ŽIVOTNA UMJERENOST I SMISLENOST
Svjesnost vlastitih granica
S pravom se kaže da je lako koračati u krajnosti ali vrednota je ostati umjeren što
naglašavaju još i drevni filozofi, a kršćanski teološki pisci nazivaju krepošću. Sv. Franjo
Asiški visoko cijeni i zagovara krepost malenosti, jer: „Onoliko smo veliki, koliki smo
pred Gospodinom i ništa više.“ Njegov suvremenik sv. Dominik Guzman unatoč velikoj
učenosti ostaje ponizan pa više puta odbija službu biskupa koja mu je povjeravana. U
svakodnevici možemo naići na primjere pojačane zauzetosti bilo u učenju i studiranju kao i
u radoholičarstvu i na više radnih mjesta da se što više postigne i zaradi.
Poznati su primjeri pojedinaca da u nekim slučajevima nisu uspjeli psihički podnijeti
suvišna naprezanja pa su obolijevali na živce, završavali u duševnim zavodima ili počinili
samoubojstvo. Prema statistikama 30 posto brucoša na sveučilištima završe upisani željeni
fakultet od kojih zna u prosjeku najviše biti dobrih i vrlo dobrih učenika, dok se izvrsni
nerijetko znaju izgubiti jer se često oslanjaju na vlastite darove pri čemu izgube potrebu i
naviku redovitog i ustrajnog rada i zauzimanja. Nije tajna da su nakon gubitka smisla i
pojačane aktivnosti, život tragično završili i neki od velikih klasičnih skladatelja,
intelektualaca i antologijskih pisaca.
Darovano vrijeme
Kršćani napose u vremenu korizme prakticiraju post odricanja u odluci za neko
dobro što zadobiva snagu kad je povezano s molitvom i djelima milosrđa sa željom da
rastemo u duhovnosti i budemo bolji ljudi, unaprjeđujući odnos prema bližnjima a time i s
Bogom. To je način, disciplina i put do nečega višega, a ne tek način samodokazivanja
vlastite izdržljivosti i snage kod odricanja od hrane, tekućine ili nekih poroka. Pronaći
srednji put, ostati na visini s tjelesno-psihičkim zdravljem i sačuvati ga krepost je koju
visoko trebamo cijeniti. Imati obitelj i roditi potomstvo, povlači obavezu brige za
svakodnevicu, održanje života i njegov napredak što traži zauzetost u radu kojega
obavljamo. Ali je i u tom nužno ostati razborit pa nepromišljeno ne ići i ne udariti u
2
krajnosti materijalizma ili duhovnog raskoraka, budući da smo i (na)dalje tjelesno-duhovni
i s određenim potrebama.
Kreativna dokolica i važnost hobija
Možda je nekima poznato kako je talijanski skladatelj Gioacchino Rossini do svoje
trideset i sedme godine napisao trideset i osam opera, a zanimljivo nakon toga trideset i
devet godina više niti jednu. To je vrlo neobično jer je poslije velikog uspjeha „Seviljskog
brijača“ zauvijek prestao skladati, kako bi se sasvim posvetio kuhanju i kulinarskim
vještinama. Na pitanje jednog suvremenika: Zbog čega više ne komponirate, nego samo
kuhate?“, Rossini je odgovorio: „Pokoljenjima se možda neće sviđati moja opera, ali sam
siguran da će se moji specijaliteti mnogima svidjeti.“ Ljudi su počesto nakon aktivnih
radnih godina u određenom strahu i s kompleksom manje vrijednosti odlaze u mirovinu.
Neki se možda pitaju: „Što učiniti s viškom slobodnog vremena?“ i „Mogu li otkriti darove
izvan zvanja i posla kojega sam obavljao ili razviti vlastite hobije?“ Mnogi stariji svjedoče
da je to moguće i kako u tom vremenu proživljavaju kasnu mladost pa i neočekivanu
zaljubljenost i ulazak u brak. Doživjeti kreativnost plodne starosti i otkriti stvaralačku
dokolicu, otvara nove vidike i bistri obzore dok putujemo kroz ostatak život koji je pred
nama.
Biti razborit i mudar
Tako je u mirovini rimski car Dioklecijan navodno provodio vrijeme, sadeći povrće
u vrtu palače. Jednom prilikom kad su ga zbog spletki koje su se u međuvremenu dogodile,
pozvali da se vrati na prijestolje navodno je izjavio: "Da vam je moguće vidjeti u Saloni
kupus što sam ga svojom rukom zasadio, sigurno vam ne bi došlo na um da to od mene
tražite.“ Nikada od njega ne bi tražili da zamijeni mir i sreću svoje palače s metežom nikad
zadovoljive čovjekove pohlepe. Ljudima koji obnašaju visoke službe u društvu na svim
razinama vlasti, nije lako ostaviti fotelju i pustiti pogodnosti koje su kroz život stekli i
uživali. Ali znak razboritosti i mudrosti je znati se na vrijeme povući, kako ne bi osjećali
gorčinu i prazninu koje nerijetko vode u osjećaj odbačenosti, beskorisnosti i besmisla.
3
(fra Mate Tadić, Tomislavgrad, 27. veljače 2026.)
