Biblija ili Sveto pismo jest zbirka knjiga koje Hebreji (Židovi) i kršćani smatraju svetima. Dijeli se u dva velika dijela: Stari i Novi zavjet. Kršćani Bibliju proučavaju kao za život mjerodavnu knjigu u kojoj nalaze poruku riječi Božje. Biblija je uz to i spomenik historije čovječanstva, jedna od najstarijih knjiga. Po njoj su Hebreji obogatili razmišljanje i mudrost drevne Mezopotamije i Egipta, a Novim zavjetom kršćanska razmišljanja se unose u tadašnji grčko-rimski svijet. Tako je Biblija ušla u temelje naše europske kulture i civilizacije. Kod slavenskih naroda i drugih europskih naroda, prvi su prijevodi upravo neki dijelovi Biblije na staroslavenski jezik. Bez Biblije ne možemo proučavati nastanak niti razvoj svoje vlastite pismenosti. Bez njene povijesti, tematike i simbolike, ostaje nam nerazumljiva velika europska i domaća umjetnička, književna, glazbena, kiparska i slikarska baština.
Biblos je bila stara fenička luka, poviše današnjega Bejruta u Libanonu. Feničanima dugujemo početke našega alfabeta, jer su oni bili glavni trgovački posrednici pisaćega materijala. Zato je njihova trgovačka luka Biblos odredila u grčkom jeziku naziv knjige: he biblos, a u množini ta biblija –knjižice. Taj naziv preko latinskoga jezika je ušao u sve europske jezike.
I drugim nazivom Sveto pismo ili Pismo označavaju se spisi Staroga i Novoga zavjeta. Carigradski patrijarh sv. Ivan Zlatousti u 4. stoljeću će ga nazvati «pismo Božje čovječanstvu».
Treći naziv je Stari i Novi zavjet. Prema Bibliji, središnji događaj u povijesti hebrejskoga naroda, Izraela, jest sinajski Savez – Zavjet. U Novom zavjetu Krist se prikazuje kao onaj koji prema proročanstvu Jeremijinu «ostvaruje u svojoj krvi Novi savez» Boga s čovječanstvom. Stari i Novi zavjet – točnije Savez – želi označiti dva vremenska razdoblja:
1. vrijeme priprave i očekivanja Isusa Krista
2. vrijeme Isusa Krista koje je prema Bibliji, konačno vrijeme čovječanstva koje ide ususret velikom Danu.
U sadašnjem, već gotovo dva tisućljeća ustaljenom redoslijedu, Biblija se otvara – započinje Knjigom Postanka, a završava Otkrivenjem ili Apokalipsom. Biblija obuhvaća razdoblje od vremena kad je «stvoreno nebo i zemlja» (Post 1, 1) do velikoga preobražaja kad će nastati «novo nebo i nova zemlja» (Otk 21, 1).
Prema katoličkom popisu, koji je najveći, Biblija sadržava ukupno 73 knjige, 46 biblijskih knjiga Staroga zavjeta i 27 knjiga Novoga zavjeta. Te su knjige po sadržaju i književnim vrstama raznorodne: povijesne, mudrosne ili poučna i proročke. Isto su tako raznovremene nastale u velikom vremenskom rasponu, između 1.300 godine prije Krista i 100 godine poslije Krista.
Većina biblijskih knjiga SZ-a napisana je hebrejskim jezikom, dok su neka poglavlja Danijelove i Ezrine knjige pisana aramejskim jezikom. Grčkim jezikom je napisan sav NZ, a od SZ-a Knjiga mudrosti i Druga knjiga Makabejcima. Hebrejski ili aramejski izvornik nekih knjiga kojim su napisane je izgubljen pa su sačuvane samo u Grčkom prijevodu: Judita, Tobija, Baruh, Sirah, dijelovi Daniela i Estere i Prva knjiga Makabejcima.
Najvažniji prijevodi starine jesu:
1. Septuaginta ili Prijevod Sedamdesetorice (kraće LXX)
Nastala je u III. i II. st. pr. Krista. Sâmi naziv toga prijevoda temelji se na legendi koja je nastala na temelju pisma Pseudo-Aristeja. na molbu Falereja, knjižničara glasovite knjižnice u Aleksandriji u Egiptu, Ptolomej Filaret (285.-246. pr. Kr.) pozvao je iz Palestinu 72 Židova, vješta grčkom jeziku, koji su preveli SZ s hebrejskoga na grčki jezik. Septuaginta nije nastala sva u isto vrijeme od knjige do knjige, a prijevod je više ili manje uspio. Ona je dragocjeni svjedok staroga hebrejskoga teksta.
2. Vulgata (kraće Vg)
To je latinski prijevod koji potječe od sv. Jeronima. On je na poziv pape Damasa pristupio temeljitoj reviziji – obnovi i preispitivanju dotadašnjega staroga latinskoga prijevoda. To je izveo između 383. i 406. godine. Preveo je većinu starozavjetnih knjiga, dok je neke starozavjetne i novozavjetne preuzeo iz staroga latinskoga prijevoda, a neke je poput evanđelja samo ispravio i doradio. Važna je jer je tek po njoj Biblija bila pristupačna cijeloj Europi i što se na njoj temelje svi europski prijevodi sve do naših dana.
Izvornici (autografi) pojedinih biblijskih knjiga su izgubljeni jer su bili napisani na trošnom materijalu (papir, pergamena) i od njih nas rastavljaju tisućljeća. Sačuvali su nam se samo kasniji prijepisi (apografi): bogatiji grčki i siromašniji hebrejski. Donedavna su se izdanja hebrejske Biblije temeljila na prijepisu iz 11. stoljeća tzv. Codex Leningradensis – Lenjingradski kodeks – prepisan u Kairu 1008. godine Od 1947. godine izvornicima smo se približili barem za 1000 godina, pronalas3kom rukopisa u Kumranu pokraj Mrtvoga mora. Oni datiraju iz 2.-1. st. pr. Kr. i 1.-2. st. po Kr.
Izvorni su tekstovi putem prijepisa došli do nas barem u svojoj materijalnoj istovjetnosti. Isto su tako preko prijepisa do nas došla i djela klasičnih pisaca. U tom smislu Biblija je u kudikamo boljem položaju nego klasici, jer su gotovo svi klasici do nas došli u malo prijepisa, a samo ih je nekoliko starijih od 9. st. po Kr. Za Bibliju naprotiv imamo dragocjene grčke prijepisa već iz 4. st., a nakon kumranskih otkrića posjedujemo i hebrejske prijepise čak iz 3. st. pr. Kr.
Sveto pismo
Kao i svakoj knjizi starine, potrebno joj je pristupiti pod njezinim kutom promatranja. Važno je uočiti nakanu s kojom je napisana, prilike u kojima i za koje je nastala, njezin povijesni, zemljopisni, socijalni i religiozni ambijent. Potrebno je voditi računa o slijedećem:
1. hebrejskom načinu mišljenja i izražavanja,
2. različitosti biblijskih književnih vrsta,
3. raznovremenosti postanka pojedinih biblijskih knjiga,
4. povijesnim i zemljopisnim okvirima Biblije,
5. postupnosti religiozne misli u Bibliji,
6. za kršćane o bogoduhosti i crkvenosti Biblije.
Hebrejski je rječnik vrlo siromašan i zato su pojedine riječi pune sadržaja. Odatle velike mogućnosti da se misao izrazi u malo riječi s velikim nijansama sadržaja. Zato je nemoguće rječnički jednoznačno prevesti osobito pjesničke i poslovične dijelove Biblije. Značajno je znati kako hebrejski jezik nema prezenta (radnja u sadašnjem vremenu), nego samo perfekt (radnja u prošlom vremenu) i futur (radnja u budućem vremenu). Jezik je ipak bogat glagolskim oblicima pa postoji velika mogućnost nijansiranja glagolskoga izražavanja.
Hebrejski jezik ne poznaje zavisne rečenice, nego prevladava veznik «i» što izaziva suhoću i monotoniju jezika, a misao ostavlja nedorečenu. Grčko-rimski način govora je logičan i s mogućnostima apstrakcije, dok je hebrejski jezik konkretan i slikovit, voli jake izraze, metafore (preneseno značenje, usporedba, npr: mlad kao rosa), jake hiperbole (pretjerivanje, preuveličavanje). Stoga, biblijski antropomorfizmi (prikazivanje Boga u ljudskom liku) i antropopatizmi (odgoj čovjeka u prvim fazama razvoja), mogu smetati suvremenoga čitatelja, jer se na taj način o Bogu govori kao da ima ljudski izgled i psihologiju. Ima oči, uši, ruke, srdi se, kaje. Izrez je često uvjetovan samim mogućnostima jezika i stila.
BIBLIJSKE KNJIŽEVNE VRSTE
Razumijevanju Biblije mnogo pridonosi proučavanje tzv. književnih vrsta. Tomu je pridonijela suvremena arheologija (proučavanje prošlih civilizacija i života ljudi na temelju sačuvanih ostataka, spomenika i predmeta, koji su sačuvani ili pronađeni slučajno ili iskapanjem), koja je nakon prvih zahvata u Mezopotamiji i Egiptu početkom 19. stoljeća iznijela silno bogatstvo stare egipatske osobito mezopotamske literature s kojima je biblijska srodna. Uočeno je kako je Stari Istok imao druge književne ukuse i izražajne oblike nego naše vrijeme. Bibliju treba kako literarno, a osobito idejno vrednovati u okviru svijeta u kojemu je nastala, prema ukusu ondašnjega načina pisanja i izražavanja.
Biblijske se knjige kako pod općim tako i pod književnim vidom dijele na: povijesne, mudrosne (poučne) i proročke. Hebreji u usporedbi s ostalim narodima Staroga Istoka, imali su razvijen smisao za povijest, ali u specifičnom pravcu koji se ne može mjeriti mjerilima grčko-rimske povijesti, a još manje našima. Biblijske povijesne knjige ne teže da napišu susljednu povijest, već potomstvu prenose najrazličitije činjenice koje ponajprije osvjetljuju Savez Jahve s Izraelom. Njihovo shvaćanje vjernosti izvorima bilo je takvo da prenošenje događaja među sobom ne ujednačuju pa u biblijskim knjigama susrećemo neujednačene dvostruke izvještaje o istim događajima. Kad je riječ o kategoriji povijesnoga u Bibliji, potrebo je istaknuti da uz znanstvenu i dokumentiranu povijest onoga vremena, nalazimo zapisanu i pučku povijest koja se prenosila usmenom predajom i tijekom stoljeća epopeizirana (prepjevana u junačkim pjesmama) i uljepšana. Moderno shvaćanje povijesti drukčije je od staroga jer povijest u starini nije sebi cilj, nego je «magistra vitae» -učiteljica života. Uz strogo povijesne izvještaje (1 i 2 Sam) nalazimo stare usmene predaje (povijest Abrahamova), pa i romansirane prikaze (Tobija). Poseban povijesni ukus starine jesu tzv. genealogije ili rodoslovlja, koja u svojim nizovima nekada prenose slijed osoba, a drugi puta slijed cijelih klanova.
U mudrosnoj književnosti sabrano je opće ljudsko iskustvo o prirodi, čovjeku i Bogu. Tu se očituje zakonitost hebrejskoga načina izražavanja koje voli: 1. postupno izražavanja, 2. usporednost misli, 3. poseban poredak riječi, 4. zaokruženost. Misao se ne izražava odjednom u svoj svojoj zamršenosti i odnosima. Semit voli misao oslobađati postupno u mahovima u više predaha.
U proročkim knjigama Biblije treba razlikovati proroštvo kao sadržaj (pretkazivanje budućnosti) i kao posebnu književnu vrstu u kojoj se pozivanjem na Božji autoritet i posebno poslanje šibaju narodni proroci, izriču teške prijetnje pojedincima i narodima. Unutar toga razlikuju se apokaliptična književna vrsta u kojoj se iznosi u ruhu viđenja, tajnovitih slika, brojeva, simbola, te se u slikama kozmičkih i povijesnih katastrofa prošlosti naviješta budućnost da bi se često prikriveno izrekao sud o sadašnjosti.
Biblijski pisci imaju smisao i za basnu (priča koja se u pripovijedanju služi likovima životinja koja se s porukom odnosi na ljude) i alegoriju (preneseno značenje, kostur s kosom alegorija je smrti). U Novom zavjetu se ističu dvije književne vrste 1. evanđeoska povijest s vjerovjesničkim ciljevima i 2. epistolarna – poslanička, osobito u Pavlovim poslanicama. Unutar toga treba upozoriti na evanđeoske parabole, prispodobe ili priče koje se mogu smatrati kao Isusov doprinos svjetskoj književnosti.
Kad upoznamo književne vrste, bolje razumijevamo Bibliju. To ističe Drugi vatikanski koncil u Konstituciji «Dei Verbum» o Svetom pismu: «Da na vidjelo izađe namjera hagiografa (pisca Svetoga pisma), treba se među ostalima obazirati i na književne vrste. Istina se drugačije izražava u tekstovima koji su povijesni, proročki ili pjesnički ili u drugim vrstama govora. Tumač mora istraživati smisao što ga je hagiograf kanio izraziti i izrazio u određenim okolnostima, prema prilikama svoga vremena i svoje kulture, pomoću književnih vrsta koje su se upotrebljavale u ono vrijeme (DV 12)».
SUVREMENOST BIBLIJSKIH KNJIGA
Biblija nije odjednom nastala ni kao zbirka niti pojedina knjiga. Počeci pismenosti dokumentirani su najstarijim biblijskim knjigama o Mojsiju i Sucima, što je arheološkim iskopinama potvrđeno pronalaskom «školske zadaće» dječaka Abije iz 10. st. pr. Kr. Iz Biblije saznajemo da je u Izraelu vrlo rano postojala prva književnost, ispočetka najviše sačuvana usmenom predajom, a onda i pismeno. Književna aktivnost živnula bi u političkim i religioznim preporodima. Zato se kao predstavnici njezinih velikih epoha mogu označiti: 1. Mojsije (13./12. st. pr. Kr., 2. David i Salomon (10. st. pr. Kr.), 3. cijeli niz proroka, osobito Izaija (8. st.. pr. Kr.), 4. kralj Jošija i prorok Jeremija (7./6. st. pr. Kr.), 5. Ezra i Nehemija s nizom malih proroka (5./4. st. pr. Kr.), 6. doba Makabejskoga otpora (2. st. pr. Kr.), 7. novozavjetna književnost (1. st. po Kr.).
Isto tako ne samo što Biblija nije nastala odjednom, nego se i u pojedinim njezinim knjigama može otkriti više slojeva. Stoga se autorstvo pojedinih knjiga ne poklapa uvijek s našim suvremenim shvaćanjima autorstva. Tako danas nijedan egzeget (tumač Svetoga pisma) ne tvrdi da bi Mojsije, prema našem današnjem smislu autorstva, bio autor cijeloga Petoknjižja (Post, Izl, Br, Lev, Pnz), ili David većine psalama, ili prorok Izaija cijele današnje Knjige Izaijine.
Kako je onda stara židovska i kršćanska predaja te spise mogla pripisati Mojsiju, Davidu ili Izaiji? U starini je postojalo organsko i dinamičko shvaćanje autorstva, a ne kao danas individualno – osobno i statičko. To znači da je početni autor neke jezgre povijesti, zakona, pjesme, proročanstva, koja se usmeno ili pismeno prenosila – dao knjizi ime i autoritet. Mojsije kao narodni vođa, organizator i zakonoša ostao je u svijesti Izraela autor Petoknjižja, koje su stari Hebreji nazvali Tora – Zakon.
Velik dio psalama nosi Davidovo ime, jer je on prema Bibliji organizator hramskoga bogoštovlja, svetoga pjesništva i glazbe. «Knjiga» je na neki način bila više svojina zajednice za koju je napisana i u kojoj se čuvala te je sa zajednicom rasla. Njena osnovna jezgra proširivala se novim dijelovima u svjetlu novih događaja i produbljenoga razmišljanja. Stari je zavjet stoga plod duge predaje, koja je vjerno prenošena i slobodno tumačena.
Bibličari se nastoje našim kriterijima približiti točnom određivanju starosti pojedinih knjiga, njihovih dijelova, utvrđivanjem prema današnjem shvaćanju autorstva u kojem je smislu autor onaj čiji ime knjiga nosi. Zbog nedostatka povijesne dokumentacije kao i vremena koje nas od nastanka dijeli, nije lako za svaku knjigu SZ-a sa sigurnošću odrediti kad je konačno ustaljena. Smatra se da je odlučnu ulogu odigrala velika narodna, politička i religiozna obnova kojoj su nakon babilonskoga sužanjstva 5./4. st. pr. Kr., bili začetnici Ezra i Nehemija. Knjiga Sirahova iz početka 2. st. nabraja gotovo cijeli kanon SZ-a. Kumranska otkrića potvrđuju koliko su Židovi pomno čuvali svoje svete knjige. Za knjige NZ-a dokumentacija je mnogo dostupnija, kako u pogledu vremena nastanka (jer su sve nastale unutar 1. st. po Kr.) i u pogledu autora.
Dobri pastir
POVIJESNI I ZEMLJOPISNI OKVIRI BIBLIJE
Biblijska misao je duboko ukorijenjena u vrijeme i tlo na kojemu je niknula što je osobitost među svim ostalim religioznim knjigama čovječanstva. Stoga je Biblija nerazumljiva bez svoga povijesnoga i zemljopisnoga okvira. Sve od Abrahamova vremena, kada započinje biblijska povijest, pa sve do Otkrivenja, koje je puno povijesnih prisjećanja i natuknica, biblijska je misao uklopljena u zbivanja na starom Srednjem Istoku.
Arheološka iskapanja u Egiptu, Mezopotamiji i Palestini, osvijetlila su mnoge biblijske stranice. Biblijskom poviješću i misaonošću odlučuju migracije, invazije, dizanja i padovi okolnih naroda, usponi i katastrofe imperijâ. Sve se to odrazilo ne samo u povijesti Izraela nego i u razvoju biblijske poruke. Dovoljno je spomenuti doba kralja Nabukodonozora, pad Jeruzalema 578. pr. Kr., babilonsko izgnanstvo. Arheološka otkrića su mnogo toga osvijetlila što smo do sada znali samo iz biblijskih knjiga. Biblijska se povijest odvijala na području koje obuhvaća sav stari Srednji istok, u Mezopotamiji, Egiptu, posebno u 13. st. pr. Kr. u Palestini.
I sâmi vjernici Biblije smatraju da je u njoj misao dana i u okvirima ljudskoga razmišljanja, a u njoj sudjeluju i pojedinci i zajednica, epohe i susreti sa susjednim religioznim mišljenjem. Postoji razvoj od kolektivne religioznosti u doba cvata Izraelske monarhije od 10. st. pa do individualne pobožnosti u doba narodnih katastrofa, pod utjecajem velikih prorokâ Jeremije i Ezekiela u 6. st. pr. Kr. i dalje. Postoji usavršenje bogospoznanja od Abrahamova Boga Svesilnoga do Kristova Oca na nebesima.
Ni bračni moral u Bibliji, nije odjednom formuliran. Krist ispravlja kriva shvaćanja koja su dugo tolerirana – odobravana u svezi otpuštanja žene. Velik je raspon od početnih vrlo nejasnih predodžbi prekogrobosti, koje se skrivaju u strarozavjetnoj riječi i pojmu Šeol – Podzemlje do novozavjetnih izraza kojima se osobito na temelju Kristova uskrsnuća, opisuje život vječni. Dugo je sazrijevala Kristova «nova» zapovijed od usko shvaćene ljubavi prema bližnjemu sunarodnjaku do zapovijedi ljubavi prema neprijateljima. Uskogrudno nacionalističko shvaćanje Boga u SZ-u preobražava se u sveopće naviještenje proroka, dok Krist ne navijesti Boga «koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima…». Spaja se na koncu ljubav prema Bogu i prema bližnjemu u jedno.
U postupnosti religiozne misli u Bibliji jedni gledaju evoluciju – postupni razvoj, a drugi kao božansku pedagogiju – odgojnu postupnost prema ljudima, Božju susretljivost koja se prilagođuje čovjeku, kako se u 4. st. izrazio sv. Ivan Zlatousti.
Kršćanske zajednice (katolička, pravoslavna i protestantske) Bibliju smatraju vjeroobvezatnom i smjerodavnom za život. Na temelju Biblije ističu njena tri temeljna svojstva, ona je:
1. nadahnuta knjiga,
2. inspirirana – crkvena,
3. kanonska – spasiteljski istinita.
U Konstituciji «Dei Verbum» II. vatikanskoga koncila, Katolička Crkva je izložila svoj temeljni stav prema Bibliji. Biblija se sama predstavlja kao nadahnuta knjiga da joj je uz njezine ljudske autore začetnik Bog.
Od svoga očetka Crkva je evanđeljima i apostolskim spisima pridavala Božji autoritet. Crkvenost ili kanonicitet Biblije (najstariji Muratorijev kodeks), sastoji se u tome da se u Bibliju kao zbirku svetih knjiga, računaju samo one koje se takvima odvajkada priznaju u Crkvi, koja ih prima, čuva i tumači kao knjige koje su njoj napisane. Crkva u njima nadasve traži spasiteljsku istinu ili «znanost spasenja».
Priredio: fra Mate Tadić, prema Općem uvodu u Bibliju
