U davna vremena živio neki kralj koji je u raskošnom vrtu oko svoga dvorca imao mnoštvo velikih kornjača. Kretale su se one lijeno iz sjene na sunce, sa sunca u sjenu, mirno promatrajući svijet svojim okruglim očima.

 

Jednoga je dana u  vrt s kornjačama doletjela ševa. Zastala je na svom mukotrpnom selilačkom putovanju da se odmori od dnevne žege. Spustila se usred zelenih listova jedne grane. Kornjačama se činila prekrasnom, pa su je obasule pohvalama.

“Kako lijepo perje imaš! Kako dražesne kandžice! Kakav divan kljun! Ti si jedna od najljepših ptica!”

Da bi im zahvalila, ševa im je zapjevala najljepšu pjesmu iz svoje bogate zbirke. To je trome kornjače dizalo do neba.

“Kako je darovita! Prava umjetnica! Stvorena za spektakle! Divno! Nezaboravno!”

Nisu štedjele na pljesku.

“Zamolimo je da ostane s nama!” predloži jedna kornjača. Ostale su prijedlog oduševljeno prihvatile. Toliko su navaljivale da je ševa konačno pristala.

Ševa je počela živjeti životom kojim nikad dotad nije živjela.

Danju je letjela visoko nebom, a noću se spuštala među svoje trome prijateljice. Održala bi im divan koncert i pripremila ih za počinak. Svi bi otišli na spavanje: ševa na granu, a kornjače u svoje iskockane oklope. Kornjače su ševu viđale samo ujutro i na kraju dana. Sazvale su sastanak da se posavjetuju. Najstarija reče: “Naravno da je šteta što je ševa tako malo s nama. Morale bismo pronaći način da budemo više zajedno.”

“Dobro kažeš”, rekoše ostale, “no u njezinoj je prirodi da leti, da putuje daleko. Zbog toga nam se čini da je nećemo moći zadržati.”

“Vrijedi pokušati”, najstarija će kornjača. “Prepustite to meni!”

Te večeri kad se ševa spustila među svoje prijateljice i veselo ih pozdravila, mudra je kornjača pozove nasamo i reče: “Draga moja ševo, ti znaš da si nam kao kćerka. Toliko smo te zavoljele da smo upitale  kralja kornjača za savjet kako bismo te usrećile. On nam je rekao da je najveća sreća na svijetu čvrsto stajati vlastitim nogama na zemlji. Što kažeš na to da se odrekneš letenja i da ostaneš živjeti s nama? Činjenice su najvažnije na svijetu, a hodanje je činjenica koju ne možemo nijekati!” “Ako ti tako kažeš, onda je to istina”, odgovori ševa. “No ja sam ptica i moram letjeti. Svi koji imaju krila dižu se u visine, prema suncu!”

“Dobro kažeš”, reče kornjača klimajući glavom. “No ptice doista treba sažalijevati. Letjeti je naporno. Sve životinje, osim vas, gledaju kako da napune želudac i da se odmaraju. Zar nisi nikad  razmišljala o tome da bi te mogao napasti jastreb ili ustrijeliti lovac!”

Ševa se zamisli i odgovori: “Mislim da si u pravu, prijateljice draga. Ali kako ću protiv svoje prirode? Što da učinim da bih ostala zauvijek s vama?”

Stara kornjača sa zadovoljstvom predloži da ševa svakoga dana iz krila iščupa po jedno pero.

“Tako ćeš svakoga dana sve teže letjeti, a na kraju ćeš potpuno odustati. Nastavit ćeš živjeti zajedno s nama u vrtu. Imat ćeš svaki dan svježe vode, jest ćeš salate i voća koliko želiš, jer nam to ljudi velikodušno poklanjaju. Svi ćemo biti bezbrižni, opušteni i sretni!”

Od toga je dana ševa svako jutro čupala po jedno pero iz svojih krila tako da su ona na kraju ostala potpuno ogoljena.

Nije više mogla letjeti, no umjesto toga imala je mir i dobru hranu. Počela je čeprkati po zemlji poput kokoši. Igrala se s kornjačama i sve više debljala. Nestala su jutarnja uzlijetanja k nebu, predivna kruženja i zadovoljstvo vježbanja s drugim ševama. Nije više smišljala nove pjesme, a njezine su se prijateljice zadovoljile i starim melodijama. Jednoga se dana, međutim, u vrtu iznenada pojavila gladna lasica.

Kad je među kornjačama ugledala ugojenu ševu, nije vjerovala svojim očima. Šćućurila se  načas u grmu, samo su joj brkovi stršili u zraku. Pomislila je, doduše, da joj to netko postavlja zamku, ali ubrzo se uvjerila da ševa doista teško pokakuje.

“Tako mi bake tamanitelja zečeva, tako mi strica ubojice kokošiju, meni se približava kraljevski zalogaj!” mrmljala je lasica oblizujući se.

Iskusni je lovac u tren iskočio iz trave.

Ševa je to primijetila i počela dozivati u pomoć kornjače, svoje prijateljice. Kornjače se uplašeno uvukoše u svoje oklope. Ptica se je pokušala skriti s jednom od njih, no pod oklopom nije bilo mjesta. Lasica ju je sustigla i ščepala oštrim zubima kojima se više nije mogla oteti. Posljednje što je ševa čula bili su plač i jauci koji su dolazili iz svih oklopa.

“Zar ništa drugo ne znate, nego plakati i jadikovati?” vikala je nesretna ptica.

“Kćeri draga, lasica je brža od nas i ima oštre zube! Mi ti ne možemo pomoći”, jednoglasno su odgovarale.

“Sama sam kriva”, reče ševa, “od ptice što sam uvijek bila pretvorila sam se u kornjaču i odrekla se svojih krila. Poslušala sam glupe i plašljive kornjače i zaslužila ovakav svršetak!” Gurnula je glavu pod krilo i predala se neizbježnoj sudbini.

Ševa je zamijenila svoju prirodu letača, nebeskog stvorenja, za naizgled miran zemaljski način života, ali se samim tim izložila velikom riziku da u odlučujućem trenutku ne može poletjeti. Zavedena vlastitom taštinom i pogrešnim prijateljstvom koje je prihvatila bez razmišljanja, izgubila je najljepše što je imala – krila, a s njima i svaku mogućnost spasenja.

U svijetu ljudi postoje “kornjače” i “ševe”. Ševe su ljudi koji se olako odriču vlastitih ideala te se površno i brzopleto odreknu vlastitih obećanja, vjerujući prijateljima ili sredstvima društvenog priopćavanja. I upadaju u napasti koje ih navode da skrenu s pravoga puta i uzimaju im “krila” tj. ideale koji se mogu spasiti.

Bruno Ferrero

PODIJELI