zajedno nastavljamo moliti za bolesne, za obitelji i roditelje s djecom koji su kod kuće, a osobito vam preporučam da molite za vlasti – rekao je papa Franjo danas na misi u Domu svete Marte i istaknuo – Predstavnici vlasti često moraju odlučivati o mjerama koje se ne sviđaju narodu. No to je za naše dobro. Često se predstavnici vlasti osjećaju sami i neshvaćeni. Molimo za predstavnike naših vlasti koji moraju donositi odluke o tim mjerama, da osjećaju da ih narod prati molitvom.

Komentirajući evanđelje današnje liturgije o bogatom rasipniku i siromašnom Lazaru (Lk 16,19-31), Papa je potaknuo da ne budemo ravnodušni pred nevoljama onih, osobito djece, koji trpe glad ili bježe od rata i pred sobom nailaze samo na zidove. Ta je Isusova prispodoba vrlo jasna, iako može izgledati kao priča za djecu, jer je vrlo jednostavna – rekao je Papa i istaknuo – Isus njome želi pokazati ne samo jednu priču, nego mogućnost da svi mi i cijelo čovječanstvo tako živimo.

Imamo dva čovjeka, jednoga zadovoljnoga koji se znao lijepo odijevati; možda je za odijevanje tražio najbolje stiliste onoga vremena – rekao je Sveti Otac i primijetio – Oblačio se u grimiz i tanani lan. Dobro se provodio i danomice se sjajno gostio, te je tako bio sretan. Nije se brinuo, možda je iz opreza, radi gozbi, uzimao neku tabletu protiv kolesterola, no život mu je tako dobro prolazio. Bio je miran.

Na njegovim je vratima bio siromah koji se zvao Lazar. Znao je da je tamo siromah – rekao je papa Franjo i nastavio – No to mu se činilo normalno; činilo mu se da je to život, neka se snađe. U najboljem slučaju – evanđelje to ne kaže – ponekad mu je nešto poslao, nekoliko mrvica i tako je prolazio njihov život. Obadvojica su umrli, i bogataš i Lazar. Evanđelje kaže da su Lazara odveli u nebo uz Abrahama. O bogatašu samo kaže da je bio pokopan i točka.

Dvije su stvari koje pogađaju: činjenica da je bogataš znao da je pred njegovim vratima siromah i da se zove Lazar – rekao je Papa i dodao – No nije mu bilo važno, činilo mu se normalno. Bogataš je možda radio poslove koji su u konačnici bili protiv siromašnih. Jasno je znao, bio je obaviješten o toj stvarnosti. Druga je stvar koja me snažno dirunula riječ „golema provalija“ koju Abraham kaže bogatašu: Između nas i vas je velika provalija, ne možemo komunicirati, ni prijeći s jedne na drugu stranu. Ista je provalija bila između bogataša i Lazara i u životu na zemlji. Ponor nije počeo tamo, nego ovdje na zemlji.

Razmišljao sam o tome kakva je bila nevolja tog čovjeka – rekao je Sveti Otac i primijetio – To je bila nevolja da je bio vrlo dobro obaviješten, no imao je zatvoreno srce. Obavijesti koje je taj bogataš primio nisu dolazile do njegova srca, nije znao suosjećati, nije ga mogla dirnuti nevolja drugih. Nije mogao niti pozvati jednog od slugu koji su posluživali kod stola i reći: odnesi to onome… To je drama informacije koja ne silazi u srce. To se događa i nama.

Svi znamo, jer smo čuli u vijestima ili smo vidjeli u novinama, koliko djece danas u svijetu trpi od gladi, koliko ih nema potrebne lijekove, koliki ne mogu ići u školu – rekao je papa Franjo i istaknuo – Čitavi kontinenti proživljavaju tu dramu, znamo to. Kažemo: ah, ti jadnici, i idemo dalje. Ta informacija ne silazi u srce i mnogi od nas, mnoge skupine muškaraca i žena žive u toj podvojenosti između onoga što misle, onoga što znaju i onoga što osjećaju; srce je razdvojeno od uma. Ravnodušni su kao što je bogataš bio ravnodušan prema Lazarovoj muci. Radi se o ponoru ravnodušnosti.

Kada sam prvi put otišao na Lampedusu, došla mi je ta riječ „globalizacija ravnodušnosti“ – rekao je Papa i primijetio – Možda smo danas ovdje, u Rimu, zabrinuti, jer čini se da su trgovine zatvorene, da ne možemo kupovati i svaki dan šetati kako bismo htjeli; zabrinuti smo zbog svojih tisuću stvari. I pri tom zaboravljamo na gladnu djecu, na siromašne ljude koji na državnim granicama traže slobodu, na prisilne migrante koji bježe od gladi i rata, te samo nailaze na zidove od željeza i bodljikave žice koji im ne daju proći.

Znamo da to postoji, no to ne dolazi u srce – rekao je Sveti Otac i napomenuo – Živimo dramu ravnodušnosti da smo dobro informirani, no ne osjećamo stvarnost drugoga. To je ponor ravnodušnosti. Potom još jedna stvar pogađa. Znamo da se siromah zove Lazar. I bogataš iz Isusove prispodobe znao je to, jer je u paklu molio Abrahama da mu pošalje Lazara; tamo ga je prepoznao. No ne znamo ime bogataša. Evanđelje nam ne kaže kako se zvao taj gospodin. Nije imao imena. Izgubio je ime, imao je samo pridjeve: bogat, moćan…

To je ono što u nama čini sebičnost; tjera nas da izgubimo svoj stvarni identitet, svoje ime i da samo vrednujemo pridjeve. Svjetovnost nam pomaže u tome. Upali smo u kulturu pridjeva gdje je naša vrijednost ono što imamo i što možemo, a ne to kako se zovemo; izgubili smo ime. Ravnodušnost vodi prema gubitku imena; samo smo bogati, samo smo ovo i ono, samo smo pridjevi. Molimo danas Gospodina za milost da ne padnemo u ravnodušnost, za milost da sve informacije o ljudskoj muci koje imamo, siđu u naše srce, te da se pokrenemo kako bismo učinili nešto za druge – zaključio je papa Franjo.

Amedeo Lomonaco; Ariana Anić – Vatikan

Na poticaj Rimske biskupije, vjernici su jučerašnji dan posvetili molitvi i postu za Italiju i za cijeli svijet. Vrhunac je toga dana bila misa koju je Papin vikar za grad Rim kardinal Angelo De Donatis predvodio u svetištu Gospe od Božanske ljubavi, bez prisutnosti vjernika i u izravnom televizijskom prijenosu. Na početku slavlja bila je prikazana videoporuka pape Franje, u kojoj je povjerio svijet zaštiti Majke Božje.

Molitva pape Franje

O Marijo, uvijek sjajiš na našem putu kao znak spasenja i nade. Povjeravamo se tebi, Zdravlju bolesnih, koja si pod križem bila pridružena Isusovoj boli, održavajući čvrstom svoju vjeru. Ti, Spasu rimskoga puka, znaš što nam je potrebno i sigurni smo da ćeš se pobrinuti kako bi se, kao u Kani Galilejskoj, ponovno vratila radost i slavlje nakon ovoga trenutka kušnje.

Pomozi nam, Majko Božanske ljubavi, da se podredimo Očevoj volji i činimo ono što će nam Isus, koji je na sebe uzeo naše patnje i jade, reći kako bi nas po križu doveo do radosti uskrsnuća. Amen.

Pod tvojom zaštitom tražimo utočište, sveta Majko Božja. Nemoj prezreti molitve nas koji smo u kušnji, i oslobodi nas svake opasnosti, o Djevice slavna i blagoslovljena – rekao je papa Franjo.

Sjedinjeni u molitvi

Marija je ovdje s nama i molimo za njezin moćan zagovor – rekao je kardinal De Donatis u propovijedi te napomenuo da smo tu svi sada, u vrijeme koronavirusa, s mnogo vjere, ali i mnogo tjeskobe. Vidimo ju na licima ljudi, ali i osjećamo u svojem srcu – dodao je. Tjeskoba je to – objasnio je Papin vikar – koju je iskusio i sâm Isus, prije muke. U tvoje ruke predajem Duh svoj, posljednje Isusove riječi na križu stalna su svijest u Isusovu srcu, a koje nam govore da nitko nema vlast istrgnuti nas iz Božjih ruku.

Da bismo se oslobodili tjeskobe – istaknuo je kardinal – trebamo se staviti u Božje ruke; nitko nas iz njih ne može istrgnuti, pa ni smrt. Jedina istinska i korisna stvar u ovo vrijeme koronavirusa jest kleknuti, u prisutnosti Boga u nama samima. Bog će zaštititi našu ljudskost, dat će nam da budemo bliski jedni s drugima – rekao je na kraju kardinal De Donatis.

Jučerašnjom je misom započelo redovno svakodnevno slavlje euharistije u 19 sati. Rimska je biskupija, osim toga, pokrenula izvanredno prikupljanje sredstava za potporu liječnicima, bolničarima i svim zdravstvenim djelatnicima.

Izvor: https://www.vaticannews.va/