Lice i naličje grijeha
Prema Katekizmu Katoličke Crkve: Grijeh je prekršaj protiv razuma, istine, ispravne savjesti; prijestup je istinske ljubavi prema Bogu i bližnjemu, zbog izopačene privrženosti nekim dobrima. On ranjava čovjekovu narav i ugrožava ljudsku solidarnost, definiran je kao riječ, čin ili želja protiv vječnog zakona (KKC 1849). Grijeh se protivi Božjoj ljubavi, poput neposlušnosti i pobune prvih ljudi čovjek sam sebi želi odrediti razliku između dobra i zla (KKC 1850).
Jedna drugačije formulirana definicija, ali s istim značenjem glasi: Grijeh je odvraćanje od Boga i priklanjanje stvorenju.
Koje značenje ima stvorenje i koji grijesi nose najveću težinu? Grijehe možemo razlikovati prema njihovu objektu (samom činu) ili po krepostima kojima se protive. Dijele se i po odnosu prema Bogu, bližnjemu ili nama samima. Grijesi mogu biti duhovni i tjelesni, nadalje grijesi učinjeni mišlju, riječju, djelom ili propustom. Sedam glavnih grijeha govore općenito o velikim grijesima, na pitanje kako i zašto oni nastaju u ljudskim srcima nemamo jasan odgovor. Ako se osvrnemo na sljedeći citat iz Markovog evanđelja možemo naslutiti da se u skrovitosti ljudskih misli rađaju budući grijesi: ‘Tada ponovno dozove mnoštvo i stane govoriti: Poslušajte me svi i razumijte! Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka’ (Mk 7, 21-22).
Očite su razlike između pojedinih grijeha, slično kao i kod svetog Pavla koji vjerojatno spominje one koji su u to vrijeme bili gotovo redovita pojava: A očita su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke, i tome slično (Gal 5, 19-21).
Osnovna oznaka smrtnog grijeha je narušavanje ljubavi teškom povredom Božjeg zakona. Laki grijeh ne uništava ljubav, ali nju vrijeđa i pripravlja put smrtnom grijehu. Smrtna težina grijeha se uvjetuje navedenim objektom, što znači da se mora raditi o teškoj stvari, koja je učinjena svjesno i slobodno bez prisile (KKC 1856-1863).
U Katekizmu se isiče neoprostivost grijeha protiv Duha Svetog, što znači konkretno tvrdokorno ustrajavanje u grijehu bez potrebe za pokajanjem. Sedam glavnih grijeha postaju plodno tlo za pojavu mana koje se izravno suprotstavljaju krepostima. Spominju se još i u nebo vapijući grijesi izrazite težine usmjerene prema bližnjemu. Iako je grijeh osoban čin, svojim lošim primjerom možemo utjecati i poticati grijehe drugih ljudi. Na taj način nastaju grijesi društvenih situacija koji se nazivaju strukture grijeha. Posebno ukoliko su institucionalno ukorijenjene i poticane. Upravo taj društveni grijeh ima moćan utjecaj na množenje grijeha kod pojedinaca. U tom kontekstu se može i preispitivati odgovornost pojedinaca u odnosu prema utjecaju grijeha struktura (KKC 1869).
To je posebno zanimljivo promotriti zbog širokih utjecaja medija i institucija, ipak uvijek imajući u vidu osobnu odluku pristajanja. Neki bi rekli da se sama definicija i pitanja o grijehu odnose na neki stariji dio ljudske povijesti. Zašto ne danas kad su ta pitanja uvijek aktualna, a osjećaj moralnosti ipak ne nestaje bez obzira na raširenost i snagu grijeha. Samo negiranje grijeha je grijeh. Danas prevladava mišljenje kako je grijeh nešto nametnuto, poput nekog nelagodnog osjećaja. Time se dovodi u pitanje i važnost sakramenta pomirenja. Čovjek opet kao i mnogo puta do sad sam sebi postaje zakonodavac. Zašto bi se opterećivali grijesima kad ionako svi griješe. Tvrdnja suvremenog čovjeka je da se sve čini grijehom. Prevladava mišljenje da čovjek koji je i sam slab i grješan ne može propovijedati drugima o tome što ne bi trebali činiti.
U takvom ozračju kad se za grijeh i razvrat nalaze brojna opravdanja u medijskom prostoru, nije lako povući liniju između osobne odgovornosti i vanjskih utjecaja koje dovode do ruba grijeha. Nikako ne želimo umanjiti težinu osobne odgovornosti, nego potaknuti na razmišljanje masovnih utjecaja, u prvom redu medija. Možemo reći da čovjek bira i odlučuje, ipak ostaje golem izvanjski utjecaj, posebno na djecu i mlade koji započinju formaciju ljestvice vrijednosti. To se može vidjeti na primjeru djece kad se integriraju u neko određeno društvo koje ima svoja pravila i obrasce ponašanje, ukratko ono što je in ili out. Nesumnjivo je točno to da se danas osim različitim ideologijama (npr. rodna) relativiziraju duhovne i moralne vrijednosti. Samim tim se pomiče granica onog što je moralno prihvatljivo i onog što se protivi prirodnom moralnom i Božjem zakonu. Nadalje, težina života, usponi i padovi često donose frustracije, posebno kod mladih ljudi i tada se čini kako ne treba mariti ni za što, nego samo tražiti zabavu.
Vjernici se s pravom gnušaju određenih televizijskih emisija, nalaze se pred izazovom dok se i sami bore da ne podlegnu duhu ovog vremena koje pokušava zamagliti ili barem prikazati neodređenim duhovne i moralne vrijednosti. Pastoralni djelatnici se nalaze pred još većim izazovom jer ih osim uhljebljivanja započinju prozivati za administrativno kršćanstvo koje promovira Kristov nauk, ali se i samo muči biti dosljedno.
Vratimo se grijehu. Stvorenje bi bilo sve što je stvoreno, sve što poznajemo u materijalnom svijetu. Samo po sebi je dobro, ipak kad nas pretjerano zaokupi postaje problem jer prekriva Božje tragove. Kako potražiti put za izlazak iz takve situacije kad se čini da je grijeh previše prisutan. Osim dosljednog života kršćana i međusobne pomoći, u svetom Pismu u Pavlovoj poslanici Rimljanima nalazimo pojašnjenje: Otkriva se doista s neba gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu sputavaju nepravednošću. Jer što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im očitova. Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se djelima razabire tako da nemaju isprike. Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo. Gradeći se mudrima, poludješe i zamijeniše slavu neraspadljivog Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i ptica, i četveronožaca, i gmazova (Rim 1, 21-23).
U ovom kao i u drugim Pavlovim citatima nema sredine, postoji samo jasno opredjeljenje za Krista. Iako svjesni svoje slabosti kao kršćani ne smijemo očijukati sa zemaljskim ugodnostima. Može se reći da se prethodni citat odnosi upravo na strukture grijeha koji promocijom lošega u dobro predstavljaju sve ono što se protivi Svetom pismu i nauku Crkve. Pavlova strogost izražavanja pokazuje da u tom slučaju nema kompromisa niti popuštanja.
Klasifikacija grijeha je trajni pastoralni izazov kojeg je potrebno iznova aktualizirati. Zanimljivo bi bilo analizirati tumačenja određenih moralnih teologa koji klasifikaciju grijeha dijele na smrtne/male, teže/lakše, te odnos temeljnog opredjeljenja i pojedinačnih izbora. Posebnu važnost ima pristup kod sakramenta pomirenja, jer svaki negativni govor prozivanja ili omalovažavanja osobnosti pojedinca može imati za posljedicu trajno udaljavanje od sakramentalnog života ili Crkve u cjelini.
Bilo bi korisno primijeniti spoznaje iz psihologije. Pojedinac svoju osobnost poistovjećuje sa svojim izborima koji mogu biti loši. Uvijek se osuđuje grijeh, a ne osoba. Samo što se to možda ne izriče na prikladan način. Tu se ne bi radilo o podilaženju, nego o prilagodbi u vremenu koje kao da ne može čuti da su određene norme mjerilo ljudskog ponašanja. Često se sve naziva nametanjem i ograničenjem slobode. Imajući u vidu trajnu nepromjenjivost naučavanja u bitnom, s druge strane kvalitetan duhovni život i na kraju prednost spasenja duša pred uvjetovanim prilikama ranjene osobnosti. Integrirana ljubav u pravednosti će nas sačuvati osuda drugih ljudi jer na kraju konačni pravorijek nad djelima drugih i nas pripada Bogu.
Izvor: Vjera i djela, portal katoličkih teologa; autor: Bernard Majer, vjeroučitelj u Dalju
