Prijelaz iz djetinje vjere u mladenačku, kod mene je rezultirao buntom i otpadom od vjere, nažalost. Jedan od razloga bila je kriva slika o Bogu, koja se usvojila u ranijim godinama. Još kad sam počela razmišljati o zapovijedima, ako sam i mogla zamisliti Boga kao biće, a ne kao daleku, apstraktnu ideju kako nam življenje bez istinske vjere u srcu formira sliku- onda bi mi se činilo da to bice samo brani, da traži nemoguće . Kroz život kasnije, dolazi preokret. Hvala i slava Bogu <3. I shvaćanje da su sve, ali baš sve Božje zapovijedi , dane samo iz čiste i neshvatljive ljubavi roditelja prema svojoj voljenoj djeci. Nije ih dao da nas muči, nego da nas štiti od Zla, a najčešće i od onoga što nam najviše treba, a što najmanje tražimo- da nas štiti od nas samih. I otkako je počeo put obraćenja, otvaranje očiju,traženje života usmjerenog prema Bogu- i dalje se s vremena na vrijeme događaju padovi, skretanja s puta.. Prije kojih uvijek se odigra poznati, često i kobni monolog u glavi-kako Bog možda i nije tako baš mislio od riječi do riječi, pokušaj kompromisa s Istinom -tog velikog zla. I uvijek, ali uvijek ne prođe puno a da ne shvatimo, deset Božinih zapovijedi izraz su ljubavi. Štit od zla, jedini izvor mudrosti , jedini put za radost i mir. I onda takvi, po tisućiti put prevareni i postiđeni dolazimo pred svoga nebeskoga Oca koji čeka samo znak našega kajanja- shvaćajući da je Njegovo beskrajno milosrđe, Njegov čin da se u sv Euharistiji On-najveći, u ludosti ljubavi daruje toliko slabom i nevrijednom biću, da je to ono što ga čini Jedinim pravim Bogom. I to nevrijedno, slabo biće prestaje biti nevrijedno, jer vrijedilo je silaska Božijeg sina na Zemlju i Njegove muke .
Marijana Perković
