ZAMRZLO ROBIJAŠKO SRCE
Rakitin to ne može razumjeti – otpoče Mića kao u nekom zanosu – a ti ćeš, ti Aljoša, sve razumijeti. Zato sam te željno iščekivao. Vidiš, ja sam već odavno htio da ti štošta kažem među ovim golim zidovima, ali sam uvijek šutio o glavnom: vrijeme kao da još nije kucnulo. Čekao sam posljednji trenutak, pa ti izlijem svoju dušu. Brate, ja sam za ova dva mjeseca osjetio u sebi novog čovjeka, uskrsnuo je u meni novi čovjek. Bio je zatvoren u meni i ne bi se nikad javio da nije bilo ovog groma. Strahota! I što zato što ću u rudnicima dvadeset godina rudu pijukom kopati – ja se toga nimalo ne bojim, već me nešto drugo sada užasava: da me ne napusti uskrsli čovjek. I ondje, u rudnicima, pod zemljom, možeš naći kraj sebe, u isto takvu robijašu i ubojici, čovječje srce i sprijateljiti se s njim, jer i tamo možeš živjeti, i ljubiti, i stradati. I u tom se robijašu može preporoditi i uskrsnuti zamrzlo srce, može se godinama njegovati i naposljetku izvesti iz pećine na vidjelo sad već velika duša, mučenička svijest, preporoditi ga u anđela, uskrsnuti kao junaka. A njih ima mnogo, ima ih na stotine i svi smo mi zbog njih krivi… Jer svi su za sve krivi…Za sve i idem, jer netko mora sve proći. Ja nisam ubio oca, ali moram da idem. Uzimam na se. Sve sam to ovdje shvatio…evo ovdje među ovim golim zidovima tamnice! A njih ima mnogo, ima ih ovdje na stotine, mislim, onih podzemnih, s pijucima u ruci.
O, jest, mi ćemo bitiu lancima i nećemo biti slobodni, ali ćemo onda, u velikoj našoj tuzi, ponovno uskrsnuti za radost, bez koje čovjek ne može živjeti, a Bog postoji, jer Bog daje radost, to je njegov veliki privilegij.
Gospode, samo kad bi se čovjek mogao rastopiti u molitvi! Kako bih mogao biti ondje pod zemljom bez Boga? Rakitin kaže: ako Boga sa zemlje potjeraju, mi ćemo ga pod zemljom naći! Robijašu je nemoguće biti bez Boga, štoviše, nemogućnije nego nerobijašu. I onda ćemo mi, podzemni ljudi, zapjevati iz zemaljskih njedara himnu Bogu u koga je radost. Neka živi Bog i njegova radost! Ja ga ljubim!
Dostojevski, Braća Karamazovi
IZ BIOGRAFIJE:
DOSTOJEVSKI FJODOR MIHAJLOVIĆ (1821 – 1881), jedan od najvećih ruskih i svjetskih romanopisaca, koji je izvršio ogroman utjecaj na književno stvaralaštvo mnogih europskih pisaca. Dubinskim poniranjemu ljudsku dušu iznio je na vidjelo nedohvatne ponore u kojima se sukobljava dobro i zlo u čovjeku. Bog, koji nam se objavio u Isusu Kristu, postaje za Dostojevskog putokaz i temelj osmišljene ljudske egzistencije. U romanu Braća Karamazovi na usta Miće autor veli: ” Što je onda, pitam, poslije svega toga čovjek? Bez Boga, naime, i bez budućeg života? Onda je, dakle, sad sve dpoušteno, sve se smije raditi? Ako nešto i čuva društvo, i u naše doba čak i ispravlja samog zločinca i preporađa ga u drugog čovjeka, to je opet jedino Kristov zakon, koji se otkriva u svijesti vlastite savjesti.” Drugi su mu romani Zločin i kazna, Demoni, Idiot, Zapisi iz mrtvog doma itd.
IZVOR: Brzić Žarko, Nade i ohrabrenja, FTI DRUŽBE ISUSOVE, Zagreb, 1978.
urednik: Miroslav Vukmanić
administrator: Marija Vračević
