Dragutin Matak
Čini se da je lako dati odgovor na ovo pitanje iako se redovito suočavamo s proturječjima u poznatim tvrdnjama: govori se kako je Isus umro da bi nas spasio, ali kakve ima koristi od onoga koji umire? Naučava se da je Isus umro umjesto grešnika, ali zašto bi nevini stradali umjesto krivaca – to nije vrhunska pedagogija. Smatra se da je Isus morao umrijeti zato što se Bog uvrijedio zbog kršenja nebeskih standarda te zahtijevao kaznu i zadovoljštinu – međutim, može li uvredljivi Bog biti i milostiv? Mislili su teolozi da je Isus umro kako bi Sotonu naveo na tanak led i raskrinkao njegovu zloću, ali, je li onda Isusova smrt sveti trik?
Sve ove formulacije razloga Isusove smrti odražavaju duh vremena i način razmišljanja povijesnog okvira u kojem su nastajale. U knjizi švedskog biskupa Luteranske crkve, Gustava Aulena, Christus Victor[1] (Krist Pobjednik) nalazimo tri osnovna povijesna smjera naučavanja o razlozima i svrsi Isusove smrti. (1) Smrt kao dramatična pobjeda nad zlom pri čemu Bog pobjeđuje đavla, najstarije je shvaćanje. Krist je ponekad opisivan kao mamac na udici na koju se Sotona uhvatio. (2) Anselmo Canterburyjski u 11. je stoljeću uspješno naučavao kako čovjekov grijeh vrijeđa Boga pa Bog traži zadovoljštinu. Budući da čovjek sam sebi ne može pomoći, posreduje Krist i kao čovjek svojom smrću plaća cijenu čovjekova neposluha. Budući da je On ujedno Bog, ta plaća sadrži vječne vrijednosti. (3) Francuski filozof kršćanske skolastike, Petar Abelard u 12. stoljeću ističe kako je Isusova smrt najuzvišeniji primjer nesebičnosti i zalaganja za grešnoga čovjeka. Takva Božja dobrota primjer je sebičnome čovjeku. Isus je umro kako bi bio čovjeku moralni uzor. Ovi klasični pristupi odgovoru na pitanje zašto je Isus umro više su povijesnoga značaja, jer nam pružaju pregled razmišljanja o ovome predmetu. Dakako, osim interesa za povijest, vjerujem da osjećamo potrebu za osobnim odgovorom na ovo ključno pitanje vjere.
Mnogi pristupi Kristovoj smrti možda na prvi pogled zbunjuju i zabrinjavaju iskrene vjernike. Čini se da tu ima puno „filozofiranja“, dok mi očekujemo jednostavan i neposredan odgovor. I uistinu, mnogo je toga napisano i rečeno o ovoj središnjoj temi Biblije i kršćanstva. Ali možda je dobro ne pojednostavljivati ovo pitanje po svaku cijenu. Nije li Isusova smrt na križu događaj koji sadrži nesagledive posljedice ne samo za naš planet nego i za cijeli svemir, za Božju vladavinu koja nije ograničena ni vremenom ni prostorom? Za očekivati je da Isusova smrt i uskrsnuće kao mnogoznačna objava Boga bude izazov za sve ljude u sva vremena, kao i za ostale stanovnike svemira. Kada apostol Pavao, nadahnut Duhom, promišlja o univerzalnom spasenju za sve ljude, on prepoznaje narav predmeta kojim se bavi i kaže: „O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi! Doista, tko spozna misao Gospodnju, tko li mu bi savjetnikom?“ (Rimljanima 11,33.34)
Imajući na umu mnogoznačnost Kristove smrti na križu i skromne intelektualne snage kojima raspolažemo, čini se da je dobro pitati se: „Što Kristova smrt znači za mene? Kako se moj život mijenja zahvaljujući Golgoti?“ Tada će mnoge misli i božanske objave o značenju križa biti moja svojina, moja predodžba događaja koji je promijenio ne samo svijet i svemir, već i moj život. Naravno, oni u svemiru najbolje znaju što za njih znači Kristova smrt. Zašto je, dakle, Isus umro za mene?
Teško mi je i pomisliti da bi Isus trebao umrijeti zato što to zahtijeva ljutiti i uvrijeđeni Bog. Radije, nebesko je Trojstvo usuglasilo strategiju mojega spašavanja od mene samoga kao grešnika i zaključilo da Druga Osoba Božanstva treba postati čovjekom i na stvarnom „bojnom polju“, Zemlji, predvoditi borbu protiv grijeha. Isus je umro za mene kako bih ja imao snage i motiva umirati sebi i svojoj egocentričnosti. Nije Bogu zadovoljština što Njegov Sin umire sam i, čini se, prezren od svih, već On čini sve kako bih ja, potaknut Isusovom žrtvom, bio spreman požrtvovno služiti potrebama svojih bližnjih. To znači da Isusova smrt nije bila uzaludna jer je Nebo oplemenilo Zemlju, a Božji plan spasenja uspješno se ostvaruje.
Sama po sebi smrt upućuje na trajan gubitak života. Međutim, ta konačnost nije prisutna samo u činjenici da je „plaća grijeha smrt“, već i u obećanju: „Dar Božji jest život vječni u Kristu Isusu, Gospodinu našem.“ (Rimljanima 6,23) A Božji dar daleko nadmašuje smrt oko koje ne treba dramatizirati jer je ona ionako samo san. „Uistinu, ako grijehom jednoga smrt zakraljeva – po jednome, mnogo će više oni koji primaju izobilje milosti i dara pravednosti kraljevati u životu – po Jednome, Isusu Kristu.“ (Rimljanima 5,17)
Nije Bog onaj koji najprije zahtijeva učinke dobra, a zatim nagrađuje, već On unaprijed daruje, a zatim očekuje zahvalnost – ne zbog sebe, već radi našeg dobra. Zahvalan čovjek usmjeren je k Nekome koga smatra dostojnim hvale i zato ne postaje zarobljenikom svoje samohvale. I na taj se način ostvaruje pobjeda nad grijehom i Isusova smrt poprima svoj istinski smisao.
Ali koje su Božje pobude pri spašavanju grešnika? Želi li On ponajprije dokazati tko je kriv, a tko prav? Želi li On učvrstiti svoju nebesku vladavinu oko koncepta prava, kao što danas često slušamo o pozivanju na pravnu državu kao konačno rješenje kriminala i nasilja? Kad bi to bila Božja namjera, tada bi Isusova smrt bila nepotrebna. Apostol Pavao to je već odavno rekao: „Ako je pravednost po Zakonu, onda je Krist umro uzalud.“ (Galaćanima 2,21b)
Jedina i isključiva Božja pobuda u djelu spasenja jest ljubav i briga za grešnike. Čak je i Božji gnjev i sud potaknut skrbi za trajnu dobrobit svih svojih stvorenja. Njegov je sud bolni rez kirurškog noža kojim se odstranjuje karcinogeno tkivo. Kristova smrt na križu veličanstvena je potvrda ove neobjašnjive naklonosti i roditeljske ljubavi prema svojim mučiteljima za koje se moli, za razliku od apostola koji su se razbježali kao ovce bez pastira; prema Petru, sramnome izdajici svojega Učitelja te svima nama koji ni sami nismo sigurni zašto bi nas Bog uzimao pod svoje nakon tolike neposlušnosti u životu. Božja se ljubav otima našemu razumijevanju upravo zato što je bezuvjetna baš kao i Isusova žrtva i smrt. Stoga doživjeti tu ljubav i značenje Isusove smrti poziva na primjenjivanje iste ljubavi prema vlastitim bližnjima, jer: „Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav.“ (1. Ivanova 4,8)
Što se više bavimo razumijevanjem Isusove smrti na križu, to će nam taj jedinstveni događaj bivati ne samo jasniji, već i korisniji u susretu s našim slabostima i pogubnim sklonostima. Ova je tema toliko duboka i sveobuhvatna da je sva razmišljanja u vječnosti neće biti u stanju obuhvatiti. Čemu onda teoretizirati unedogled? Unesimo u svoje duhovno iskustvo neiscrpne sadržaje Isusove ljubavi i dobrote prikazane na križu, i značenje križa postajat će sve više naša osobna svojima bez koje je nezamisliv opstanak na ovome grešnome svijetu, a preko koje dosežemo onaj drugi svijet.
[1] Gustav Aulen, Chritus Victor: An Historical Study of the Three Main Types of the Idea of Atonement, trans. A.G. Hebert, New York: The McMillan Company, 1969.
