I. UVOD U SAKRAMENTE
1. VJERA U ISUSOVE RIJEČI I DJELA
Vjera je iskonska ljudska potreba svakoga čovjeka. U ljudima postoji neka stupnjevitost na putu vjere: vjera u stvar, vjera u čovjeka, i na kraju, vjera u Boga. Tako možemo reći da postoji prirodna, svakom čovjeku svojstvena vjera, ali i ona objavljena od Boga.
Temelj objavljene vjere jest Božje govorenje o sebi i čovjeku. To su Božje govorenje ljudi prihvaćali vjerom ne samo kao pustu riječ, koja je u mnogim slučajevima svojstvena čovjeku, nego kao riječ potvrđenu čudesnim činima. U Boga je riječ tumačenje čina, govorni izričaj onoga što se dogodilo ili se treba dogoditi. Iz Božjih usta nikada neće izići isprazna riječ, koja ne bi donijela ploda. Stoga Božja riječ mijenja na dobro život onih kojima je upućena.
Takav odnos prema riječi naročito je vidljiv u životu Sina Božjega, Isusa iz Nazareta, koji je u narodu bio silan ne samo na riječi nego i na djelu. Ljudi su hrlili za Kristom da čuju i slušaju njegovu riječ, jer je bila snažna, osloboditeljska i učinkovita. Ona je preobražavala njihov život. Jedina zapreka djelotvornosti Isusovoj riječi mogla je biti ljudska nevjera. Zato je Krist neprestano pobuđivao vjeru u dušama i srcima ljudi kao ozračje unutar kojega su se događale veličanstvene stvari, to jest Božja prisutnost na djelu. Takvih je iskaza pun Novi Zavjet.
Tako iz Evanđelja doznajemo kad Isusovi učenici nisu mogli iscijeliti opsjednutog padavičara zbog vlastite nevjere u osloboditeljsko Božje djelovanje, On ih je prekorio riječima: “O nevjerni i pokvareni naraštaju, dokle ću još morati ostati s vama?“ (Mt 17, 17), te pridodao: “Zaista, kažem vam, ako imadnete vjere koliko gorušičino zrno te reknete ovom brdu: ‘Prijeđi odavde onamo’, prijeći će; i ništa vam neće biti nemoguće“ (Mt 17, 21).
Uviđajući, dakle, vrijednost vjere kao pretpostavke osloboditeljskom djelovanju, ljudi su tražili od Isusa neka im priskrbi tu tako važnu osnovicu za Božji zahvat u njihovu životu. Poznavajući svoju slabost i u tom području njihova života, ljudi su molili Gospodina da im umnoži vjeru.
“Isusove riječi i djela za vrijeme njegova skrovita života i javnog djelovanja bili su već spasenjski. Predostvarivali su moć njegova vazmenog otajstva. Nagoviještali su i pripremali ono što će On dati Crkvi kad sve bude ispunjeno. Otajstva Kristova života osnov su onome što Krist, sada, po službenicima Crkve podjeljuje u sakramentima, jer je ono što bijaše vidljivo u našem Gospodinu prešlo u njegova otajstva.“ (KKC 1115)
2. BOŽJE DJELOVANJE U ZNAKOVIMA
Bog se očituje svome narodu na različite načine, jednom kao vođa, drugi put kao spasitelj, zatim kao prijatelj, kao zaštitnik, kao nadahnitelj i sl. Riječi, geste, čini, djela zapravo su sredstva kojima se Bog očituje svome narodu. To su razna sredstva susreta Boga i čovjeka, način razgovora neba i zemlje, jedina mogućnost da čovjek uspostavi vezu s Bogom i da se Bog objavi čovjeku kao njegov suputnik i prijatelj, duboko zainteresiran za ljudsku sudbinu. Na taj način riječi, geste, čini postaju znakovi jedne stvarnosti koja je u isto vrijeme nazočna i skrivena, dostupna, ali i ljudskom oku i umu neuhvatljiva.
Eto to je razlog da proučimo smisao i značenje znakova i simbola kako bismo mogli dublje prodrijeti u spasonosnu stvarnost što je Bog putem tih sredstava nudi čovjeku. Od najranijih vremena crkvene povijesti pojam znakova i simbola služi da se pojasni jedan veoma važan oblik duhovnoga događanja, a to je sakramentalni život vjernika.
“Sakramentalno slavlje protkano je znakovima i simbola. Prema božanskoj pedagogiji spasenja, njihovo značenje ima korijen u djelu stvaranja i u ljudskoj kulturi, naznačeno je u događajima Starog saveza, a potpuno objavljeno u osobi i djelu Kristovu.“ (KKC 1145)
Znak ili simbol jest nešto što je očigledno, ali u isto vrijeme upućuje i na nešto skriveno i važno.
S obzirom na zbilju dadu se razlikovati znakovi od simbola.
Znakovi se u širem smislu ponajčešće zasnivaju na dogovoru dočim simboli sudjeluju u zbilji koju označuju.
Znakovi su određeni posve proizvoljno i mogu se novim dogovorom promijeniti, npr. zeleno svjetlo kao znak za slobodan prolaz.
Dok simboli proistječu iz smislenog povezivanja predodžbi, npr. golub kao simbol mira ili ptica kao simbol slobode.
“Znakovi iz svijeta ljudi. U ljudskom životu znakovi i simboli zauzimaju važno mjesto. Kao istodobno tjelesno i duhovno biće, čovjek duhovne stvarnosti izražava i shvaća pomoću tvarnih znakova i simbola. Ukoliko je društveno biće, čovjeku su znakovi i simboli potrebni za općenje s drugima pomoću jezika, pokreta i radnji. Isto biva u njegovu odnosu s Bogom.“ (KKC 1146)
Međutim, ne samo u profanom ljudskom životu nego i u onome duhovnome postoje znakovi koji ljudima uprisutnjuju naznačene stvarnosti. Nazivamo ih sakramentima. Ali sakramenti nisu dogovoreni znakovi, puke upute, nego simboli u kojima se ostvaruje susret s duhovnom stvarnošću, s Bogom. Ali taj susret s Bogom se ostvaruje prema životnoj situaciji u kojoj se nalazi svaki pojedini čovjek. Zato za sakramente kažemo da su to znakovi koji označuju blizinu Nadnaravnog, njegovu ljubav, praštanje, snagu, poslanje. “Kao ‘sile koje izlaze’ iz živog i oživljujućeg Kristova tijela, i kao čini Duha Svetoga koji djeluje u njegovu tijelu, koja je Crkva, sakramenti su ‘Božja remekdjela’ u novom i vječnom savezu.“ (KKC 1116)
3. BOŽJE DJELOVANJE KROZ POVIJEST KAO “SAKRAMENTALNO DOGAĐANJE“
Bog koji je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku nije nikako htio ostati nepoznat ljudima. Sam je odlučio objaviti im se, nešto im reći o samome sebi, o načinu svoga mišljenja i djelovanja.
Tako se može reći da je već sami čin stvaranja bio prvi znak njegove komunikacije s čovjekom. Kad nevidljivi Bog stvara slobodno svijet kao svoju baštinu, mjesto svoga djelovanja, tada je to stvaranje vidljiv izražaj Boga koji je nama u svojoj naravi neshvatljiv i nepojmljiv. I na taj se način Bog preko svojih stvorenja sve više očituje ljudima. Stoga je stvaranje, ukoliko je Božji dar, početni izraz Božjeg samodavanja ljudima.
“Bog govori čovjeku preko vidljivog stvorenja. Tvarni se svijet predstavlja čovjekovu razumu da bi u njemu otkrio trag svoga Stvoritelja. Svjetlo i noć, vjetar i oganj, voda i zemlja, drvo i plodovi govore o Bogu, naznačuju istodobno njegovu veličinu i blizinu.“ (KKC 1147)
“Kao stvorenja, te osjetne stvarnosti mogu biti mjesto po kojem se očituje Božje djelo posvećenja ljudi, i djelo ljudskog bogočašćenja. Isto se događa sa znakovima i simbolima društvenog života ljudi: prati i pomazati, lomiti kruh i s nekim podijeliti čašu može izražavati posvećujuću prisutnost Božju i čovjekovu zahvalnost prema svome Stvoritelju.“ (KKC 1148)
Međutim, čovjek slika i partner Božji, kudikamo je pozvaniji nego neživa priroda da bude očitovanje Božjeg stvaralačkog djelovanja. Tako po Božjem odabranju i objavi izraelskom narodu postaje jasno na što je pozvan sav ljudski rod. Zbog toga se svaki događaj u povijesti starozavjetnog Božjeg naroda može zvati Božjim očitovanjem. Bog je htio učiniti čovjeka dionikom božanskoga života.
Međutim, taj se poziv Božji i čovjekov odgovor na njega, događao skriveno, “znakovito“. Svijet je postajao trenutak nutarnjeg, pa makar bezimenog dijaloga čovjeka s Bogom. Čovjek je pokušavao oblikovati vanjski izraz svojeg nutarnjeg očekivanja. Dubina ljudskog napora da se uspostavi dijalog s Bogom može se ocijeniti polazeći od ispunjenja Božjih obećanja danih u tome dijalogu.
“Velike religije čovječanstva, često upečatljivo svjedoče taj kozmički i simbolički smisao vjerskih obreda. Liturgija Crkve pretpostavlja, upotpunjuje i posvećuje elemente stvorenja i ljudske kulture dajući im dostojanstvo znakova milosti, novog stvorenja u Isusu Kristu.“ (KKC 1149)
U povijesti izraelskog naroda Bog se okrenuo ljudima, otkrio im svoje ime, očitovao im se i tako im priopćio i ponudio samoga sebe. Jahve Bog, između svih naroda svijeta, izabrao je sebi jedan narod, s njim je hodio kroz povijest i bio uza nj. Tako je povijest poprimila obilježje simbola, jer se u njoj izrekao Božji plan spasenja i ljubav za čovjeka.
“Znakovi Saveza. Izabrani narod prima od Boga određene znakove i simbole koji obilježuju njegov liturgijski život: nisu to više samo slavlja kozmičkih ciklusa i društvenih čina, nego znakovi Saveza, simboli veličanstvenih djela Božjih za narod. Među tim liturgijskim znakovima Staroga saveza mogu se spomenuti obrezanje, pomazanje, posvećenje kraljeva i svećenika, polaganje ruku, žrtve i nadasve Pasha. U tim znakovima Crkva prepoznaje pralikove sakramenata Novog saveza.“ (KKC 1150)
Ta ista povijest pak, s ljudske strane, nije uvijek bila znak čovjekove odanosti i vjernosti Bogu nego izdaje i neposluha. To ipak nije Boga pokolebalo nego je tražio načine da uistinu stvori sebi odani narod.
I u punini vremena podigao je Bog jednoga čovjeka u kojega se slio sav poziv na vjernost: Isusa iz Nazareta.
U njemu, Sinu Božjemu, potpuno se ostvarila saveznička vjernost izraelskog naroda s Bogom. U Isusu, Sinu Marije iz Nazareta, koji je u potpunosti živio od Boga i za Boga, Jahve Bog se posvema izrazio i bez ostatka pokazao svijetu. U njemu se Bog čovječanstvu konačno i neopozivo priopćio. Tako se s punim pravom može reći da su Isusovi ljudski čini Božji čini i da ti čini imaju sakramentalno obilježje.
Kao zemaljska pojava Božje ljubavi, Isus je jednostavno sakrament, odnosno prasakrament, jer je omogućio pristup čovjeka Bogu.
“Znakovi preuzeti od Krista. Gospodin Isus u svom se propovijedanju često služi znakovima stvorenja da bi objavio otajstvo Božjeg Kraljevstva. Ozdravlja bolesne ili naglašava svoje propovijedanje služeći se tvarnim znakovima i simboličkim kretnjama. Daje novo značenje događajima i znakovima Starog saveza, posebno Izlasku i Pashi, jer je on sâm smisao svih tih znakova.“ (KKC 1151)
On je posljednja Božja riječ i poziv ljudima, ali i najviše ostvarenje ljudskog odgovora na Božju ponudu.
Postavši čovjekom kao vječni Božji Sin, Isus je ostvario svoje božansko sinovstvo i u vremenu. I tako je Sin Božji postao sinom čovječjim u Djevici Mariji. Zatim snagom svoga Uskrsnuća, čime je izvojevana pobjeda života nad smrću, Krist postaje Znakom svakoj ljudskoj nadi koja se ne želi miriti s umiranjem.
Uskrsli i proslavljeni Gospodin konačan je i neopoziv sakrament susreta s Bogom. Nakon uskrsnuća Isus ostvaruje Božju blizinu na nov način, na način koji nadmašuje sveukupno dotadašnje Božje sakramentalno djelovanje. Doduše, prisutnost uskrslog Krista nije među kršćanima vidljiva neposredno po njegovoj tjelesnosti, ali jest zato po vidljivim, pojavnim oblicima iza kojih On osobno stoji snagom svoga Duha.
“Sakramentalni znakovi. Nakon Pedesetnice, Duh Sveti vrši posvećenje kroz sakramentalne znakove Crkve. Sakramenti Crkve ne dokidaju, nego pročišćuju i upotpunjuju sve bogatstvo znakova i simbola svijeta i društvenog života. Povrh toga ispunjaju pralikove i slike Starog saveza, označuju i uprisutnjuju po Kristu izvršeno spasenje, nagovješćuju i anticipiraju nebesku slavu.“ (KKC 1152)
To je njegova milosna prisutnost u sakramentima Crkve koju će Drugi Vatikanski sabor nazvati “sveopćim sakramentom spasenja“
4. CRKVA KAO UNIVERZALNI SAKRAMENT SPASENJA
Crkva je prije svega zajednica ljudi koja je okupljena snagom Božje ljubavi, snagom njegove ničim od čovjeka zaslužene milosti. To je zajednica vjernika okupljena oko svojega Boga i Učitelja Isusa Krista u ljubavi Očevoj snagom Duha Svetoga. Ta milost Božja postaje nadasve snažnom, vidljivom i učinkovitom u trenutku stvaranja tog zajedništva, odnosno u trenutku sjedinjenja vjernika s Kristom koje se događa kroz slavlje sakramenata.
Tako je Crkva stvarnost u kojoj je postala vidljiva i opipljiva Kristova spasenjska zbilja. Ljudi ne mogu Krista ovdje na zemlji tjelesno doživljavati, jer je On kao proslavljeni Gospodin našim očima nevidljiv, ali se mogu susresti u onoj stvarnosti koja je njegov vidljiv znak, njegovo otajstveno tijelo koje zovemo Crkva.
Crkva je po tome vidljivi sakrament Kristove nevidljive prisutnosti među ljudima. I ona se služi vidljivim sakramentima kako bi uprisutnila Božju ljubav među ljudima. Sakramenti su temeljna ostvarenja, odnosno samoostvarenja Crkve koja je sveopći sakrament spasenja svih ljudi.
“Crkva kad sama pomaže svijet i kad od njega mnogo prima teži jedino za tim da dođe kraljevstvo Božje i da se ostvari spasenje svega ljudskoga roda. Uostalom sve dobro koje narod Božji za vrijeme svog zemaljskog putovanja može pružiti ljudskoj obitelji dolazi odatle što je Crkva ‘sveopći sakrament spasenja’, koji očituje i ujedno ostvaruje misterij Božje ljubavi prema čovjeku.“ (GS 45)
Sakramenti su stoga osobni spasenjski čini nebeskoga, proslavljenoga Krista u činu Crkve. Primanje sakramenata jest stupanje u dodir s vidljivom Crkvom kao sakramentom nebeskoga Krista, odnosno susret s nevidljivim Spasiteljem u njegovoj Crkvi. Tako sakramenti postaju most između proslavljenog Isusa na nebesima i čovjeka koji čezne za proslavljenjem u svome Bogu. Zato su Kristovi sakramenti u potpunosti i sakramenti Crkve u kojoj Krist živi i djeluje kao Otkupitelj i Spasitelj ljudi.
“Sakramenti jesu sakramenti ‘Crkve’ u dvostrukom značenju: ‘po njoj’ su i ‘za nju’. Jesu ‘po Crkvi’ time što je ona sakrament djelovanja Krista koji u njoj djeluje zahvaljujući slanju Duha Svetoga; a jesu ‘za Crkvu’ jer upravo ‘sakramenti čine Crkvu’, ukoliko, osobito u euharistiji, ljudima objavljuju i priopćuju otajstvo zajedništva trojedinog Boga Ljubavi.“ (KKC 1118)
“Budući da s Kristom-Glavom čini ‘tako reći jedinstvenu otajstvenu osobu’, Crkva u sakramentima djeluje kao ‘svećenička organski uređena zajednica’: po krstu i potvrdi svećenički narod biva osposobljen slaviti liturgiju; s druge strane, vjernici, ‘zaodjenuti svetim redom, u Kristovo se ime postavljaju da Crkvu hrane Božjom riječju i milošću’.“ (KKC 1119)
Dakle, osnovno djelovanje Crkve nisu samo sakramentalni čini. Prema nauci Drugog Vatikanskog sabora, naviještanje Riječi na prvom je mjestu među osnovnim crkvenim djelatnostima i to zato što je vjera izvor i temelj kršćanskoga života.
