Piše: Brane Vrbić

Otrov i prljavštinu 45 godina komunističkog jednoumlja u Hrvatskoj mogla je odstraniti samo lustracija. To je činjenica. Zamislite inficiranu ranu koja bi se samo previla suhim zavojem? Što očekivati nego sepsu? Tako je i s ostavštinom komunizma. Nažalost, zbog agresije Srbije na Hrvatsku do nje nije došlo, a ni velika šansa nakon Oluje 1995. nije iskorištena. Prvi predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman već je vrlo brzo nakon Oluje obolio, a samo on je, smatra većina analitičara, bio sposoban lustraciju sprovesti. I to lustraciju u sudbenoj, izvršnoj i zakonodavnoj vlasti; znanosti (prije svega na fakultetima društvenog smjera); medijima; građanskim udrugama… Danas bi slika Hrvatske, izvjesno je, i ekonomska i društvena, bila potpuno drugačija. Puno, puno, bolja. Danas ne bi bili suočeni s nečuvenim govorom mržnje prema hrvatskom narodu poput riječi koje je uputio SDP-ovac NenadStazić, riječi koje zorno pokazuju kamo je zalutala Hrvatska: „Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika!“

Prije dvije godine sam pisao o istraživanju mađarskih znanstvenika koji su utvrdili da su zemlje srednje i istočne Europe koje su provele lustraciju, daleko odmakle u gospodarskom smislu od onih koje to nisu učinile, među kojim je i Mađarska. U ujedinjenoj Njemačkoj se nije moglo ni zamisliti da bi ugledni visoki dužnosnici komunističke nomenklature ili profesori ustavnog prava iz nekadašnjeg DDR-a ostali na svojim pozicijama. U Poljskoj je Institut za nacionalna sjećanja prije dvije godine objavio nove informacije koje ukazuju na suradnju legendarnog Lecha Wałęsae s tajnim komunističkim službama sedamdesetih godina prošlog stoljeća iako srž tih informacija legendarni vođa poljskog sindikata Solidarnost negira… Suradnja, pa makar to bio samo potpis na papiru, s komunističkim režimom ni njemu se ne prašta.

Mentalni komunisti
A u Hrvatskoj komunisti i danas vladaju. Komunisti i njihova mentalna djeca, mentalni komunisti, kako ih je nazvao Ivan Aralica. No ni biološke poveznice tu nisu nimalo bezazlene. Prošećite googlom i istražite neke od „najuglednijih“ poslovnjaka u Hrvatskoj: tko su im bili roditelji i čime su se bavili u prošlom sustavu, odnosno – što je, istina, teško ustvrditi – kako su došli do kapitala? Iznenadit ćete se. Itekako. Kao vrh ledene sante simbolički je bilo imenovanje – za vrijeme Vlade SDP-a i Zorana Milanovića – na čelo HRT-a Gorana Radmana, čovjeka koji je bio direktor Televizije Zagreb u doba komunizma: osobe koja je bila vjerni podanik zločinačkog komunističkog pokreta i gušitelj svake pomisli na slobodu misli. Danas u Hrvatskoj vlada i ultra lijeva i klijentelistička stranka s manje od 15 potpore birača – HNS u koaliciji s „desnim“ HDZ-om. U Hrvatskoj, kao nigdje u Europi, predstavnici manjina, oličeni u Miloradu Pupovcu i Furiu Radinu, mogu ucjenjivati vlast i pri tome uopće ne brinuti za stvarne potrebe svojih sunarodnjaka. Na tragu tih činjenica može se danas raspravljati i o mogućoj velikoj koalicija HDZ-a i SDP-a. Jer jedino što je bitno je imati vlast. Ideološke razlike i svjetonazor dvije najveće stranke u Hrvatskoj očito su svedene na minimum. Prije svega zadnjim potezima vrha HDZ-a, a iskazane velikim pljeskom SDP-ovaca pogubljenim HDZ-ovcima koji su glasovali za Istanbulsku konvenciju. Predsjednik stranke koja sebe naziva demokršćanskom, uz podsmijeh je prethodnih mjeseci poručivao svom glasačkom tijelu da pročita Istanbulsku konvenciju, a svojim zastupnicima i članovima Vlade otvoreno prijetio da je moraju prihvatiti ili ih neće biti nigdje na sljedećim izbornim listama. Koja stranačka diktatura. Recidiv prošlog vremena. Tog istog predsjednika stranke, koji na izborima u svojoj stranci nije uopće imao ni protukandidata, veliki javni prosvjedi uopće ne zanimaju jer je on preko svojih „ministarstava istine“ odlučio da je na prosvjedima sudjelovalo samo po 5 000 osoba. Afera Agrokor i dalje trese tu istu Vladu i u svakoj uređenoj državi već bi odavno premijer i Vlada dali ostavke. Zar za to nije dovoljna činjenica da u njoj sjedi ministar koji je bio u čelništvu te iste tvrtke koja je skrivila ogroman porezno-financijski kriminal ili podaci o skupini Borg koja je pisala zakone za sanaciju Agrokora iz kojeg će potom te iste osobe izvući ogromnu financijsku korist? Kada se sada usporede greške Tomislava Karamarka i Andreja Plenkovića, jasno je da su neusporedive. Daleko veći je krimen na sadašnjem predsjedniku hrvatske Vlade, nego na bivšem potpredsjedniku. No svi vodeći mediji u Hrvatskoj od HRT-a do mnogih tiskanih i elektroničkih, preko svega toga prelaze, a da se ni ne osvrnu. Neki jer su i pored prefiksa „javni“ vrlo osjetljivi na poruke vlasti, drugi jer su „lijevi“ i bolju osobu po svom ukusu na čelu „desne“ Vlade ne bi našli. Zašto bi medije zanimala demografska katastrofa koja prijeti Hrvatskoj, činjenica da je najveći pad industrijske proizvodnje u EU-u zabilježen upravo u Hrvatskoj… Ipak, kako god bilo, Andrej Plenković je politička prošlost. Naravno, okružen poslušnicima i ulizicama, on to još nije shvatio. Stara boljka hrvatske demokracije. A uklanjanje s važnih pozicija u stranci Davora Ive Stiera i Mire Kovača te stalni napadi neimenovanih izvora iz Vlade na predsjednicu RH Kolindu Grabar Kitarović jasan su putokaz kamo sadašnji predsjednik vodi HDZ. Čak i ankete, već spomenutih „objektivnih“ medija, govore o velikom padu popularnosti i HDZ-a i SDP-a.

Kao šlag na tortu, u duhu najboljih priča iz vremena staljinizma, spomenute stranačke ulizice i poslušnici i dalje će gorko nasmijavati javnost tvrdnjama o dužini trajanja pljeska Andreju Plenkoviću na Izvještajnom saboru HDZ-a od dvije minute i 47 sekundi. Povod je bio izvješće medija da je jači pljesak od predsjednika stranke dobio čovjek kojeg on više ne može vidjeti ni na fotografiji – Stier. To je najbolja slika o stanju u hrvatskim političkim strankama, a time i na cijeloj političkoj sceni.

Tko se boji naroda?
Narod ipak nije lud, narod više to ne želi gledati i trpjeti. Zbog toga ne čude dvije referendumske inicijative koje su tijekom svibnja u samo dva tjedna uspjele prikupiti više od 10 % potpisa od sveukupnog broja glasača u RH. Obje su najozbiljniji glas građana protiv otuđenog političkog vodstva koje sve više postaje svrha sam sebi te nastavku politike klijentelizma, nepotizma i korupcije. Takva država ne može naprijed. Jedna je referendumska inicijativa o otkazivanju Istanbulske konvencije, a druga o promjeni Izbornog zakonodavstva.  Zaista treba čestitati organizatorima obje te inicijative jer u tako kratkom roku prikupiti tako veliki broj glasova uz opstrukciju vodećih političkih stranaka i napade velikih medija, ogroman je uspjeh. Kada se uzme u obzir da na izbore u RH zadnjih nekoliko navrata izlazi tek nešto više od 50 % upisanih glasača, jasno je o kakvom je uspjehu riječ. Referendum je izraz izravne demokracije, a jedna Švicarska svoje zakonodavstvo vezuje upravo uz ovaj način izjašnjavanja. A znamo što znači Švicarska i u svijetu gospodarstva i političke stabilnosti.

Prikupljanje potpisa, koje je naišlo i na protuzakonite i protuustavne prepreke (kao recimo u Rijeci, Sisku, Puli i Samoboru) gdje su gradonačelnici sprječavali svim načinima prikupljanje potpisa, tek je prvi korak. Inicijativa Narod odlučuje već je predala svoje potpise Saboru, a poslije provjera i vjerojatnog upućivanja na provjeru ustavnosti referendumskih pitanja, treba uslijediti raspisivanje referenduma. I tek onda će sami državljani Hrvatske reći podržavaju li te promjene ili su protiv.

No vlast se očito boji mišljenja svog naroda i promjena koje bi mogle uslijediti. Oni koji obnašaju danas vlast u Hrvatskoj (HDZ, HNS, manjinci), kao i oporbene stranke poput SDP-a ili GLAS-a jedinstveno su protiv oba referenduma. Njih ne zanima što narod misli. Nametati stavove i protiv volje svojih birača, spriječiti istinske građanske inicijative – tome se nismo nadali u XXI. stoljeću u RH. Zapanjujuće je da se vrši snažan pritisak prema Ustavnom sudu da se referendumska pitanja proglase neustavnim što uz činjenicu da su te Ustavne suce postavili HDZ i SDP svojom političkom nagodbom nimalo nije bezazleno. Sama činjenica da prvi put jedan predsjednik Sabora nije primio predstavnike referendumske inicijative prigodom predaje prikupljenih glasova govori sama za sebe. Naravno, tu je i mogućnost da bi manjinci u pokušaju spašavanja svojih privilegija mogli srušiti Vladu i tako pokušati bar privremeno onemogućiti referendumske inicijative.

Nasušna potreba
Očiti su nagomilani problemi u hrvatskom društvu: otuđenost političkih oligarhija od naroda, vjerolomnost političara, promašena ekonomska politika, pokušaj nametanja novih svjetonazorskih načela, defektni izborni sustav (s nejednakim izbornim jedinicama, potpunim diktatorskim ovlastima sastavljača stranačkih lista na kojima je narodu samo ponuđeno amenovati često volju samo jedne osobe, nejednakim mogućnostima pristupa samom izbornom procesu, iznimno visok izborni prag, nedodirljivi etnobiznismeni iz reda manjina…).

Zbog svega toga inicijativa Narod odlučuje ima pravo ukazivati na propuste koje generira sadašnji izborni sustav. Stranke koje su to prepoznale mogle bi dobiti i veliki honorar kod birača. No očito je i da će dosadašnji vladajući dvojac učiniti sve da taj referendum spriječi.

Također referendumsko pitanje o odbacivanju Istanbulske konvencije sasvim je legitimno pitanje. Zar o jednoj takvoj temi, gdje je pod motom zaštite žena i borbe protiv obiteljskog nasilja, u hrvatsko zakonodavstvo uvedena rodna ideologija, vrjednije mišljenje nekoliko desetaka saborskih zastupnika od skoro četiri stotine tisuća potpisa prikupljenih u dva tjedna? Zar ne bi upravo narod trebao odlučiti o tom pitanju na referendumu?

Bez obzira kako će se cijela ova situacija završiti jasno je da hrvatsko društvo vapi za nasušno potrebnim promjenama na političkoj sceni. Te su promjene nužne za budućnost i opstojnost hrvatskog naroda i države. Demografska katastrofa poprima kataklizmične razmjere, gospodarstvo stagnira, korupcija i besperspektivnost koju ona donosi potkopavaju temelje hrvatskog društva, dio tog naroda u BiH je u preteškom položaju, a ni na jedno od tih pitanja nema odgovora.

Dvije referendumske inicijative su jasan znak da se građani ne žele sunovratiti u svjetonazorsku i ekonomsku provaliju većim dijelom iskopanu u radionici bivšeg sustava koji je duboko infiltriran u vrhu hrvatske politike i danas. Manjina vlada hrvatskom politikom i medijima. Vrijeme je da se to dokine ili bar da se jasno vidi tko se bori za koja načela i koji svjetonazor na hrvatskoj političkoj sceni.

IZVOR: nedjelja.ba – KATOLIČKI TJEDNIK