USKRSNUĆE GOSPODINOVO
Tomislavgrad, 8. travnja 2012. u 12 sati
Ps 118 (117), 1-2. 16-17. 22-23
UVOD
Kristovo je uskrsnuće temeljna istina kršćanske vjere. Svi moralni zahtjevi, kušnje s kojima se susrećemo i borimo, ljubav koja se ugrađuje u odnose s drugima pravi smisao dobivaju tek u svjetlu događaja Kristova uskrsnuća. Koraci koje poduzimamo prema vječnosti, tek s uskrsnućem dobivaju svoje konačno usmjerenje.
U proslavi svetkovine Kristova uskrsnuća na euharistiji, što je pobjeda života nad smrću, stvoreni je svijet dobio nove obzore. Molimo uskrsloga Krista da rastjera naše tmine, te uđemo u novost i radost života. Pokajmo se za grijehe i propuste.
HOMILIJA
Prije više od dvjesta godina Napoleon je osvojio gotovo cijelu Europu, pred kojim su drhtali Europa i svijet. Tada su mu neki od suradnika – kako smo već možda i čuli – savjetovali, da osnuje svoju Crkvu i vjeru. Na to je veliki osvajač odgovorio: „Prijatelji, za to bi trebalo ići na križ, dati se razapeti, poći u grob i uskrsnuti. Međutim, ja ne želim vršiti ovaj pokus!“
Napoleon je bio svjestan da je bio samo čovjek, a ne i Bog. Mogao je pobijediti Europu, ali ne i smrt. Samo Isusu Kristu njegovo uskrsnuće, daje pravo da govori o životu i vječnim istinama. Bio je svjestan svoje moći, ali i slabosti. Bio je svjestan da iza njega ima netko, tko ima posljednju i svemoguću riječ. Krist je svojim uskrsnućem pokazao da jedini on, može pobijediti grijeh, zlo i smrt.
Krist je razbio grobnu ploču, srušio kamen, potrgao smrtne pečate te ustao slavan, a proslavljeno tijelo ponovno je oživjelo, novim i vječnim životom. Zato je jako važna naša vjera, koja daje moć u najtežim i najkritičnijim trenutcima. O toj istini i stvarnosti, svjedoči sam Isus svojim uskrsnućem. Poruka blagdana u kojem slavimo Isusovu i našu pobjedu nad smrću, jest da se trebamo radovati i vjerovati. Na radost nas potiču i mnoge, uskrsne pjesme s poklikom „aleluja“.
Za evanđelista Luku kao autora Djela apostolskih i obraćenoga poganskoga intelektualca, Petrov nastup u Kornelijevoj kući svečani je početak misijskoga djelovanja prve Crkve među poganima. Dolazak dobronamjernih pogana Petar je razumio kao Božji znak da treba ući u pogansku kuću, makar i prekršio židovske propise o ritualnoj čistoći.
Petrov govor je sažetak misionarskoga nastupa pred onima koji već vjeruju u Boga, poput bogobojaznih pogana i Židova. Njima ne treba dokazivati da postoji samo jedan Bog. O Isusovoj smrti slušateljima iz Palestine misionari nisu morali puno govoriti, jer je to bilo poznato i dobro razglašeno. Petar je ovdje kratko spominje. Uskrsnuće je trebalo podrobnije izlagati. Petar ističe da je Bog, uskrisio Isusa. Uskrišeni može davati život, ako mu se ljudi vjerom i krstom pridružuju.
Današnji odlomak drugoga čitanja, stoji u odsjeku Prve Poslanice Korinćanima u kojem Pavao ispravlja moralna zastranjenja među tim kršćanima. Mnogi Korinćani shvatili su magijski krštenje kao pridruženje Kristu i Crkvi, bez obzira kako krštenik živi na području osobnoga ćudoređa.
U današnjem kontekstu riječ je o krštenom Korinćanu, koji je iza očeve smrti nastavio živjeti s maćehom kao da su bračni par. Među Židovima i poganima onoga vremena to se smatralo sramotnim prijestupom, te Pavao naređuje da se takav isključi od bogoslužja zajednice dok se ne popravi.
Ovo je najstariji pisani tekst o Uskrsu, kao kršćanskoj Pashi. Ono što Židovi slave Pashom – izlazak iz ropstva i sklapanje saveza s Bogom, Isusovi nasljedovatelji slave Uskrsom. Da bi dostojno slavili svoju Pashu, kršćani trebaju skinuti stari kvasac zloće i pakosti, te služiti se “beskvasnim kruhovima” duhovne čistoće i evanđeoske istine.
Prema Ivanovom evanđelju na uskrsno jutro, došla je na Isusov grob samo Marija Magdalena. Ostali evanđelisti spominju više žena. Razlog je što Ivan voli tipske uloge, gdje pojedinac stoji za određenu grupu ljudi. Nikodem je tip službenoga židovstva, Samarijanka tip grješnika kojima Isus čita savjest i nudi oproštenje, Ivan pod križem tip je svih Isusovih sljedbenika, koji se osjećaju ljubljeni od Učitelja.
Magdalena dolazi na grob oplakivati mrtvoga Učitelja i prijatelja. Kad otkrije da je grob prazan, trči Šimunu Petru i drugom učeniku s riječima: “Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo, gdje ga staviše!”
Ona govori samo Šimunu i učeniku kojega je Isus ljubio, a koji je bio pod križem. U Ivanovoj Crkvi nitko ne može govoriti o Isusovim odredbama ako ignorira Šimunovu ulogu. Iako voljeni učenik brže trči i prvi dolazi na grob, on čeka da Šimun ustanovi kako je grob prazan.
Time voljeni učenik i njegova zajednica poštuju Petrovo prvenstvo, koji je službeni svjedok Uskrsloga u Crkvi pred svijetom. Za Šimuna je rečeno da “uđe u grob”, ali se evanđelista ustručava reći da još nije povjerovao. Njegov oprez, Crkvi je dokaz ozbiljnosti. Nije sitnica propovijedati da Raspetoga više nema u grobu, te da su ga živoga vidjeli odabrani svjedoci. Voljeni učenik “vidje i povjerova”.
O sprovodu silnoga osvajača Aleksandra Velikoga, možda smo čuli da je zapisano kako su govornici govorili: Jedan je rekao: „Ovaj koji je jučer nagrnuo puno brdo svjetskoga blaga, danas je pokopan pod jedan mali humak!“ Drugi je rekao: „Ovaj koji je jučer zapovijedao narodima i bio mnogima strah i trepet, danas se na njega malo tko osvrće!“ Treći je govorio: „Jučer je gazio zemlju, danas zemlja gazi njega!“ A četvrti: „Jučer je imao prijatelje i neprijatelje – a danas su svi prema njemu ravnodušni i sličnoga raspoloženja!“
I tako su mudri i vješti govornici izbrojili sve ono veliko o Aleksandru te zaključili, da je ipak sve to završilo njegovom smrću. Za Aleksandra Velikoga sve bogatstvo ovoga svijeta, završilo je u grobu.
Za Isusa se naprotiv kaže: „Prošao je zemljom čineći dobro!“ Ali njegovo dobro i dobra djela, nisu završila u grobu. On i danas dobro čini svakom čovjeku. I danas oslobađa od duhovnih nemira i nesretnih stanja. Opraštajući grijehe donosi mu mir, blagoslov i sreću. Isusovom smrću ne gasi se život, nego on još obilnije cvijeta. Svim vjernicima daruje novu nadu, što je pokazao svojim načinom života, mukom, trpljenjem, smrću i uskrsnućem.
Događaj Kristova uskrsnuća, najvažniji je razlog na kojemu temeljimo svoje povjerenje i nadu u Bogu. Krist je gospodar života i smrti, uskrsli koji će poštujući našu slobodu, primiti nas u svoje zajedništvo s Bogom ili dopustiti da budemo odijeljeni od Boga. Uskrsnuće nam kao vjernicima otvara novi pogled, stvarajući drugačije shvaćanje života i njegove smislenosti.
Ujedno nas poučava da nije najvažnije ono, što ljudi i svijet oko nas kroz trendove i mentalitet smatraju uspješnim i velikim, nego što je veliko u Božjim očima i po njegovim mjerilima. Moćnici ovoga svijeta imaju svoju utjehu, jer svoju sigurnost i pouzdanje ne stavljaju u Boga, nego u novac i imutak. Često puta i ne vidimo na pravi način, kako je loša i nerazborita kronična navezanost na materijalna dobra i ono što posjedujemo.
Ovosvjetski proroci i poroci odasvud nas salijeću i zavode svojim ispraznim ponudama i frazama. Nude nam budućnost bez Boga, laž i ništavilo. Pozivaju nas da se odreknemo Boga kao nečega zastarjeloga i što ne priliči modernome čovjeku. Nagovaraju nas da se odreknemo života kako bi se s njim moglo manipulirati, a da prihvatimo smrt.
Proroci novoga doba, potiču nas da odbacimo Boga te se pouzdajemo samo u sebe, svoje snage i energiju. Ali što je ustvari, čovjek bez Boga? Što bitno može onaj koji se pouzdaje u slabo tijelo i svoje srce odvraća od Gospodina? Pretvara se u besmislenu olupinu i karikaturu života. Zavodnici i predstavnici zla na sve načine nastoje proglasiti normalnim, ono što je protuprirodno i grješno. Sa svih se strana vrijeđaju, napadaju i omalovažavaju obitelj, roditelji, djeca, mladi, starci. A sve se to događa u ime takozvane čovjekove slobode i nesputanosti, da možemo bez odgovornosti činiti što hoćemo.
Čini se da je kršćanstvo u javnom životu društva a počesto i pojedinaca, gurnuto u stranu, zatvoreno i pridržano u sakristije i getoizirane emisije. Kao da svi o svemu mogu govoriti, a Crkva i vjernici moraju šutjeti i ne opirati se prozivkama i vrijeđanju glasne ali agresivne manjine.
Kao vjernici i Kristovi nasljednici nikada ne smijemo šutjeti, niti prestati dizati svoj glas u obranu istine i obespravljenih. Nikada ne smijemo popustiti pred onima, koji vrijeđaju pravo i dostojanstvo bilo kojega čovjeka. Ne smijemo nikada pristati na to da se zlo smatra dobrim, laž istinom, a zablude pravim putem.
Mi koji promatramo svijet iz pogleda uskrsnuća, ne smijemo se umoriti činiti dobro te svojom ljubavlju pokazivati pravi Kristov put koji vodi sreći i miru. Spomenimo se u svojim molitvama svih ugroženih, onih koji su u napasti, kako bi Božjom snagom izabrali pravi put. Za one koji su pali da se vrate na pravi put i trajno ostanu s Bogom.
Želim vam svima, sretan i blagoslovljen Uskrs!
Fra Mate Tadić
