27. nedjelja kroz godinu

115
FOTO: fra Mate Tadić,OFM

27. NEDJELJA KROZ GODINU

2. listopada 2016.

 

1.Hab 1, 2-3; 2, 2-4

Ps 95 (94), 1-2. 6-7ab. 7c-9

2. 2 Tim 1, 6-8. 13-14

Lk 17, 5-10

 

UVOD

«Biti dobar veći je pothvat, nego oploviti svijet», a «Biti dobar u teškim i mutnim vremenima, u kojima je zloća prednost i preporuka, u kojima biva teško razaznati što je dobro, a što nije, izazov je upućen svakome.»

Bog nas poziva da činimo dobro radi dobra samoga, bez obzira što ljudi o tomu mislili i govorili. Kao slabi ljudi svjesno ili nesvjesno činimo ono za što očekujemo da će nas netko pohvaliti, makar i ne bilo u skladu s našom savješću i Božjim zakonom.

Na početku Svete mise zamolit ćemo Gospodina da nam prosvijetli oči i srca, da spoznamo dobro koje nam je činiti, da se pokajemo za grijehe i propuste te nam dadne snage da dobro činimo uvijek i svagdje.

 

HOMILIJA

U vjeronaučnom udžbeniku trećega razreda OŠ nalazimo zanimljivu zgodu o dječaku Miji, koji je jednom zgodom sjedio za stolom i nešto pisao. Kao marljivi učenik školsku je zadaću već odavno napisao, pa ga je mama znatiželjno pitala: «Što to pišeš tako marljivo «Nešto za tebe», odgovori Mijo, prikrivajući list. To je triput prepisivao s tim što je svaki put nešto dodao. U pismu je napisao račun majčinih dugova s cijenama: šest puta odnio smeće 3 kn, tri puta donio kruh 3 kn, četiri puta brisao suđe 8 kn, jedanaest puta donio ugljen iz podruma 11 kn, prašina, cvijeće i druge sitnice 8 kn. Svega: 33 kn.

Mama je klimnula glavom, uzela novčanik i rekla: «Da, odmah ću ti to isplatiti. Zaista si mi mnogo pomagao.» Mijo se obradova zasluženom novcu. Odmah požuri u cirkus, gdje se vozao kružnim električnim autom. S novcem što ga je upravo dobio mogao se provozati nekoliko puta i povećati svoj imetak u štednoj kasici. Kad se vratio kući, na krevetu ga je čekalo pismo. Brzo ga otvori i pročita: Račun Mijinih dugova mami: devet godina za njega kuhala 0 kn, devet godina za njega prala 0 kn, 300 puta ga okupala i počešljala 0 kn, 300 puta okrpala košulje i hlače 0 kn, 100 noći probdjela kad je bio bolestan 0 kn, Svega: 0 kn. Još iste večeri mama je našla točno 33 kn, koje joj je Mijo vratio.

Koliko god mi bili slabi i grješni ljudi, ipak činimo i puno dobra. Roditelji se trude oko odgoja djece, odgajatelji usaditi znanje i čestitost, liječnici se trude oko našega zdravlja, a svi mi, nastojimo biti od koristi prijateljima i drugima, možda i nepoznatima. Isus u Evanđelju često pita o našim motivima i razlozima, zašto nešto činimo i što za uzvrat očekujemo? Tu se mogu javiti poteškoće. Mi ipak više očekujemo, makar to i ne bilo pravedno.

Rado zbrajamo svoje zasluge, makar se kunemo da smo nesebično i neproračunato učinili neko dobro djelo. Tako se može dogoditi da naplaćujemo i svoju roditeljsku ljubav ili djeca da naplaćuju ono što su pomagali roditeljima. Na taj način da svojoj djeci namećemo osjećaj krivnje, kako bi uvijek činili ono što mi hoćemo, kao da su to još uvijek mala djeca. «Ja sam te rodio i odgojio. Valjda sam zaslužio da podrediš svoju obitelj mojih prohtjevima!» Možda naplaćujemo svoju mlađu dob: «To vama starima ionako ne treba – bolje da to dadete meni i mojoj djeci.» Naplaćujemo i svoju ulogu u crkvenoj zajednici: «Ja sam tolike godine prakaratur, pjevač, čitač, ministrant, zborovođa, crkveni odbornik, mene se ne može gledati kao svakoga drugoga vjernika!» I svećenici rado naplaćuju svoje zasluge: «Ja sam sagradio ovu crkvu i sada me nitko iz nje ne može premjestiti!», kao i čitavi crkveni redovi: «Naši su redovnici bili ovdje tolike godine, tu će i ostati, pa makar i zazidali vrata crkve!» Pri tomu ne trebamo uopće nijekati ono dobro i zaslužno, što je čovjek učinio. Učinio je dobro i čast mu!

Međutim, to kao da nije dovoljno. I tako smo pobornici i nositelji spomenica, zaslužni građani i vjernici. Mi postajemo «jednakiji» u društvu jednakih. Jer mi smo eto, društvu ili Crkvi dali ovo ili ono. «Ta moj je sin svećenik, moj je brat župan, ja sam branitelj.» Onda mi «zaslužni» smijemo kršiti prometna pravila i dobiti dozvolu preko veze, moramo imati popust u svim trgovinama, bankama i odmaralištima. Naša djeca moraju imati popuste u školi, svećenici su im dužni posvećivati posebnu pozornost.

Ljudski je razumljivo da nam godi pohvala. Pedagozi i psiholozi govore da je u odgajanju pohvala ključna i najvažnija. Tako izražavamo svoje poštovanje i ljubav, a u onomu koji čini dobro raste samopouzdanje. Zato je dobro i korisno i izraz je ljubavi, kada izražavamo zahvalnost jedni drugima. Opasno bi bilo kad bismo sve što činimo, činili poradi drugih i iz obzira što će nam drugi reći. Želimo činiti dobro, radi samoga dobra. Govorimo istinu jer vjerujemo da je to dobro, činimo dobro jer to smatramo ispravnim, praštamo jer znamo da je Bog i nama oprostio. Činimo dobro, bez obzira što drugi o tomu mislili.

Opasno je i krivo od sebe samoga praviti mučenika. «Ja sam se za tebe brinuo, ja sam te školovao, ja sam te podigao na noge…!» I onda? Nije li to bila tvoja dužnost, kad si ga rodila? Zar si možda trebao postupati drugačije? Jesi li možda u svojoj ljubavi pretjerao, da svoje dijete vežeš uza se i činiš ga do groba zahvalnim dužnikom?

Ne bojmo se! Neće nam biti uzaludna ni čaša hladne vode, koju smo dali žednomu čovjeku. niti lijepa riječ koju smo uputili. Zar mislimo da je Bog zaboravljiv ili nezahvalan poput nas ljudi? Imajmo povjerenje u Boga, kako bi nam poput vatre raspirio, umnožio i osnažio vjeru i volju za činiti dobro.

fra Mate Tadić, OFM

 

PODIJELI