UMJETNIK UPOZORAVA NA MANJAK EMPATIJE
‘Ništa danas ne ubija Vukovar poput šutnje onih koji su prespavali njega i ratna stradanja Hrvatske 1991.’
Performansom „slijep kroz život“ htio je poručiti svima kako vide Vukovar samo jednog dana u godini, dok je svih ostalih dana taj grad za njih nevidljiv.
Tokom današnje komemoracije i obljetnice Vukovarske tragedije, dok su trajali službeni govori a tisuće ljudi se prisjećalo svojih stradalih i ubijenih očeva,majki , djedova, baka, braće i sinova, jedan čovjek, Željko Jančić Zec, slikar, fotograf i priznati multimedijalni umjetnik koji je imao izložbe po Europi i svijetu, umjetničkim performansom „Blind through life“, odnosno slijep kroz život, pokušavao je uspostaviti emotivnu veze s Vukovarom. Hrabrost i vjerodostojnost svake umjetnosti i svakog umjetnika testira se u direktnom suočavanju sa stvarnošću.
Netko je davno rekao kako je umjetnost bol, i u subjektivnom, unutarnjem smislu, ona to svakako može biti ali kada je usporedimo sa smrću i razaranjem, vječnom tugom i nikad zaliječenim ranama, ona je mala, beznačajna i sebična. Željko Jančić Zec 25 godina bojao se Vukovara.
Bojao se rata, smrti, užasa, a kad je rat završio, strahovao je od ljudi koji su sve to prošli i preživjeli, ali i od spomena onih koji su poginuli. U New Yorku, Beču i mnogim drugim svjetskim metropolama, vezanih očiju, bez riječi, upozoravao je umjetničku i svekoliku javnost na manjak empatije, ljudskosti, topline i razumijevanja među ljudima.
Kroz čitavu karijeru koja traje više od dvadeset godina Zec je kroz svoj rad palio svijeće u mraku, ali nikada nije zapalio niti jednu svijeću za Vukovar. Ove godine, Zecu je bilo dosta bježanja i čvrsto je odlučio doći u Vukovar. Vukovar koji je izbjegavao vidjeti i doživjeti godinama. Vukovar, na koji je zapravo bio slijep. Performansom „slijep kroz život“ htio je poručiti svima kako vide Vukovar samo jednog dana u godini, dok je svih ostalih dana taj grad za njih nevidljiv. Bio je to priziv savjesti, obračun s ravnodušnosti i ceremonijalnosti kako Hrvatske, tako i samog Zeca.
Jer u životu, pa i umjetnosti nije najbitnija forma već sadržaj. Poput stranca, nepozvan i neželjen, ovaj rapski umjetnik lutao je po Vukovaru, i na više mjesta održao svoj performans. Mnogi su ga prijekorno gledali, misleći si valjda tko je ova budala i kakav to cirkus izvodi, ali Zec je ustrajao u svom naumu. Nije se suprotstavio stvarnosti već je pokušao postati njen dio. Potrebna je velika hrabrost da bi čovjek priznao kako je kukavica.
Pritom ne mislim na nesudjelovanje u obrani Hrvatske već na ignoriranju Vukovara. Samim priznanjem, ni Zec više nije kukavica jer takav kakav jest je ipak došao u Vukovar. Možda je zakasnio, možda tamo ni ne pripada, ali za Zeca, kao i za sve one koji se tamo nisu usudili pojaviti, taj dolazak je od presudne važnosti jer ništa danas ne ubija Vukovar poput šutnje onih koji su bili negdje drugdje ili jednostavno prespavali Vukovar i ratna stradanja Hrvatske 1991.
Nakon današnjeg dana i suočavanja s patnjom Vukovara, sa svim križevima, obiteljskim tragedijama i traumama, možemo reći kako ni Željko Jančić Zec više neće biti isti čovjek. Trebalo je vremena ali čak i vezanih očiju, napokon je progledao te doslovno i metaforički, vidio i osjetio Vukovar. A ako to može rapski umjetnik Željko Jančić Zec, onda može i čitava Hrvatska.
Izvor: Portal Dnevno.hr | 18. Studeni 2016.
Photo: Davor Javorović/PIXSELL
