MOLITVA U KRŠĆANSKOME ŽIVOTU
«Molitva je uzdignuće duše k Bogu ili traženje primjerenih dobara od Boga.» ( Sv. Ivan Damaščanski). A sv. Terezija od «Djeteta Isusa» je napisala: « Za mene je molitva zanos srca, jednostavan pogled bačen prema nebu, usklik zahvalnosti i ljubavi u kušnji kao i u radosti.»
A da bi to doista bilo tako molitva ne smije dolaziti s visine naše oholosti i vlastite volje, već mora proizlaziti « iz dubine» ( Ps. 13O,1 ) ponizna skrušena srca. Poniznost je temelj molitve. Zaista mi često ne znamo što da molimo i kako nam valja moliti. ( usp. Rim. 8,26 ). Zato tko se ponizi pred Bogom, bit će uzvišen ( usp. Lk. 18,9- 14 ). Poniznost je nužno raspoloženje za primanje nezaslužna dara molitve: « čovjek je prosjak Božji» ( sv. Augustin).
Tu Krist dolazi ususret svakom ljudskom biću . Isus nas prvi traži i On od nas kao i od žene Samarijanke ( usp. Iv. 4,10 ) na zdencu našega srca ište piti. Isus je žedan naše ljubavi, njegova molba dolazi iz dubine Boga koji nas želi za sebe. Molitva je, znali to mi ili ne, susret Božje i naše žeđi za ljubavlju. Bog je žedan nas da mi budemo žedni njega. Zato kažemo da je molitva Božji dar ljubavi zaljubljenome srcu.
Srce je ono koje moli! Ako je čovjekovo srce daleko od Boga, molitveni je izraz isprazan. Srce je boravište gdje jesmo, gdje stanujemo i kamo se spuštamo. Ono je naše skriveno središte, nedohvatno našem razumu i drugim ljudima. Samo Bog svojim Duhom ljubavi može proniknuti i spoznati čovjekovo srce. Naše srce je mjesto odluke, u dubini naših duševnih težnjih, mjesto istine, u kojem izabiremo život ili smrt; mjesto susreta, gdje živimo u odnosu sa svojim Bogom koji nas je stvorio na svoju sliku. Srce je mjesto saveza ljubavi između Boga i čovjeka; Boga koji ljubi i čovjeka koji dopušta da bude ljubljen.
Kršćanska molitva je saveznički odnos Boga i čovjeka u Kristu Isusu. Ona je čin Boga i čovjeka, jer izvire iz Duha Svetoga koji prebiva u nama i iz našega srca koje moli. Tako je sva naša molitva usmjerena Ocu, u jedinstvu s ljudskom voljom Sina Božjega koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja postao čovjekom.
«U Novom savezu, molitva je živ odnos djece Božje sa svojim neizmjerno dobrim Ocem, s njegovim Sinom Isusom Kristom i s Duhom Svetim. Molitveni život jest u tome da budemo obično u prisutnosti triput svetoga Boga i u zajedništvu s Njime. To zajedništvo života uvijek je moguće jer smo po krštenju postali jedno biće s Kristom. Molitva je kršćanska ukoliko tvori zajedništvo s Kristom te se širi u Crkvi koja je njegovo Tijelo. Razmjeri su joj širina Kristove ljubavi.»( KKC.,2565 )
Zato je kršćanska molitva izraz zajedništva ljubavi i suživota u ljubavi čovjeka s Bogom.
SVEOPĆI POZIV NA MOLITVU
Stvaranjem Bog zove svako biće iz ništavila u postojanje. Stvoren na sliku Božju i ovjenčan «slavom i sjajem« ( Ps. 8,6 ) čovjek je sposoban spoznati da je «divno ime Gospodnje po svoj zemlji« ( Ps.8,2 ). I nakon što je grijehom izgubio sličnost s Bogom, čovjek i dalje ostaje na sliku svoga Stvoritelja. On čuva želju za onim koji ga zove u postojanje. Sve religije svijeta svjedoče o tom bitnom traženju Boga kod svih ljudi.
Zaboravio čovjek svoga Stvoritelja ili se skrio daleko od njegova Lica, trčao za svojim idolima ili optuživao božanstvo da ga je napustilo, živi i pravi Bog neprestano zove svaku osobu na tajanstven susret molitve s Njime. Bog prvi zove čovjeka k sebi. Taj korak ljubavi vjernoga Boga uvijek je u molitvi prvi, a čovjekov korak je odgovor njegove ljubavi na tu Božju ljubav. Kako se postupno Bog objavljuje i otkriva čovjeka njemu samome, molitva se predstavlja kao uzajamni zov, kao drama saveza ljubavi. Po riječima i djelima, ta drama zahvaća srce čovjekovo. Ona se razotkriva kroz cijelu povijest spasenja ljudi i čovječanstva.
«Objava molitve u Starom zavjetu upisana je između čovjekova pada i uzdignuća, između bolnog Božjeg poziva prvoj djeci : ( Post.3,9.13 ) i odgovora Sina jedinca koji dolazi na svijet: ( Heb.10,5-7 ). Molitva je tako povezana s čovjekovom poviješću, ona je odnos s Bogom u povijesnim zbivanjima « ( KKC. 2568 ).
IZVOR MOLITVE
Ponajprije molitva živi od samih stvarnosti stvaranja. Stoga možemo reći da je stvaranje izvor molitve. U svom neprolaznom savezu sa živim bićima Bog uvijek poziva čovjeka da mu se moli. No molitva se u Starom zavjetu objavljuje posebno počevši od praoca našega Abrahama. Čim ga Bog zove, Abraham polazi na put «kako mu je Gospodin rekao« (Post. 12,4). Abraham sluša jer je njegovo srce cijelo pokorno riječi Božjoj. Slušanje srca koje se odlučuje za Boga bitno je u molitvi, riječi su o njemu ovisne. Ali Abrahamova molitva izražena je ponajprije djelima: on, čovjek šutnje, na svakoj postaji puta gradi žrtvenik Gospodinu. Tek kasnije, javlja se njegova prva molitva riječima: to je prikrivena tužba što podsjeća Boga na obećanja koja kao da se ne ostvaruju. I tako se od početka povijesti spasenja pojavljuje jedan od dramskih vidova molitve: kušnja vjere u Božju vjernost.
«Povjerovavši u Boga, hodeći u njegovoj prisutnosti i u savezu s njime, patrijarh je spreman ugostiti u svom šatoru tajanstvenoga Gosta: to divno gostoprimstvo kod Mamre uvod je u Navještenje pravoga Sina obećanja. Od onoga časa kad mu je Bog povjerio svoj naum, Abrahamovo srce dijeli suosjećanje svoga Gospodina za ljude te se usuđuje zauzeti se za njih s odvažnim pouzdanjem.» (KKC 2571).
Kao posljednje čišćenje vjere, od Abrahama «koji je primio obećanje» (Heb 11,17) Bog traži da mu žrtvuje sina Izaka kojega mu je dao. Ali i u tome iskušenju njegova vjera ne slabi: «Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu» (Post.22,8 ). Tako je, eto, otac vjerujućih suobličen nebeskome Ocu koji neće poštedjeti ni svoga vlastitoga Sina, Isusa Krista, već će ga za sve nas predati za žrtvu na križu. Zato molitva obnavlja čovjeka na sliku Božju i čini ga dionikom snage Božje ljubavi koja spašava mnoge. Zatim u cijelonoćnoj molitvenoj borbi Jakova, praoca dvanaest Izraelovih plemena s «nekim« tajanstvenim bićem, Crkva vidi simbol molitve kao borbe vjere i pobjede ustrajnosti. I kad se počinje ostvarivati obećanje koje je Bog dao Abrahamu i njegovu potomstvu, Mojsijeva molitva biva iznenađujućim oblikom zagovorne molitve koja će se ispuniti u jednom «posredniku između Boga i ljudi, čovjeku Kristu Isusu» (1 Tim.2,5). I tu Bog dolazi prvi. On pozivlje Mojsija iz gorućeg grma. Bog se objavljuje Mojsiju da ga pošalje, da ga pridruži svom suosjećanju, djelu spasenja svog naroda.
Dakle, «Bog je razgovarao s Mojsijem licem u lice, kao što čovjek govori s prijateljem» (Izl. 33,11). Mojsijeva molitva izrazito je kontemplativna molitva zahvaljujući kojoj je sluga Božji ostao vjeran svome poslanju. I u toj prisnosti s vjernim Bogom, sporim na srdžbu i punim milosti, Mojsije je crpio snagu i upornost za svoje posredovanje. On ne moli za sebe već za narod što ga je Bog sebi stekao.
Zatim imamo molitvu Davida koji je u pravom smislu kralj «po srcu Božjem«, pastir koji moli za svoj narod i u njegovo ime. Davidova će podložnost Božjoj volji, hvala i pokajanje biti primjer molitvi naroda. Nadahnut Duhom Svetim, David je, u psalmima, prvi prorok židovske i kršćanske molitve. Molitva Krista, istinskoga Mesije i sina Davidova, otkrit će i dopuniti smisao te molitve.
«Psalmi krijepe i izražavaju molitvu Božjeg naroda kao zajednice, za vrijeme velikih slavlja u Jeruzalemu i svake subote u sinagogama. Ta je molitva u isto vrijeme osobna i zajednička; odnosi se na one koji mole i na sve ljude; uzdiže se sa Svete zemlje i iz zajednice u Dijaspori (raseljenju), te zahvaća sve stvorenje; podsjeća na spasiteljske događaje prošlosti te se proteže k ispunjenju povijesti; spominje se već izvršenih Božjih obećanja i očekuje Mesiju koji će ih konačno ispuniti. Moljeni i posve ispunjeni u Kristu, psalmi su bitni u molitvi njegove Crkve.« (KKC.,2586).
Na koncu imamo molitvu Proroka koja je odgajala u vjeri Božji narod i poticala ljude na obraćenje srca. Ilija je otac proroka, njegov je «naraštaj onih koji traže njega, koji traže lice Boga Jakovljeva« (usp. Ps.,24,6). Jakov apostol upućuje na njega da nas potakne na molitvu: «Mnogo može žarka molitva pravednikova« (Jak. 5, 16b – 18).
Pridružimo se i mi svim tim Božjim miljenicima u molitvi i postići ćemo mir i spasenje sebi samima, Crkvi, svome narodu i cijelome čovječanstvu.
MOLITVA U ODLUČUJUĆIM TRENUTCIMA ISUSOVA ŽIVOTA
Isus se često povlačio u osamu, na samotno mjesto; na goru, osobito noću, da moli. U svojoj molitvi On nosi ljude: budući da je utjelovljenjem uzeo ljudsku narav, prinoseći sama sebe Bogu, i njih prinosi Ocu. On svojom ljudskom molitvom učestvuje u svemu što žive «njegova braća« ( Heb. 2, 12 ); supatnik je njihovih slabosti da bi ih od njih oslobodio.
Evanđelje po Luki ističe Duha Svetoga i smisao molitve u Kristovu služenju. Isus moli prije odlučujućih trenutaka svojega poslanja: prije no što će Otac posvjedočiti za njega prigodom Krštenja i Preobraženja, te prije no što će mukom ispuniti naum Očeve ljubavi. Moli također prije odlučnih trenutaka pri poslanju njegovih apostola: prije izbora i poziva Dvanaestorice, prije no što ga Petar prizna Kristom – Pomazanikom Božjim ( usp. Lk. 9, 18 – 20 ), napokon moli da u kušnji vjera apostolskog Prvaka ne malakše. Isusova molitva prije spasenjskih događaja koje Otac traži da ih ispuni, jest smjerno i puno povjerenja predanje njegove ljudske volje volji Oca punoj ljubavi. ( KKC., 2600 ).
Evanđelisti su od KRISTA, iz vremena njegova djelovanja, prenijeli dvije izričitije molitve.
Obje započinju Isusovom zahvalom Ocu. U prvoj, Isus ispovijeda Oca, priznaje ga i blagoslivlje jer je sakrio tajne Kraljevstva od onih koji se smatraju učenima i objavio ga «malenima« .
«U taj isti čas – Isus – zatitra od veselja u Duhu Svetomu te reče: Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, jer si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Dobro, Oče, jer je takva bila volja tvoja. Sve mi je predao Otac moj ! Nitko ne zna tko je Sin nego Otac; i nitko ne zna tko je Otac nego Sin, i onaj komu Sin htjedne objaviti !« ( Lk. 10, 21 – 22; usp. Mt. 11, 25 – 27 ).
Isusov kliktaj «Slavim te, Oče, …» ili «Da, Oče!« u ovoj molitvi izražava dubinu njegova srca, odnosno Kristov pristanak volji Boga, Oca.
Taj Kristov «Da, Oče!« jest odjek onoga «Da«, (« Neka mi bude po riječi Tvojoj!«) Bogu njegove Majke Marije pri začeću Božjeg Sina i to je ujedno nagovještaj onoga «Da« što će ga On sam reći Ocu u smrtnoj borbi u Getsemaniju: «Oče moj ! Ako nije moguće da me mine ovaj kalež, a da ga ne pijem, neka bude volja tvoja!« ( Mt. 26,42 ).
Sva Isusova molitva jest u tom dragovoljnom pristanku njegova ljudskoga srca uz «otajstvo volje« Očeve ! (usp. Ef. 1,9 )
Drugu molitvu donosi nam sveti Ivan Evanđelista prije Lazareva uskrišenja od mrtvih na život. I tom događaju prethodi zahvala Bogu.
«A Isus podiže oči i reče: Oče, zahvaljujem ti što si me uslišao. Ja sam znao da me uvijek uslišavaš, ali ovo rekoh radi ovdje prisutnoga svijeta, da vjeruju da si me ti poslao. Rekavši to, viknu jakim glasom: Lazare, iziđi! Pokojnik iziđe obavijen povojima po rukama i nogama. Lice mu bijaše zamotano ručnikom. Isus im naredi: Razvežiite ga i pustite ga da ide !« ( Iv. 11, 41 – 44 ).
Tako, nošen zahvalom, Isusova nam molitva otkriva kako iskati nešto od Boga. Prije no što je dar darovan, Isus cijelim svojim bićem prianja uz Onoga koji daruje i koji sebe daje u svojim darovima. Darovatelj je vrijedniji od udijeljena dara, a to je Bog. Otac nebeski je «Blago« i u Njemu je srce njegova Sina. Dar je samo znak da Otac ljubi Sina.
«Kad je došao Čas da ispuni nacrt ljubavi Očeve, Isus daje naslutiti neistraživu dubinu svoje Sinovske molitve, ne samo prije no što će se slobodno predati. Abba, Oče, ne moja volja, nego tvoja neka bude!( Lk. 22, 42 ), već do posljednjih riječi na Križu, kad molitva i predanje postaju jedno: Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine ( Lk. 23,34 )Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju ( Lk. 23, 43 ); Ženo, evo ti sina. … Evo ti majke. ( Iv. 19, 26 – 27 ): Žedan sam ( Iv. 19, 28 ); Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? ( Mk. 15,34 ); Dovršeno je ( Iv. 19, 30 ); Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj ( Lk. 23,46 ), sve do velikoga krika kada izdahnu predavši duh. « ( KKC.,2605 )
Stoga s punim pravom možemo reći da sve nevolje čovječanstva svih vremena, podjarmljena grijehom i smrću, sve molitve i zagovori u povijesti spasenja, obuhvaćeni su tim vapajem utjelovljene Riječi. Otac sada prima sve te molitve i vapaje te ih iznad svih očekivanja uslišava uskrisujući svoga Sina. Tako se ispunja i izvršava događaj molitve u Božjem naumu stvaranja i spasenja ljudi i svijeta. Zato je Isus postao svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja.
MOLITVA DJEVICE MARIJE I NJEZINA SINA ISUSA
Marijina molitva nam je objavljena u zoru punine vremena, na početku vremena otkupljenja i spasenja čovječanstva. Prije utjelovljenja Sina Božjega i prije poslanja Duha Svetoga, njezina molitva na jedinstven način surađuje u dobrohotnom naumu Očevu spasenja ljudi. Tako pri navještenju Isusova začeća, te o Pedesetnici kod postanka Crkve, Tijela Kristova, Marija se nalazi u molitvi. Zato u vjeri svoje ponizne službenice Božje dar nailazi na doček koji je očekivao od početka vremena. Ona, koju je svemogući učinio „milosti punom” odgovara prinosom cijelog svoga bića: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj.” ( Lk. L,38 ).
Taj Marijin Da jest potpuno predanje njezine osobe Bogu u službi spasenja ljudi. Taj Da jest kršćanska molitva: biti sva za Krista jer je On sav za nas.
„Stoga Marijin hvalospjev Veliča (latinski Magnificat, bizantski Megalinar), istodobno je hvalospjev Bogorodice i Crkve, hvalospjev Kćeri Sionske i novog Božjega naroda, hvalospjev hvale za udijeljenu puninu milosti u naumu spasenja, hvalospjev siromaha kojih je nada ostvarena ispunjenjem obećanja datih našim ocima, Abrahamu i njegovu potomstvu dovijeka.” (KKC., 2619).
Taj hvalospjev Blažene Djevice Marije glasi: „Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je Ime njegovo. Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.” ( Lk. 1,46 – 55 ) .
Evanđelje nam još otkriva kako Marija moli i posreduje u vjeri za druge u Kani Galilejskoj. Isusova majka Marija moli Sina za potrebe svadbene gozbe: Kad nestade vina, reče Isusu njegova majka: Nemaju vina. ……. Nato majka njegova reče slugama: Što vam god rekne učinite! ( Iv. 2, 3.5 ). I ta gozba u Kani je znak jedne druge gozbe: gozbe Jaganjca, koji, na molbu Crkve, svoje Zaručnice daje svoje presveto Tijelo i svoju predragocijenu Krv kao hranu i piće besmrtnim dušama svojih vjernika.
I u času Novoga saveza, podno križa, Marija biva uslišana kao žena, nova Eva, i tako je postala istinska Majka živih .
«Kad Isus opazi majku i blizu nje učenika kojega je osobito ljubio, reče majci svojoj: Ženo, evo ti sina! Zatim reče učeniku: Evo ti majke! I od tog je časa učenik uze u svoju kuću.» ( Iv. L9, 26 – 27 )
Sin Božji postavši Sinom Djevice iz Nazareta naučio je moliti svojim ljudskim srcem. Naučio je to od majke Marije koja je u svom srcu čuvala sva velika djela Svemogućega i o njima razmišljala. Isus je naučio još moliti i iz riječi i stihova molitve svoga naroda, u nazaretskoj sinagogi i u Hramu.
No, Kristova molitva provire iz jednoga tajnoga vrela: iz njegova sinovskoga sjedinjenja s Bogom, kako i sam daje naslutiti svojim roditeljima u dobi od dvanaest godina koji su ga našli u Hramu.
«Pa zašto ste me tražili ? – odgovori im. Zar niste znali da ja moram biti u kući Oca svoga?« ( Lk. 2, 49 ). Tu se počinje objavljivati novost molitve u punini vremena: sinovska molitva Isusova.
Događaj molitve nam je upotpunosti objavljen u Riječi koja je tijelom postala i nastanila se među nama. Pokušati razumjeti molitvu Kristovu, po onom što nam kazuju njegovi svjedoci u Evanđelju, znači približiti se svetom Gospodinu Isusu Kristu kao gorućem grmu: promatrajući prvo njega samoga u molitvi, zatim slušajući ga kako nas uči moliti, da bismo konačno spoznali kako nam molitvu uslišava.
ISUS UČI MOLITI SVOJE UČENIKE
Isus se često povlačio u molitvu. Želio je biti u stalnoj vezi sa svojim nebeskim Ocem kako bi u potpunosti i u svemu mogao ispunjavati Očevu volju. Ta sam je često govorio da nije došao vršiti svoju ljudsku volju, nego volju Oca nebeskoga koji ga je poslao da spasi ljude i svijet. Jednom je Isus na nekom mjestu molio. Čim prestade, reče mu jedan od učenika: Gospodine, nauči nas moliti! ( Lk. 11,1 ). I tako je eto taj učenik zaželio moliti tek nakon što je promatrao kako se njegov Učitelj moli. Tada istom može učiti od Učitelja molitve. Promatrajući i slušajući Sina, djeca se Božja uče moliti Ocu. Kad Isus moli, time nas već uči moliti. Blagoslovljen je put našoj molitvi njegova molitva Ocu.
Međutim, Evanđelje nam predaje jasan Isusov nauk o molitvi. Krist kao odgojitelj ljudi preuzima nas tamo gdje već jesmo te nas postupno vodi k Ocu. Tako obraćajući se mnoštvu koje ga slijedi i sluša, Isus polazi od onoga što im je o molitvi iz Starog saveza već poznato te ih priprema za novost Kraljevstva koje dolazi. Potom im Krist tu novost Kraljevstva Božjega otkriva u prispodobama iz njihova svakidašnjega života. Napokon, svojim učenicima, koji trebaju biti odgojitelji molitve u njegovoj Crkvi, Isus otvoreno govori o Ocu i Duhu Svetomu.
Već u Besjedi na gori, Isus traži obraćenje srca: pomirenje s bratom prije prinošenja dara na oltar, ljubav prema neprijateljima i molitvu za progonitelje, molitvu Ocu u skrovitosti ( Mt. 6,6 ), bez ponavljanja mnoštva riječi, praštanje iz dna srca u molitvi, čistoću srca i traženje Kraljevstva. To je obraćenje potpunoma usmjereno Ocu. Ono je sinovsko. ( KKC., 2608 ).
I tako srce čovjekovo, usmjereno na obraćenje, uči se moliti u vjeri. A vjera je to sinovsko potpuno prianjanje uz Boga, iznad onoga što osjećamo i razumijemo. Takva vjera postala je moguća jer nam ljubljeni Sin Božji otvara pristup Ocu. Stoga Krist može od nas tražiti da ištemo i kucamo jer je On sam put koji vodi Ocu i vrata kroz koja se ulazi u Božje Kraljevstvo.
“Kao što se Isus Ocu moli i zahvaljuje prije no što će primiti njegove darove, tako i nas uči toj sinovskoj smjelosti: Sve što god zamolite i zaištete, vjerujte da ste postigli …(Lk.11,24 ). Takva je snaga molitve, sve je moguće onomu koji vjeruje ( Mk, 9,23 ), vjerom koja ne sumnja ( Mt. 21,22 ). Koliko je Isus ražalošćen zbog nevjere svojih najbližih ( Mk. 6,6 ) i malovjernosti učenika (Mt. 8,26 ), toliko je zadivljen velikom vjerom rimskog satnika i Kanaanke. ” ( KKC., 2610 ).
Stoga molitva iz vjere ne sastoji se tek u tome da se govori Gospodine, Gospodine, već da se uskladi naše srce da vrši volju Očevu ( Mt. 7,21 ). Isus zato poziva svoje učenike da u molitvu uključe tu skrb oko suradnje s božanskim naumom spasenja ljudi. U Kristu je Kraljevstvo Božje sasvim blizu ljudima. Zato Isus poziva na obraćenje i vjeru svakoga čovjeka, ali i na budnost. U molitvi, Kristov učenik bdije pozoran na Onoga koji jest i koji dolazi, spominjući se njegova prvog dolaska u poniznosti tijela i nadajući se njegovu drugom dolasku u slavi. U zajedništvu s Učiteljem, molitva učenika jest borba protiv sila kraljevstva zla i tame. I samo bdijući u molitvi s Kristom, vjernik neće pasti u napast.
PRISPODOBE O MOLITVI
Tri najvažnije Isusove prispodobe o molitvi donosi nam sveti Luka evanđelista. Prva je o bezočnu prijatelju, i poziva nas na upornu molitvu.
I ja vam velim: ustrajno molite, i dat će vam se ! Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se ! Jer svatko tko moli, prima; tko traži, nalazi; a otvara se onomu koji kuca.» ( Lk.11, 9 ). Doista, onomu tko tako moli, Otac će s neba dati sve što mu je potrebno, osobito Duha Svetoga u kojemu su svi darovi.
Druga prispodoba o udovici koja dodijava, usredotočena je na jednu od odlika molitve: moliti treba uvijek i neumorno, strpljivošću vjere. I nikad ne smijemo klonuti u molitvi.
Treća prispodoba, o farizeju i cariniku, smjera na poniznost srca koje moli.
Reče još ovu usporedbu na račun nekih koji su bili uvjereni u svoju vlastitu pravednost, a druge prezirali: Dva čovjeka uziđoše u hram da mole: jedan farizej drugi carinik. Farizej stade te poče ovako moliti u sebi: Bože, zahvaljujem ti što nisam kao ostali ljudi: razbojnici. nepravednici, preljubnici ili kao i ovaj ovdje carinik. Postim dvaput u tjednu i dajem desetinu od svega što stečem. A carinik, ostajući daleko, ne usudi se ni očiju podignuti prema nebu, već se udarao u prsa i molio: Bože, smiluj se meni grešniku! Kažem vam, ovaj se vrati opravdan kući, a ne onaj. Jer tko se uzvisi, bit će ponižen, a tko se ponizi, bit će uzvišen ( Lk. 18, 9 – 14 ).
Tu molitvu carinika Crkva trajno preuzima kao svoju: Kyrie eleison, Gospodine, smiluj se.
«Kad Isus otvoreno povjerava učenicima tajnu molitve Ocu, otkriva im kakva treba biti njihova i naša molitva, kad se On, u svojoj proslavljenoj ljudskoj naravi, vrati k Ocu. Novo je sada iskanje u Njegovo ime. Vjera u njega uvodi učenike u poznavanje Oca, jer ISUS je PUT, ISTINA i ŽIVOT ( Iv. 16,6 ). Vjera donosi plod u ljubavi: čuvati njegovu Riječ, njegove zapovijedi, s njim biti u Ocu koji nas u njemu ljubi tako da ostaje u nama. U tom Novom savezu, sigurnost da će naše molbe biti uslišane, temelji se na Isusovoj molitvi.« ( KKC., 2614 ).
Štoviše, kad je naša molitva združena s Isusovom molitvom, Otac nam daje «drugog BRANITELJA da bude s vama zauvijek: DUHA ISTINE.« ( Iv., 14, 16 – 17 ). U Duhu Svetome, kršćanska je molitva zajedništvo ljubavi s Ocem, ne samo po Kristu, već također u Njemu: Dosad niste iskali ništa u moje ime. Ištite i primit ćete, da radost vaša bude potpuna. ( Iv.16,24 ). Isus uslišava molitvu vjere, izraženu riječima ili šutnjom, upućenu njemu: Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se. ( Mk, 10,47 ) ili upornu molbu slijepaca: Smiluj nam se, Sine Davidov ( Mt. 9,27 ). Bilo da je riječ o ozdravljenju od bolesti ili o otpuštenju grijeha, Isus uvijek odgovara na molitvu koja mu je upućena s vjerom: Idi u miru, tvoja te vjera spasila. Isus i nas uči da se molimo čistim srcem, živom ustrajnom vjerom i sinovskom smjelošću. Opominje nas na budnost i poziva nas da svoje molbe prikazujemo Bogu u njegovo ime i bit ćemo uslišani od Oca.
MOLITVA U VRIJEME CRKVE
U Djelima apostolskim čitamo da u prvoj jeruzalemskoj zajednici kršćana, vjernici bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama ( Dj.2,42 ). Ta molitva prve Crkve, utemeljena na apostolskoj vjeri i ovjerovljena ljubavlju, hrani se Euharistijom. I na dan Pedesetnice obećani Duh izliven je nad učenike dok su svi bili zajedno na istom mjestu « ( Dj. 2,1 ) iščekujući ga jednodušno postojani u molitvi ( Dj. 1,14 ). Duh Sveti koji poučava Crkvu i koji je podsjeća na sve što je Isus činio i rekao, formira je i u molitvenom životu. Duh Sveti koji tako Crkvu u molitvi podsjeća na Isusa Krista, vodi je k cjelovitoj Istini i stvara nove obrasce molitve koji će izraziti nedokučivo otajstvo Krista na djelu, u životu, u sakramentima i u poslanju njegove Crkve. Ti će se molitveni obrasci prve kršćanske zajednice potom razviti u velike liturgijske i duhovne tradicije.
Molitveni oblici izraženi u apostolskim i kanonskim spisima ostat će pravilom kršćanske molitve za cijelu Crkvu.
Molitve su prije svega one koje vjernici slušaju i čitaju u Svetom Pismu (osobito psalme ); oni ih posuvremenjuju, počevši od njihova ispunjenja u Kristu do potpunog ostvarenja u životu Crkve. Tako imamo molitvu pohvale, klanjanje i blagoslov, molitvu prošnje, zagovornu molitvu i zahvalnu molitvu.
a ) – molitva pohvale
Pohvala je oblik molitve koja najneposrednije Boga priznaje Bogom. Ona ga slavi radi njega samoga, i povrh svega što čini, slavi ga jer ON JEST. To je sudjelovanje u blaženstvu čistih srdaca koja Boga ljube u vjeri prije nego što ga vide u Slavi. Po njem se Duh sjedinjuje s našim duhom da svjedoči da smo djeca Božja, svjedoči za Sina jedinorođenoga u kojem smo posinjeni i po kojem slavimo Oca. Pohvala upotpunjuje druge molitvene oblike i prenosi ih onome koji im je izvor i cilj: Bog, Otac od kojega je sve, a mi za njega (1 Kor.8,6), (KKC 2639).
Sveti Luka često spominje u Evanđelju divljenje i pohvale pred čudesima koja je Krist činio. On to ističe i u Djelima apostolskim glede djela Duha Svetoga u životu prve kršćanske zajednice. Kao i nadahnuti pisci Novoga Zavjeta, prve kršćanske zajednice ponovo čitaju knjigu Psalama slaveći u njima Kristovo otajstvo. U novosti Duha Svetoga one skladaju himne i duhovne pjesme nadahnjujući se nečuvenim događajem što ga je Bog ostvario u svome Sinu ISUSU KRISTU: njegovim Utjelovljenjem, njegovom smrću na Križu kojom je pobijedio smrt, Uskrsnućem i Uzašašćem sebi zdesna.
I knjiga Otkrivenja kao Objava događaja koji će se dogoditi ubrzo zasniva se na himnama nebeskoga bogoslužja, ali također i na zagovoru svjedoka (mučenika) Kristovih. Proroci i sveci, svi koji bijahu ubijeni na zemlji zbog svjedočenja za Isusa, i silno mnoštvo onih, koji su došli iz velike nevolje i pred nama pošli u Kraljevstvo Božje, pjevaju hvale u slavu Onoga koji sjedi na prijestolju i Jaganjca. U zajedništvu s njima i zemaljska Crkva u vjeri i kušnji pjeva te svečane pjesme hvale i slave Bogu. Vjera se, u prošnji i u zagovoru, nada protiv svake nade i zahvaljuje Ocu svjetlosti, od kojeg dolazi svaki savršeni dar ( Jak. 1, 17 ). Tako je vjera čista pohvala Bogu.
b ) – klanjanje i blagoslov
Klanjanje je temeljni čovjekov stav, kojim se pred Stvoriteljem priznaje kao stvorenje. Ono uznosi veličinu Gospodina koji nas je stvorio i svemoć Spasitelja koji nas oslobađa od zla. Klanjanje je stav duha koji pred Kraljem slave ( Ps. 24, 9. 10 ) pada ničice. Klanjanje Bogu triput svetom i nadasve ljubljenom, ispunja nas poniznošću , ulijevajući sigurnost našim prošnjama. ( KKC.,2628. ).
Mi se klanjamo Ocu u Duhu Svetome po Kristu Isusu i blagoslivljamo ga zato što nas je On izabrao u svome ljubljenome Sinu. I zazivamo milost Duha Svetoga, koji po Kristu silazi od Oca koji nas blagoslivlja svakim blagoslovom na nebesima.
Blagoslov izražava temeljni pokret kršćanske molitve: ona je susret Boga i čovjeka; u njoj se Božji Dar i čovjekovo prihvaćanje međusobno privlače i sjedinjuju. Blagoslovna molitva jest čovjekov odgovor na Božje darove: budući da Bog blagoslivlja, srce čovjekovo može uzvratiti blagoslivljajući onoga koji je izvor svakoga blagoslova. ( KKC., 2626 ).
c ) – prositbena molitva
Ali oblik molitve koji je najviše uobičajen kod ljudi, jer je i najspontaniji, jest prošnja. Mi upravo prositbenom molitvom izražavamo svijest o našem odnosu s Bogom. Mi dobro znamo da kao stvorovi nismo svoje počelo, niti smo gospodari životnih nevolja, a nismo ni svoj posljednji cilj. Mi kršćani znamo da se kao grešnici udaljujemo od Oca. I zato sama prošnja i traženja njegove pomoći već je povratka k Ocu. Premda smo još uvijek u iščekivanju našega potpunoga otkupljenja i spasenja te se moramo svakodnevno obraćati Bogu, sada u uskrslom Kristu, prošnja Crkve prožeta je nadom u vječni život. Tu kršćansku prošnju sveti Pavao apostol naziva uzdisanjem stvorenja u porođajnim bolima ( Rim. 8,22 ) i našim uzdisanjem u iščekivanju otkupjenja svoga tijela jer smo u nadi spašeni ( Rim. 8, 23- 24 ). I napokon to su neizrecivi uzdasi samoga Duha Svetoga koji potpomaže našu nemoć jer ne znamo što da molimo kako valja ( Rim. 8, 26 ).
Molba za oproštenje prvi je pokret prositbene molitve. Ona prethodi ispravnoj i čistoj molitvi. Poniznost puna povjerenja stavlja nas u svjetlo zajedništva s Ocem i Sinom njegovim Isusom Kristom, i jednih s drugima: i tada što god ištemo, primamo od njega ( 1 Iv. 3,22 ). Molba za oproštenje čin je koji prethodi euharistijskom slavlju, a tako i osobnoj molitvi. ( KKC., 2631 ).
Zato se kršćanska molba, u skladu s Kristovim učenjem, u prvom redu usredotočuje u želji i u traženju Kraljevstva Božjega koje dolazi. Potom ono što je potrebno da se to Kraljevstvo prihvati i da se surađuje s Bogom u njegovu dolasku i ostvarenju. Ta naša suradnja s poslanjem Isusa Krista i Duha Svetoga, a to je sada poslanje Crkve, predmet je molitve apostolske zajednice. Po molitvi svaki krštenik radi na dolasku Kraljevstva Božjega na svijet. Zato poput molitve apostola Pavla, božanska skrb za sve Crkve mora prodahnjivati svaku kršćansku molitvu. Kad se tako dijeli spasiteljska ljubav Božja, razumije se da svaka potreba može postati predmetom prošnje. Krist koji je sve preuzeo da bi sve otkupio, proslavljen je molbama koje upravljamo Ocu u njegovo Ime. Iz te sigurnosti Jakov i Pavao potiču na molitvu u svakoj prilici. ( KKC., 2633 )
d ) – zagovorna molitva
Prema tome zagovarati nekoga pred Bogom, iskati nešto u prilog drugoga, vlastito je srcu koje je u suglasju s Božjim milosrđem. U vremenu Crkve, kršćansko zagovaranje sudjeluje u Kristovu: to je izražaj općinstva svetih. Stoga onaj koji moli posredujući pred Bogom za druge ljude ne traži samo svoje nego i ono što se tiče drugih. ( Fil., 2,4 ). Pravi kršćanin ide tako daleko da moli i za one koji mu čine zlo, odnosno za svoje neprijatelje.
Zagovorna molitva prositbena je molba koja nas izbliza usklađuje s Kristovom molitvom. On je jedini zagovornik kod Oca za sve ljude, osobito za grešnike. On može do kraja spašavati one koji po njemu pristupaju k Bogu – uvijek živ, da za njih zagovara (Heb.7,25 ). Sam Duh Sveti zagovara za nas i njegovo je zagovaranje za svete u skladu s Božjim naumima ( Rim. 8,26- 27 ), (KKC., 2634). Prve su kršćanske zajednice postojano živjele taj način sudjelovanja u Kristovu zagovoru. One su sudjelovale s Apostolima u služenju Evanđelja i u širenju Kraljevstva Božjega među ljudima. Zato kršćansko zagovaranje ne poznaje granica. Ono je molitva « za sve ljude … za sve koji su na vlasti ( 1 Tim. 2, 1 ), za progonitelje, i za spasenje onih koji odbacuju Evanđelje.
e ) – zahvalna molitva
Stoga kao u prositbenoj molitvi, svaki događaj i svaka potreba može biti razlogom zahvaljivanja Bogu. U svemu zahvaljujte. Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu. ( 1 Sol. 5,18 ). U molitvi ustrajte, bdijte u njoj sa zahvaljivanjem, ( Kol. 4,2).
Zahvaljivanje daje biljeg molitvi Crkve, koja slaveći Euharistiju, očituje i postaje sve više to što jest. U stvarnosti, djelom spasenja, Krist oslobađa stvorenje od grijeha i smrti da bi ga ponovo posvetio i vratio Ocu, Njemu na slavu. Zahvaljivanje udova Tijela sudjeluje u zahvaljivanju Glave. ( KKC., 2637 ). Svaka naša molitva treba da bude hvala, čašćenje i slavljenje Boga Oca po Isusu Kristu u Duhu Svetom.
NA IZVORIMA MOLITVE
Molitva se ne svodi samo na spontani izljev unutarnjeg poziva u čovjeku. Da bi molio, čovjek mora htjeti staviti se u prisutnost Božju. Isto tako nije dovoljno ni samo znati što o molitvi objavljuje Sveto Pismo: Valja također učiti se moliti. Duh Sveti uči djecu Božju moliti u Crkvi koja vjeruje i moli ( Dei Verbum, 8). Duh Sveti je VODA ŽIVA koja, u srcu koje moli, ( Iv. 4,14 ). On nas uči zahvaćati je na samom vrelu: Kristu. U kršćanskom životu ima zdenaca na kojima nas Krist čeka da nas napoji Duhom Svetim. ( KKC.,2652 ).
Predaja kršćanske molitve jest jedan oblik rasta zajednice u vjeri. A sastoji se u promatranju i proučavanju vjernika, koji u srcu čuvaju događaje i riječi nauma spasenja, te dubokim poniranjem u duhovne stvarnosti vjere koje iskustveno proživljavaju.
a ) – riječ božja
Zato Crkva na osobit način neprestano i snažno potiče sve kršćane da učestalim čitanjem božanskih Pisama upoznaju Isusa Krista i uključe se u njegovo djelo spasenja. Ali čitanje Svetoga Pisma uvijek treba da prati molitva da bi se uspostavio pravi razgovor između Boga i čovjeka, jer «Njemu se obraćamo kad molimo, Njega slušamo kad čitamo božanske poruke.» (D. V., 25 ).
U molitvu čovjek ulazi isto onako kao što se ulazi u liturgiju: na uska vrata vjere. Po znakovima Božje prisutnosti, u molitvi tražimo i želimo Gospodinovo lice, hoćemo čuti i vršiti njegovu Riječ i živjeti u njegovoj ljubavi. «Poslanje Krista i Duha Svetoga koje, u sakramentalnom bogoslužju Crkve, naviješta, uprisutnjuje i priopćuje otajstvo spasenja, nastavlja se u srcu koje moli. Oci duhovnoga života uspoređuju ponekad srce s oltarom. Molitva pounutarnjuje i usvaja liturgiju za vrijeme i poslije njezina slavlja. I onda kad je življena u skrovitosti (Mt., 6,6 ), molitva je uvijek molitva Crkve, ona je zajedništvo s Presvetim Trojstvom.» ( KKC., 2655 ).
Duh Sveti koji nas uči slaviti liturgiju iščekujući Kristov dolazak, uči nas isto tako da se molimo u nadi. A s druge strane molitva Crkve i naša osobna molitva podržavaju u nama tu nadu u Boga. Osobito psalmi nas uče da svu našu nadu stavimo u Boga: Uzdah se u Gospodina uzdanjem silnim, i on se k meni prignu i usliša vapaj moj. ( Ps. 40,2).
I tu nadu u nama podržava Duh Sveti kojega smo primili po svetom krštenju. A Bog nade napunio vas svakom radošću i mirom u vjeri da izobilujete u nadi snagom Duha Svetoga.» ( Rim. 15,13 ). Zato apostol Pavao može svjedočiti : Nada pak ne razočarava. Jer ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetome koji nam je dan ( Rim., 5,5).
b ) – liturgija crkve
Molitva, oblikovana liturgijskim životom, crpi svu svoju moć iz ljubavi kojom smo ljubljeni u Kristu i koja nam daje snagu da na ljubav Božju odgovorimo ljubeći kako nas je On ljubio. Ljubav je pravi izvor molitve. Tko iz ljubavi crpi snagu, doseže vrhunac molitve. To nam na zadivljući način svjedoči sveti Ivan-Marija Vianney u svojoj molitvi Bogu: “Ljubim te, moj Bože, i jedina mi je želja ljubiti Tebe do posljednjeg daha života. Ljubim te, o moj beskrajno dragi Bože, i više volim umrijeti ljubeći tebe, nego živjeti a da te ne ljubim. Ljubim te, Gospodine, i jedina milost kojom te molim, jest da te vječno ljubim. …Moj Bože, ako moj jezik ne može svakog trena reći da te ljubim, hoću da ti to moje srce ponovi kolikogod puta udahnem.”
c ) – bogoslovne kreposti
Riječ Božja, Liturgija Crkve, kreposti vjere, ufanja i ljubavi jesu vrela molitve. U određenim trenucima učimo moliti slušajući Riječ Gospodnju i sudjelujući u njegovu vazmenom otajstvu. Ali u svako vrijeme, u zgodama i nezgodama svakoga dana, daje nam se Božji Duh da nam nadahne molitvu. Moliti unutar događanja svakog dana i svakog časa, jedna je od tajni Kraljevstva koje je Bog objavio malenima, slugama Kristovim, siromasima nebeskih blaženstava. Dostojno je i pravedno moliti da dolazak Kraljevstva pravde i mira utječe na tijek povijesti pojedinaca i cijelog čovječanstva, ali je također važno molitvom umijesiti svakidašnje male stvari našega života. Tako svi oblici molitve mogu biti kvasac s kojim Gospodin uspoređuje svoje Kraljevstvo među ljudima na zemlji.
Isusov nauk o molitvi Ocu našemu na istoj je crti kao i nauk o providnosti. Kad se molite, ne izgovarajte isprazne riječi kao pogani, koji umišljaju da će biti uslišani zbog svoga nabrajanja. Nemojte ih, dakle, oponašati, jer i prije nego ga zamolite, zna Otac vaš što vam je potrebno. …..Pogledajte ptice nebeske! Niti siju, niti žanju, niti sabiru u žitnice, i vaš ih Otac nebeski hrani. Zar vi niste mnogo vredniji od njih ? Tko od vas može brigama produžiti život samo za jedan lakat? I za odijelo, što se tjeskobno brinete? Promotrite poljske ljiljane kako rastu! Niti siju, niti žanju! A ja vam kažem da se ni Salomon u svoj raskoši svojoj nije zaodjenuo kao jedan od njih. Pa ako Bog tako odijeva poljsku travu koja danas jest, a već se sutra baca u peć, zar neće mnogo radije vas, malovjerni?! Ne brinite se tjeskobno i ne govorite: Što ćemo jesti, ili što ćemo piti, ili u što ćemo se obući?! – to sve traže pogani – jer zna Otac vaš nebeski da vam je to sve potrebno. Zato najprije tražite Kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati! Dakle: ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan, jer će se sutrašnji dan brinuti za se! Svakome je danu dosta njegove muke. ( Mt., 6,7-8.26-34 ).
Vrijeme je u Očevim rukama; susrećemo ga u sadašnjem času, ne jučer ni sutra, već danas: O da danas glas mu poslušate: ‘ ne budite srca tvrda’ ( Ps.95,7-8 ). Zato naša molitva treba biti izraz našega potpunoga predanja u ruke Božje providnosti.
Fra Jakov Ripić,OFM
