Hrvatska stvarnost je puna tužnih priča,radnici ostaju bez posla,umirovljenici kopaju po kantama za smeće, mladi odlaze trbuhom za kruhom u strane zemlje želeći zaraditi novac za dostojan život jer u Hrvatskoj nemaju šansu. Posla nema, ali i oni koji imaju posao baš nisu previše sretni, jer je život u Lijepoj našoj preskup u odnosu na plaću koju zaposleni ljudi dobiju.
Ako se radi o visokoobrazovanim ljudima koji rade,možda se i može nekako iskotrljati na dobro, premda ima sve više slučajeva da mladi visokoobrazovani ljudi na crno rade na gradilištima ili kao čistači, čuvaju djecu. Kad je tako s njima, što je onda s običnim radnicima, trgovcima, zaštitarima koji dobiju oko 2500 do 3000 kuna plaću? Ne spominjem ovdje zaposlenike najveće gradske tvrtke jer njeni zaposlenici mogu biti dragom Bogu zahvalni za plaće koje dobivaju.
Počet ću od mog muža. Radi kao zaštitar i mnogi mu govore kako bi morao biti sretan jer ima posao. Sve pet, super, u pravu su, posao nije fizički zahtjevan kao u dečka moje sestre koji kopa kanale za jednu privatnu tvrtku. Posao dakle nije ni težak, ali je nemjerljiv u odnosu na ostale, jer je vrlo odgovoran. Prije ovog posla, radio je u jednom skladištu. Tamo su svi bili poput robota: slaganje naloga, maloprodaja, dostava i sve to za 2860 kn s počekom od tri mjeseca (to znači da je tri mjeseca kreditirao tvrtku). Subote su redovito ostajale neplaćene, jer je vlasnik tvrtke uveo svoj poslovni zakon koji se zvao “U korist firme.”
I danas se oboje pitamo kakva li je to korist bila kada je firma propala. Nakon napornog rada u skladištu i odlaska iz firme mom se mužu „posrećilo“ promijeniti zanimanje i dobiti posao zaštitara. Mislili smo da će to biti nešto onako privremeno dok se ne nađe nešto bolje, ali mu se posao počeo dopadati – sjedio bi na porti, odjeven u čistu uniformu, kravata je bila obavezna, pijuckao je kavu, imao računalo, a plaća ista kao ona u skladištu, s tom velikom razlikom da nije kasnila – stizala je svakog prvog u mjesecu, na vrijeme. Treba li tražiti bolje?
Nakon potpisivanja ugovora za stalni radni odnos, plaća je stizala na vrijeme i nije se više trudio tražiti drugi posao. Razmišljali smo kako zapravo možemo biti sretni što oboje imamo posao, on kao zaštitar, a ja u zračnoj luci. Mog muža posebno je oduševljavao način rada – dva dana prva smjena, dva dana druga, četiri dana odmora. Ma, što reći – posao iz snova.
Nažalost, ubrzo se san pretvorio u noćnu moru kada su šefovi počeli zvati na dodatne poslove, tzv. “osiguranja”. Sve manje sam ga viđala kod kuće kao da je postao vlasništvo tvrtke. Više mu nisu dali mira, morao je čuvati sve i svašta – od bankomata, banaka, preko utakmica, koncerata, poslovnih zgrada, običnih livada, osiguravati partyje na kojima je bilo mnogo poznatih (i manje poznatih), priznatih (i manje priznatih) pjevača, glumaca, sportaša. Bilo je tu i kolega i znao je doći kući i pričati mi brojne tužne, potresne i žalosne životne priče. Upoznao je tako čovjeka, oca petoro djece i supruga nezaposlene žene, koji je iz noćnih smjena doslovce trčao fušariti, raditi na crno kako bi djeci osigurao školovanje. Nekih od kolega bili su fakultetski obrazovani ljudi, sad sam se sjetila da mi je pričao o dva profesora i tri diplomirana inženjera – rade kao zaštitari jer u svojoj struci ne mogu pronaći posla.
Mnogi su radili na važnim objektima iako su iz noćne trčali na fuš ili nekakav posao gdje bi mogli zaraditi koju kunu. Tako je i moj dragi muž u nadi da će sve ići „kao po špagi“ podigao kredit kako bi u roditeljskoj kući postavio centralno grijanje, no to ga je posve pokopalo. Što je više radio plaća je postajala sve manja i manja a šefovi nisu davali mira. Svaki slobodan dan su ga zvali na dodatne poslove. Zajedno nismo bili ni za Božić, Uskrs, državne praznike, koliko puta ga nisam vidjela po dva dana jer je iz noćne produljio raditi i prvu smjenu što je po svim zakonima zabranjeno. Rezultat – 3000 kuna. Nerijetko bi odlazio i na teren, jer su mu šefovi obećavali trostruke satnice. Neki od kolega bili su i po mjesec dana na terenu, no, kada bi stigla plaća, ustanovili su da su sve bila prazna i lažna obećanja. Tko se požalio, dočekao bi ga spreman direktorov odgovor: “Ako ti se ne sviđa, slobodno otiđi iz firme, ima te tko zamijeniti. Kadrovska je puna novih zamolbi.”
Mnogi ljudi su iscrpljeni od posla. Gledam ovog mog jadnička – dođe kući, pod tuš i ravno u krevet i već u zraku zaspi ne dotakavši krevet. Ostavim mu doručak i jurim u zračnu luku na svoj posao. Kao što iz svega što sam napisala možete zaključiti – zaštitarski posao nije fizički zahtjevan, ali zamislite kada se otvara neki tržni centar pa zaštitar mora gotovo u stavu pozor stajati od 07.00h do 23.00h i to sve za crkavicu. Ljude taj posao i kronični nedostatak odmora zna iscrpiti, sad zamislite kad netko od zaštitara mora biti na svom objektu i čuvati ga. Ne dao Bog da pridrijema na stolici, pa da ga uhvati interna kontrola. Odmah umanjena plaća za 500 kn ili otkaz ako se to ponovi. Zna se dogoditi da se i ide i na osiguranje u drugi grad, osiguravati utakmicu ili nekakav skup. Bilo je dana kad je iz noćne odlazio na osiguranje i „uhvatio malo sna“ u autobusu. Jednom je pokušao na vrlo fin način objasniti da nije u stanju prihvatiti i taj dodatni posao, pa je uslijedilo ono lagano psihičko maltretiranje koje je trajalo gotovo mjesec dana.
Zamislite u kakvom strahu živim – za tu malo plaću odabranik mog srca je već bio i oči u oči s kradljivcima. Stresne su to situacije i uvijek s podozrenjem gledam na prolaznike koji s podsmijehom na licu, gotovo podrugljivo gledaju zaštitare ispred banaka ili drugih čuvanih objekata. U današnje vrijeme život je postao vrlo jeftin, za par stotina kuna lopovi su spremni i ubiti. Jednom je moj muž umalo izgubio glavu zbog nekakvog aparata za kavu koji su radnici ostavili na gradilištu. Naoružani lopovi su usred noći razbili aparat u kojem nije bilo vjerojatno ni stotinjak kuna. Srećom je naišla policijska patrola pa su jednog od dvojice uspjeli uhvatiti. Poslije se saznalo da su ga te večeri lovili jer je pucao na jednu stariju gospođu pri razbojstvu. Ovo sve govori u kakvoj to zemlji živimo i u što smo se pretvorili.
Niti dan nakon tog razbojstva koje ga je moglo stajati glave, nisu mu dali slobodan dan da se barem malo pribere. Htjela sam ići u njegovu zaštitarsku tvrtku, ali me je uspio odvratiti od te moje nakane. Čuli bi oni mene, ali bi poslije toga moj dragi završio na cesti. I ovako se ne vidimo – radi dan i noć, pa je jedan dan slobodan ili ako se posreći dva, a kada dođe plaća, kad se plate režije i hrana, što nam ostane. Srećom, pa je moja plaća viša. S obzirom da je moj dragi vrlo patrijarhalno odgojen, nerijetko znamo stati kod pitanja o našem braku. Pita me kako održavati obitelj, jer smatra da mora zaraditi dovoljno za oboje, pa i za više nas, ako nam Bog bude milostiv.
„Nažalost, u ovoj zemlji nikoga nije briga ni za što jer politika štiti krupni kapital dok običan čovjek ostaje ponižen i pogažen – zaposlen i iskorišten. Mislim da je konačno došlo vrijeme da se oslobodimo svoje sebičnosti i logike sebeljublja i da počnemo misliti jedni na druge. Vlasnici poduzeća i političari moraju shvatiti da radnici moraju dobiti i normalnu plaću, a i normalno vrijeme za odmor jer ako nekoga iz noćne šalju u prvu, ako netko radi po 300 sati mjesečno za običnu crkavicu, onda je to iskorištavanje ljudi u robovlasničkom društvu a ne u demokraciji. Radnici su postali robovi novoga doba i mislim da tome konačno mora doći kraj.“ završavam čestim riječima mog muža koji, nadam se, neće otkriti da sam napisala ovaj članak. Neka nam Bog pomogne!
Vesna Š.
Poštovani i dragi pratitelji i čitatelji portala! Ako imate sličnu priču ili svjedočanstvo slobodno nam pošaljite na gmail [email protected] a mi ćemo objaviti na portalu. Napomena: Priče iz života moraju biti u skladu sa kršćanskim naukom. Tekstove u kojima ima vrijeđanja ili omalovažavanja drugih ne objavljujemo.
