Unatoč činjenici da je kršćanstvo najveća religija na svijetu, vjernici kršćani su pod enormnim pritiskom okoline u čak 130 zemalja svijeta. Samo ove godine, na afričkom kontinentu, točnije u muslimanskoj sjevernoj Nigeriji zabilježeno je 400 smrtnih slučajeva – uglavnom kršćana i muslimana. Napadači su uglavnom članovi radikalne islamističke skupine „Boko Haram“, koja potiče nasilje između kršćana i muslimana. 25. veljače ove godine islamisti su zauzeli jednu školu u Yobeu te su zapalili 43 mladih ljudi. Prije toga, napadnuto je osam sela, a najmanje je 200 osoba ubijeno. Djeca su prisiljena učiti o islamskoj vjeri, dok se djevojčice prisilno udavaju i islamiziraju. U Nigeriji živi oko 80 milijuna kršćana, a to je gotovo polovica ukupnog stanovništva. Deseci tisuća već ih je pobjeglo na jug zemlje, gdje je ova vjera većinski zastupljena.
Egipat, Indonezija, Saudijsku Arabija, Ruska federacija, Myanmar, Iran, Vijetnam, Pakistan, Indija, Bangladeš i Nigerija slove kao zemlje s najvećim ograničenjima religijskih sloboda. Najpogođenije su vjerske zajednice na Srednjem Istoku, primjerice u Iranu, zatim u Sjevernoj Africi te u autoritarnim državama u Aziji, kao što su Kina i Myanmar. Njemačka humanitarna organizacija „Open Doors“ navodi brojku od 100 milijuna proganjanih kršćana u svijetu. Prema crkvenom izvješću, slučajevi pritisaka na kršćane zabilježeni su u mnogim zemljama, ne samo, ali prije svega u muslimanskim. U Egiptu, muslimani ne smiju formalno prijeći na kršćanstvo – prijeti im se uhićenjem i ne mogu dobiti nove dokumente u kojima bi bila navedena njihova nova religija. Svi smo čuli za najnoviji slučaj Sudanke osuđene na smrt zbog prelaska na kršćanstvo. Sudac je od Mariam Yahije Ibrahim (27) zatražio da se odrekne svoje kršćanske vjere i vrati na islam. Rođena od oca muslimana, ona je osuđena u skladu s islamskim zakonom na snazi u Sudanu od 1983. godine koji zabranjuje promjenu vjere pod prijetnjom smrtne kazne. “Dali smo vam tri dana da se odreknete svoje vjere, ali ste inzistirali da se ne vratite na islam. Osuđujem vas na smrtnu kaznu vješanjem”, kazao je sudac Abas Muhamed Al-Kalifa mladoj ženi, prekrivena lica, u tradicionalnoj sudanskoj haljini, koja nije pokazivala osjećaje. Prije presude, muslimanski vjerski vođa uzalud ju je nastojao uvjeriti da se vrati na islam, ali ona je sucu mirno rekla: “Kršćanka sam i nikad se nisam preobratila”. Tijekom suđenja pred sudom u Haj Yousefu, predgrađu Kartuma gdje žive brojni kršćani, Ibrahim, udana za kršćana iz Južnog Sudana, osuđena je i na 100 udaraca bičem zbog “preljuba”. Po sudanskoj interpretaciji islamskog zakona, muslimanka se ne može udati za nemuslimana te se brak takvog tipa smatra “preljubom”. Bogu hvala, mlada žena je ipak oslobođena i puštena na slobodu da u miru živi sa svojim suprugom i djetetom. Ostaje nam pitanje dokle ovo ovako?
Kršćanstvo se sa progonima susretalo od svojih samih početaka, pa su tako rani kršćani već u 1. stoljeću bili metom progona Židova, a potom od vlasti Rimskog Carstva. Progoni su se nastavili sve do početka 4. stoljeća kada je kršćanstvo legalizirano Milanskim ediktom cara Konstantina. Kršćanski misionari i preobraćenici na kršćanstvo su potom, nastojeći širiti kršćanstvo na nova područja, često postajali žrtvom progona, a ponekad u tome postajali mučenicima. Podjela kršćanstva na međusobno suprotstavljene denominacije je, pak, dovela do toga da kršćani postaju metom progona od strane drugih kršćana, a za što brojne primjere pruža Reformacija u 16. stoljeću. U 20. stoljeću kršćani su bili progonjeni u komunističkim, odnosno službeno ateističkim državama kao što je bila SFR Jugoslavija, Albanija i SSSR.
Danas sam vidjela sliku koja me nagnala da napišem ovaj tekst. Sliku na kojoj je obješen maleni dječak, spuštenih hlača, a niz nožice mu curi krv… Otkud krv? Prije nego je obješen, obrezali su ga njegovu mučitelji i ubojice. Dječaka od jedva 5 godina. Dječaka koji se ne zna niti potpisati. Dijete kojemu je Bog u igri, radosti i veselju. Dječaka kojemu je Bog u majčinom zagrljaju. Dijete koje sunce grli pogledom, koje skakuće kroz blatne lokvice veselo špricajući svoje prijatelje, koje udara poderanu loptu nogom sanjajući o velikoj nogometnoj karijeri kojom će izvući svoju majku iz krajnje bijede… Svi šute…samo šture informacije o “nekakvim tamo” neredima i “nekakvim tamo” slučajnim žrtvama… Ovaj dječak nije bio “slučajna” žrtva! Ovaj je dječak bio itekako CILJANA poruka svim kršćanima!
Svi samo guraju glavu u pijesak misleći da je dobro dok se ne događa kod nas. A moglo bi se dogoditi i nama. Neki dan sam pročitala kako radikalni islamisti koji izazivaju pobune u Iraku žele pod svoje i Hrvatsku i BiH i Srbiju… Skoro pa cijelu staru Jugoslaviju. A kud će poslije toga??? Pitate li se, ljudi moji, hoće li ovo ikada prestati? Mislite da će sami od sebe doći pameti? Neće! Dok god guramo glavu u pijesak i dok god ne želimo vidjeti što se događa, kakvu patnju i kakve strahote proživljavaju naše sestre i braća, sve će biti upravo ovako – progoni, mučenja djece, žena i staraca,ubijanje… To je ISTINA! To se zaista događa, u 21. stoljeću. Mislite da je tehnološki napredak proporcionalno utjecao na moralni napredak? Na buđenje svijesti? Na mir? Na dobrotu? Mislite da su Neron ili Dioklecijan bili “stvarni” progonitelji, a da je ovo danas zanemarivo? Je li ovaj obješeni dječak “zanemariva” brojka 1??? To što nam mediji ne prenose činjenično stanje, to ne znači da isto ne postoji. Zar još uvijek vjerujete medijima? Stanimo…razmislimo…molimo…postimo. Mir i dobro!
Maja Vidaković
