DRUGA KORIZMENA NEDJELJA
ČITANJA: Post 15,5-12.17-18; Ps 27,1.7-9.13-14; Fil 3,17 – 4,1; Lk 9,28b-36
NAPOMENA: Izostavlja se spomen sv. Patrika, biskupa.
Prvo čitanje: Post 15, 5-12.17-18
Bog sklapa savez s vjernim Abrahamom.
Čitanje Knjige Postanka
U one dane: Bog izvede Abrama i reče: »Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj ako ih možeš prebrojiti.« A onda doda: »Toliko će biti tvoje potomstvo.« Povjerova Abram Gospodinu i uračuna mu se u pravednost.
I reče mu Gospodin: »Ja sam Gospodin koji sam te izveo iz Ura Kaldejskoga da ti predam ovu zemlju u posjed.« Abram upita: »Gospodine moj, po čemu ću razaznati da ću je zaposjesti?« Odgovori mu: »Prinesi mi junicu od tri godine, kozu od tri godine, ovna od tri godine, jednu grlicu i jednoga golubića.« Sve mu to Abram donese i ra¬siječe na pole i metnu sve pole jednu prema drugoj; pticā nije rasijecao. Ptice grabežljivice obarale se na leševe, ali ih je Abram rastjerivao.
Kad je sunce bilo pri zalazu, pade Abram u dubok san i obuze ga jeza, mrak velik. Kad je sunce zašlo i pao gust mrak, pojavi se zadimljen žeravnjak i goruća zublja te prođu između onih dijelova.
Toga je dana Gospodin sklopio savez s Abramom rekavši: »Potomstvu tvome dajem zemlju ovu od Rijeke egipatske do Velike rijeke, rijeke Eufrata.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 27, 1.7-9.13-14
Pripjev: Gospodin mi je svjetlost i spasenje.
Gospodin mi je svjetlost i spasenje:
koga da se bojim?
Gospodin je štit života moga:
pred kime da strepim?
Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja,
milostiv mi budi, usliši me!
Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!«
Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim.
Ne skrivaj lica svoga od mene!
Ne odbij u gnjevu slugu svoga!
Ti, pomoći moja, nemoj me odbaciti!
Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja
u zemlji živih.
U Gospodina se uzdaj, ojunači se,
čvrsto nek bude srce tvoje:
u Gospodina se uzdaj!
Drugo čitanje: Fil 3, 17 – 4, 1
Krist će nas suobličiti tijelu svomu slavnomu.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Filipljanima
Braćo: Nasljedovatelji moji budite i promatrajte one koji žive po uzoru koji imate u nama. Jer često sam vam govorio, a sada i plačući govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko.
Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu. Stoga, braćo moja ljubljena i željkovana, radosti moja i vijenče moj, tako – čvrsto stojte u Gospodinu.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Lk 9, 28b-36
Dok se molio, izgled mu se lica izmijeni.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U one dane: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.
I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše ¬svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.« Nije znao što govori.
Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: »Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!« I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.
Riječ Gospodnja.
Homilija
Vidjeti Božju slavu? Kakav je to doživljaj? Mnogi vjerni Božji ljudi željeli su vidjeti slavu Božju. Mojsije je još davno zapisao svoju molitvu Bogu: “´Pokaži mi svoju slavu´, zamoli Mojsije.” (Izlazak 33,18) I Bog mu ju je pokazao. Božju slavu vidio je također i prorok Izaija kao i prorok Ezekiel.
Zamišljam Isusa kako je jednog popodneva pozvao svoja tri učenika: Petra, Jakova i Ivana da pođu s Njim u goru kako bi se molili. Učenici su već očigledno bili umorni od silnog pješačenja po neravnim i prašnjavim putovima. Vjerojatno su za taj put s Isusom upotrijebili zadnje atome snage. Konačno, došli su do jedne nevelike čistine gdje je Isus rekao da će se tu, odvojeni od silnog svijeta i gradske vreve, moliti Bogu. On sâm pronašao je i zgodno mjesto za molitvu, a tri učenika sjela su da se malo odmore od iscrpljujućeg puta. Zamišljam ih kako su se naslonila na jedan poveći kamen, i čim su sjeli, odmah ih je svladao san. Tada, najednom, probudila ih je nekakva jarka svjetlost. Probudili su se uplašeni, i prizor koji su vidjeli, prestrašio ih je. Vidjeli su Isusa kako proslavljen stoji pred njima. Izvještaj evanđelja to opisuje vrlo snažno i sažeto: “I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime.”
Učenici, s pomiješanim emocijama, u strahu i divljenju, gledaju nevjerojatan prizor. Imam osjećaj da evanđelistu u opisu ovog događaja nedostaju riječi. Pokušava nam objasniti što vidi: “I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost.” Prizor je bio neizreciv, i neusporediv s bilo čime što su dotad vidjeli. Odjednom im se ukazuju Mojsije i Ilija kako razgovaraju s Isusom.
Pitam se koje su misli prolazile glavama učenika dok su promatrali ovaj veličanstveni prizor. Gledajući slavu koja se odražavala na Isusu, shvatili su da je Kristovo kraljevstvo daleko ljepše, slavnije i bolje od onog što su si uopće mogli predstaviti. Jedini problem bio je taj što su to kraljevstvo u kojem je Isus Kralj previše povezivali s ovozemaljskim vrijednostima. Još su uvijek vjerovali da će On biti kralj Izraela. Vidjevši Iliju i Mojsija, palo im je na um da su njih dvojica sišla s neba pomoći Isusu u osnivanju toga kraljevstva.
Međutim, karakter Isusovog kraljevstva bio je duhovne prirode. Isus je bio jako blizu svog stradanja, pa je i sama pomisao da će Ga to odvojiti od Oca, za Njega bilo veliko iskušenje. Mojsije, koji je okusio vlastitu smrt i doživio uskrsnuće te uznesen na nebo, kao svjedok toga, mogao Ga je hrabriti svojim iskustvom. Štoviše, ta milost koju je Mojsije dobio, bila je dobivena zahvaljujući onome što će Isus uskoro učiniti. To se odnosi i na Iliju koji je živ uznesen na nebo i nikada nije okusio smrti. Ova dva vjerna Božja čovjeka, koja su za vrijeme svog života na zemlji prošla iskustvo straha, sumnje, nepovjerenja i svega ostalog što jedan život čini životom, mogla su sada Isusa hrabriti jer su očito s Njim bila u vrlo prisnom odnosu. Njih dvojica u potpunosti su razumjela plan spasenja i bila su sposobna Isusa tješiti i hrabriti u činu koji je bio pred Njim.
Kristovim učenicima, koliko god bili otvoreni, predrasude i njihov obrazac ponašanja bili su kočnica da Isusu budu bolji tješitelji. Njihov sustav vrijednosti bio je poremećen: Kad ih Isus povede da s Njime mole, oni spavaju; kada vide proslavljenog Isusa, oni razmišljaju o zemaljskom kraljevstvu. Petar, za razliku od Jakova i Ivana, bio je otvoreniji. On je svoj prijedlog iznio Isusu vjerujući kako je dobar i prikladan. Kako bi nekako smjestio ova tri Božja čovjeka, Petar predlaže da napravi tri sjenice: za svakoga po jednu. Petar ovdje ne pokazuje sebičnost, bar što se tiče Isusa, Mojsija i Ilije. Međutim, njegov je problem bio uskogrudna vizija kraljevstva nebeskog. Ono po njegovu mišljenju treba obuhvaćati samo izraelski narod.
Isusova je vizija, jasno, šira. On želi da se Njegovo kraljevstvo proširi po cijelom svijetu i obuhvati sve narode. Nakon svog uskrsnuća a prije uznesenja dao je jedan veliki nalog svojim učenicima: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio. I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.” (Matej 28,19.20) Ovo je bila Kristova vizija: svi narodi – ne samo poneki; svako pleme i jezik – ne samo ono kojemu ja pripadam.
Htio bih ovdje postaviti pitanje svima nama. Koliko je široka naša vizija? Vidimo li mi brata za kojeg je Krist umro? Čak i u pripadniku drugog naroda koji se prema nama odnosi neprijateljski? Krist je rekao: “… učinite mojim učenicima sve narode …” bez obzira na njihovu kulturu i povijest u pozadini, bez obzira na njihov ispravan ili pogrešan svjetonazor. Isus želi da svima budem brat, jer On svakog ljubi, i za svakog je umro da bi ga spasio.
Vratimo se nazad, na goru preobraženja. Kroz glave učenika struje svakakve misli. Oni prave sve moguće kombinacije. Najednom, očito uz pojačavanje svjetlosti, oblak zasjeni Isusa, Mojsija i Iliju, a zatim iz oblaka začuju glas, jasan i nedvosmislen: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!” Sâm Otac ponovno potvrđuje Kristovo božanstvo na izuzetno spektakularan način. Učenici su se prestrašili: pali su na zemlju i rukama pokrili lice smatrajući se nedostojnima takve slave. Jasno su razumjeli glas i znali da im to sâm Bog govori. U tom položaju ostali su sve dok ih Isus nije dotakao i ohrabrio: “Ustanite, ne bojte se!”
Razmišljam ponekad o tome jesmo li mi uopće svjesni što znači biti u Božjoj prisutnosti. Božja prisutnost uvijek izaziva strah. Jedini koji je u stanju utješiti nas, jest Isus Krist koji je stao između nas i Boga. On je jedini koji nas može zastupati pred Bogom, jer naša je pravda kao „prljava haljina”. Jedan pisac lijepo je opisao taj odnos između nas i Isusa: „S Kristom se postupalo onako kako mi zaslužujemo, da bi se s nama postupalo onako kako On zaslužuje. On je bio osuđen zbog naših grijeha, u kojima nije imao udjela, da bismo mi mogli biti opravdani Njegovom pravdom, u kojoj nemamo udjela. Pretrpio je smrt koja je bila naša, da bismo mogli primiti život koji je bio Njegov. ´Njegove nas rane iscijeliše´.” (The Desire of Ages, str. 25) Samo uz Krista možemo ostati u Božjoj blizini. Samo pozivanje na Njegovu pravdu može nas osposobiti da smo blizu Boga.
Nakon Isusovog preobraženja, učenici su se vratili u svakodnevnicu. Kako li je samo jadno izgledao svijet nakon proživljene slave kojoj su bili svjedoci! Taj trenutak Kristove slave ostat će im cijeli život u sjećanju. Bio je to čas koji ih se toliko dojmio, da su i Petar i Ivan poslije Kristovog uznesenja o njemu pričali kao o nečemu za što vrijedi živjeti. Ovozemaljska stvarnost postala im je bezvrijedna uspoređujući ju sa slavom koju Krist priprema. Doživjeli su u potpunosti predukus neba, neba koje im njihov Gospodin Isus sprema.
Isus je naložio svojim učenicima da nikome ne kazuju što su vidjeli sve dok ne završi svoju misiju na Golgoti. Pitam se zašto je to Isus zabranio učenicima. Vjerojatno zbog toga što nisu bili u stanju objasniti što su zapravo vidjeli.
Čitao sam jednu priču o plemenskom poglavici iz prašuma Nove Gvineje koji je bio pozvan na sjednicu UN-a u New Yorku. Vrativši se kući u svoje malo planinsko selo, pokušao je svojim suplemenicima, koji nikada nikamo nisu putovali, ispričati što je vidio i doživio na putovanju. Pa je tako počeo: „Otišao sam u neko veliko selo iza naše prašume, a zatim ušao u veliki kanu koji je letio poput ptice. Ispod nas je bila voda šira od tisuću rijeka, ali to smo sve prešli u jednom danu bez veslanja. Došli smo do jednog sela s bezbroj koliba. Tu žive razni ljudi. Neki su ružičasti, neki žuti, a ima ih i normalne boje kakve smo mi. Tamo sam se vozio u nekoj pokretnoj kolibi po nekom putu od crnog kamena. Došli smo do jedne kolibe koja sliči kao da je naslagano sto koliba jedna na drugu. Tu je bila i neka mala koliba koja se penjala po zidovima tih koliba kao gušter i nosila nas prema gore. Na vrhu sam mogao gledati iznad planina. Tu sam sjedio s poglavicama plemena iz cijelog svijeta …”
Njegovi suplemenici nisu više mogli to slušati. Počeli su negodovati i optuživati ga da laže i da je lud. Nakon njegovih daljnjih pokušaja da ih uvjeri u viđeno, ljudi su ga jednostavno istukli jer nisu mogli zamisliti da tako nešto u svijetu postoji.
Da su učenici, dakle, i htjeli pokušati objasniti što su vidjeli, ne bi bili u stanju. Teško je nešto objasniti ako to nemate s čime usporediti. Sličan problem imali su i pisci biblijskih knjiga kada su trebali objasniti nebeske stvarnosti. Njihov opis neprestano sadrži riječi: kao, slično, poput … Oni osjećaju siromaštvo svog rječnika kad opisuju nebeske veličine.
Sveti Pavao, apostol, kada je pisao o nebeskim vrednotama, bio je izuzetno iskren. Po milosti Božjoj Krist mu je omogućio da vidi te Božje veličine. Opisujući detalje koje je vidio, kaže: “Znam čovjeka u Kristu: prije četrnaest godina – da li u tijelu, ne znam; da li izvan tijela, ne znam, Bog zna – taj je bio ponesen do trećeg neba. I znam da je taj čovjek – da li u tijelu, da li izvan tijela, ne znam, Bog zna – bio ponesen u raj i čuo neizrecive riječi, kojih čovjek ne smije govoriti.” (Druga poslanica Korinćanima 12,2-4) Kojom li samo poniznošću on opisuje taj događaj! Sveti Pavao bio je svjestan da ničim nije zaslužio takvu milost. Zato se time ne hvali, već je to nešto što jača njegovu vjeru. Nakon viđenja sve mu je zemaljsko bilo bezvrijedno. Opisujući nebesku realnost, kaže: “Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.” (Prva poslanica Korinćanima 2,9) Njegov zaključak je: “Jer sve držim za štetu prema prevažnoj spoznaji Isusa Krista, Gospodina svojega, zbog kojega sve izgubih i smatram za blato, da Krista stečem …” (Poslanica Filipljanima 3,8)
Možda nam ovo iskustvo susreta s Božjom slavom izgleda nekako imaginarno, nestvarno, i kao da je bio privilegij samo posebnih Božjih ljudi. Međutim, Sveto pismo kazuje nam da se i sámi moramo pripremati da se s tom slavom sretnemo, da ju doživimo. Sveti Pavao pisao je: “A mi svi, koji otkrivenim licem gledamo slavu Gospodnju, preobražavamo se u istu sliku iz slave u slavu, kao od Gospodnjega Duha.” (Druga poslanica Korinćanima 3,18) Ovim tekstom Pavao nam želi reći da ni mi nismo izuzeti od privilegija gledanja slave Gospodinove. Čitajući Božju objavu u Njegovoj riječi, možemo doživjeti tu milost. Prednost je takvog gledanja da nam ona neće nauditi ma koliko grešni bili. Gledanjem Gospodnje slave preobražavamo se u Kristovo obličje. Naš karakter postaje sličan Njegovom. Gledajući Krista i Njegovu ljepotu, pripremamo se da u skoroj budućnosti gledamo Gospodina u svom bogatstvu Njegove slave.
Sveti Ivan, gledanje Kristovog lica u Njegovoj slavi, smatrao je svojom najvećom prednošću. Gledanje lica našega Gospodina Isusa Krista smatrao je najvećim duhovnim dostignućem. Kako bi ohrabrio braću koja su bila u nevolji, napisao je: “I neće više biti nikakva prokletstva. I prijestolje će Božje i Jaganjčevo biti u gradu i sluge će mu se njegove klanjati i gledati lice njegovo, a ime će im njegovo biti na čelima.” (Otkrivenje 22,3.4) Na gori blagoslova Isus je rekao: “Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!” (Matej 5,8) Gledati Božju slavu može samo onaj koji ima čisto srce. Kakvo je naše srce danas? Je li toliko čisto da možemo doživjeti tu čast? Mi nismo u stanju očistiti svoje srce. To jedino Krist može učiniti. Točnije, srce se čak i ne može očistiti u pravom smislu te riječi. Ono se mora zamijeniti, „transplantirati”. U Bibliji piše: “Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa.” (Ezekiel 36,26) Promjena srca koju Bog provodi, jedini je način da nam ono bude čisto.
Isus Krist uskoro će doći. Svi znakovi o kojima Sveto pismo govori ukazuju da je pred vratima. Pripremamo li se da možemo gledati Krista u svoj Njegovoj slavi? Isus je jasno izrekao sljedeće riječi: “Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca.” (Matej 25,31.32) Krist ponovno dolazi u svojoj slavi!! Jesmo li svjesni da ćemo morati gledati Krista u Njegovoj slavi?! Hoćemo li Ga moći gledati? Da, moći ćemo Ga gledati; ali samo ako Ga već danas gledamo očima vjere i dozvoljavamo da uđe u naše srce i očisti ga.
Trenutak susreta s Kristom izuzetno je lijepo opisao prorok Izaija. Onī koji već danas jedva čekaju Njegov dolazak, onī koji već danas dozvoljavaju Kristu da ih čisti, samo oni će tada moći radosno uskliknuti: “… gle, ovo je Bog naš, njega čekasmo, i spašće nas; ovo je Gospod, njega čekasmo; radovat ćemo se i veselit ćemo se za spasenje njegovo.” (Izaija 25,9; DK) Apostol Ivan opisivao je u knjizi Otkrivenja stanje onih koji se nisu pripravili za susret s Gospodinom: “Nebo iščeznu kao savijena knjiga, a sve se planine i otoci pokrenuše s mjesta. Kraljevi zemaljski, i velikaši, i vojvode, i bogataši, i mogućnici, rob i slobodnjak – svi se sakriše u spilje i pećine gorske govoreći gorama i pećinama:´Padnite na nas i sakrijte nas od lica Onoga koji sjedi na prijestolju i od srdžbe Jaganjčeve.´” (Otkrivenje 6,14-16) Na nama je da danas odlučimo hoćemo li se spremiti za taj važan susret. Isus je označio način kako to učiniti: “Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom.” (Otkrivenje 3,20) Dopustimo li Kristu da uđe u naše srce, pripremamo se za osobni susret s Njim u slavi. U drugom slučaju, umjesto radosti susreta, zazivat ćemo gore i pećine da padnu na nas i sakriju od Onog koji ide u slavi. Izbor je na nama. Mi odlučujemo o svojoj budućnosti. Kao kršćane, Božji narod, pozivam sve nâs da odgovorimo na Božji poziv: “… pripravi se, Izraele, da susretneš Boga svoga!” (Amos 4,12)
Zvonko Presečan
Bruno Petrušić Lic. Theol.
