Biblija – Stari i Novi zavjet

3211

 

Pitanje:
S obzirom da još nisam pročitao sve dijelove Biblije, molim Vas da mi objasnite koje su poveznice i koje su najveće razlike između Starog i Novog zavjeta. Hvala unaprijed.

Odgovor:

Poštovani gospodine!

Puno Vam hvala na Vašoj zainteresiranosti za naš portal Putevi milosti, a također i za aktivno sudjelovanje u njemu. Vaše pitanje koje ste postavili smatram izuzetno aktualnim i drago mi je da iskazujete interes za biblijsku tematiku. Kako bi Vam odgovorio na ovo pitanje, trebat ćemo otići malo u povijest Biblije ili Svetog pisma, kako bi razumjeli njen sadržaj. Sa druge pak strane važno pitanje je, može li se još vjerovati u Bibliju, budući da je ona toliko stara knjiga.

Biblija je zapravo knjižnica od 66 knjiga. Zbirka Staroga zavjeta ima 39 knjiga. Napisane su između 1450. i 400. godine prije Krista. Zbirka od 27 knjiga Novoga zavjeta nastala je između 50. i 100. godine nakon Krista. Postoje izdanja koja u starozavjetnim spisima imaju još i takozvane deuterokanonske knjige.

Deuterokanonske knjige u Bibliji su one koje su Rimokatolička i Pravoslavna crkva  prihvatile kao dio Staroga zavjeta. U 2. i 1. stoljeću prije Krista prihvaćali su ih pojedini ogranci židovstva u kojima su te knjige i nastale, a osobito oni Židovi koji su živjeli u dijaspori u krajevima gdje se govorilo uglavnom grčkim jezikom.

Kad su se u 1. st. poslije Krista židovski vođe sastali u Jamniji prilikom konačnog uspostavljanja biblijskog kanona, nisu u njega uključili te knjige, niti ih sada prihvaćaju, jer ih nisu smatrali dijelom Božje objave. Njihovi glavni kriteriji za prihvaćanje u službeni popis svojih svetih knjiga bio je tada taj da one moraju biti napisane isključivo na hebrejskom, te da se u njima mora spominjati Bog. Time je među Židovima konačno pobijedila palestinska struja koja se potom razvila u rabinsko židovstvo, dok je u potpunosti nestala dotad snažna aleksandrijska struja u kojoj su bili zastupljeni učeni Židovi dijaspore.

Neki rani i srednjovjekovni kršćani su nastavili koristiti deuterokanonske knjige, o čemu svjedoče brojni primjeri podsjećanja na njih u neprekinutoj tradiciji prepisivanja tih spisa koji su se uvijek nalazili u kodeksima zajedno s ostalim biblijskim knjigama. To potvrđuju arheološki nalazi i biblijska paleografija.

Nakon Reformacije, od 16. st., deuterokanonske knjige u kanon ne uvrštava ni jedna protestantska crkva. Poštuju ih samo kao povijesne knjige i ne smatraju ih dijelom svetog kanona.

U Deuterokanonske knjige spadaju Tobija, Judita, 1. i 2. knjiga o Makabejcima, Knjiga Sirahova i Knjiga Mudrosti, te dijelovi Knjige Baruhove, Danielove, Esterine i Jeremijino pismo. Svi su ti spisi pisani grčkim jezikom.

Godine 1947. u blizini Mrtvoga mora pronađeni su hebrejski rukopisi Staroga zavjeta koji sežu do 150. ili 200. godine prije Krista. Začuđujuće je da ti 2000 godina stari svitci sadrže točno isti tekst koji i danas nalazimo u izdanjima Staroga zavjeta. To je očiti dokaz kako je prepisivanjem pouzdano prenesena Božja Riječ.

Stari zavjet podjednako poštuju Židovi, kršćani i muslimani.

Prorok Mojsije počeo je s pisanjem prvih pet knjiga Biblije oko 1400. godine prije Krista. Apostol Ivan napisao je posljednju knjigu Biblije, Otkrivenje, oko 95. godine poslije Krista. Doprinosi ostalih, najmanje 38 proroka, nastali su tijekom 1500 godina, u vremenu od pisanja prve do posljednje knjige Biblije.

Pisci Biblije živjeli su u potpuno različitim vremenskim razdobljima. Ponekad su između njih bila stoljeća, a u većini slučajeva se čak nisu ni poznavali. Neki od njih bili su poslovni ljudi ili trgovci, drugi su bili pastiri, ribari, političari na visokom položaju, liječnici, propovjednici ili kraljevi – ljudi iz svih društvenih slojeva. Služili su za vrijeme različitih vlasti i živjeli u doba različitih kultura i filozofija. No, najveće čudo je u sljedećoj činjenici: ako pogledamo tih 66 knjiga, s njihovih 1189 poglavlja i 31173 retka, ustanovit ćemo da je poruka koju sadrže potpuno ista.

Veliki učenjak F. F. Bruce izrekao je to ovako: “Biblija nije jednostavna antologija; dapače, ona sadrži unutarnju jedinstvenost koja čini cjelinu”.

Zamislite da neki čovjek pozvoni na vaša vrata. Kada ga pustite unutra, on stavi jedan klinasti komad mramora na pod vaše dnevne sobe i nestane bez riječi. Nakon toga slijede drugi posjetitelji, dok napokon oko 40 osoba ne ostavi svoj označeni komad mramora.

Nakon što posljednji posjetitelj ode, ustanovite s čuđenjem da je pred Vama prekrasna statua. Potom saznate da se većina “kipara” nikada nije osobno susrela, već su neovisno jedan o drugome stigli iz Južne Amerike, Kine, Rusije, Afrike i drugih dijelova svijeta. Što biste iz toga zaključili? Da je netko osmislio statuu i svakom posjetitelju dao točne upute o veličini i obliku njegova komada mramora, zar ne?

Cijela Biblija sadrži jedinstvenu poruku – kao i ona mramorna statua. Neka inteligencija je sve to planirala – Bog sâm. Jedinstvenost biblijskih spisa dokazuje da se kod ove knjige ne radi samo o ljudskoj književnosti, već doista o Riječi Božjoj. Ljudi su zapisali misli i riječi, ali su bili “poučeni od Duha Božjega”, nadahnuti od samoga Boga.

Vaše pitanje je usmjereno na povezanost, odnosno različitost Starog i Novog zavjeta. Isus i Njegovi učenici i prva apostolska crkva nije imala Novi Zavjet. Oni su ustvari stvarali Novi Zavjet. Ortodoksni Židovi Isusovog vremena mislili su da se poznavanjem Svetog pisma (konkretno Starog Zavjeta može steći spasenje.) Međutim Isus ih je demantirao: Vi istražujete Pisma jer mislite po njima imati život vječni. I ona svjedoče za mene, Ivan 5,39.

Cijela Biblija je ustvari Božja objava koja pokazuje kakav je Bog. Čitajući Bibliju mi upoznajemo Boga i Njegovog Sina Isusa Krista. Sa druge strane Biblija nam govori i kakvi smo mi.

Kada god je netko od apostola ili Isus spomenuo Pismo, to je mislio isključivo na Stari Zavjet. Ukoliko malo bolje pogledamo vidjet ćemo mnoštvo proročanstva i slika koje su naviještale Isusov prvi dolazak, Njegovo rođenje, Njegov život, Njegovu smrt i uskrsnuće. Sam Isus je potvrdio nadahnutost Pisma Duhom Svetim.

Novi Zavjet je na neki način nastavak Starog Zavjeta. Evanđelja opisuju Isusov život i Njegovu službu, dok ostali dijelovi pored opisa rasta mlade Kristove crkve daju opise našeg duhovnog života i djelovanja nakon Isusovog uznesenja. U većini dijelova Novi Zavjet pokazuje ispunjenje Starog zavjeta.

Možda nam se nametne pitanje, možemo li pouzdano vjerovati novozavjetnim spisima, jer nadahnutost tih spisa mije potvrdio naš Gospodin Isus Krist.

Kao i u Starom Zavjetu, možemo biti sigurni u nadahnutost Novozavjetnih spisa i to iz nekoliko razloga:

1. Novozavjetni spisi ničim nisu u suprotnosti sa starozavjetnim spisima.

2. Evanđelja opisuju život i rad Isusa Krista.

3. Isus je obećao da je njegova crkva biti: …nazidana na temelju apostola i proroka, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. Efežanima 2,20. Stoga poslanice koje su pisali apostoli možemo sa sigurnošću smatrati nadahnutim. Za poslanice apostola Pavla, Sveti je Petar pisao: A strpljivost Gospodina našega spasenjem smatrajte, kako vam i ljubljeni brat naš Pavao napisa po mudrosti koja mu je dana. Tako u svim poslanicama gdje o tome govori. U njima ima ponešto nerazumljivo, što neupućeni i nepostojani iskrivljuju, kao i ostala Pisma – sebi na propast. 2. Petrova 3,15.16.

Upravo zbog toga sa sigurnošću možemo čitati i Stari i Novi Zavjet vjerujući da čitamo Božju riječ, kao što je Sveti Petar apostol savjetovao: I imamo najpouzdaniju proročku riječ, i dobro činite što pazite na nju, kao na vidjelo koje svijetli u tamnome mjestu, dokle dan ne osvane i danica se ne rodi u srcima vašima. I ovo znajte najprije da nijedno proroštvo književno ne biva po svome kazivanju; Jer nikad proroštvo ne bi od čovječje volje, nego naučeni od svetoga Duha govoriše sveti Božiji ljudi. 2. Petrova 1,19-21. (D.K.)

Srdačan pozdrav

Neka Vas dobri Bog blagoslovi u istraživanju Njegove riječi.

Zvonko

PODIJELI