Blješte prozori bolnice kao da se u njima sunce rađa.
Budio se Ivan jutrom obliven znojem. Nemoćan, noge nije osjećao.
“Kako smo jutros?”, upita sestra. “S Božjom pomoću dobro!”, izusti.
“Bog je daleko. Ja sam tu da ti pomognem!”
“Sa mnom je, na mom križnom putu!”
“Svako jutro jednako, vjersko zanovijetanje pa terapija”, zaključi sestra brišući ga vlažnom gazom.
“Idemo, doručak pa vježbe”, napomenu odlazeći iz sobe.
“Bože, u pomoć mi priteci!”, zazva. “I za me se pomoli”, povika bolesnik s kreveta do prozora. “Život sam proveo radeći i gradeći. Sad kad sve gubim u vjeri mogu bar nešto dobiti.”
“I više nego što misliš. Vječnost”, odgovori Ivan. Uspravljen između dvije motke, obješen na nadlaktice klizio je s mukom praveći korak po korak.
“Koliko truda za jednu stopu”, pomisli.
Studirao je u velikom gradu.
Prisjeti se, i kad ne bi htio, tog kobnog jutra i puta u Slavoniju. Dobio je pismo od oca.
“Majka te poželjela vidjeti prije smrti, bolesna je. Dođi!” Zaželio se zagrljaja iz djetinjstva, širokih slavonskih prostora omeđenih dalekim nebom. Nakanio se ispričati što nije ispunio njezine snove. Zbog djevojke je napustio studij bogoslovije.
Zbog brzine i mokre ceste završio pod smrskanim automobilom. Dugo je trebalo da ga izvuku. Majka mu došla u bolnicu. “Ne opravdavaj se”, reče mama. “Iako ne razumijem, slažem se. Tvoj izbor.” Mjesecima je ležao u gipsanom koritu, sunce zamijenio svjetiljkom iznad kreveta. Imao je vremena za kajanje i životni ispit savjesti. Molio je Boga da prohoda. Osjećao je ljepotu koraka tek sad kad mu je bio uskraćen. U mislima je putovao u daleka prostranstva, lagan, bestjelesan s vjetrom u kosi.
Jutrom uobičajeni obilazak bolesnika. Doktor je s mukom tražio način kako da mu priopći majčinu smrt.
“Majka ti je umrla, tvoji su u hodniku”, reče sućutno. Gušio se u suzama s ocem i braćom uokolo kreveta.
“Plači, ne stidi se suza, to je zadnje što možeš učinit za pokojnicu”, napomenu doktor.
“Vjerujem da smrt nije kraj. Umrla je noseći Boga u sebi”, reče. “Na sprovod ne mogu, vidjet ćemo se o uskrsnuću mrtvih.”
“Nema drugog života, nažalost. Mrtav čovjek odlazi u zemlju, prorasta u travama i cvijeću. Vječan je koliko ostaje u pamćenju.”
“Uskrsnuće je proces”, odgovori Ivan. “Događa se svakim danom kad god uskrsnemo iz zla u dobro. Ne želim Vas poučavati, oprostite.” “Popovska posla, rekli bi neki. Nije li to kopiranje starih vegetacijskih kultova i bogova sunca, Marduka, Ozirisa… Zar vas nisu na to upozorili na bogosloviji?”
“Jesu. Priroda govori onome tko vidi i zna slušati. Nikad nitko nije, osim Isusa rekao: Ja sam uskrsnuće i život.”
“Besmislica, ali onome tko u to vjeruje može biti svjetlo u mraku.”
“Prihvaćam vašu nevjeru. Uskrsnuće ne bi bilo iznenađenje kada bismo ga shvatili. Jedino što znamo da je Bog vjeran svojoj riječi i da poštuje ljudsku osobnost i prije i poslije smrti. Vi ste dobar čovjek i liječnik. Bog na vas računa iako vi ne mislite na njega.” “Ostavit ću vas same da podijelite tugu”, reče doktor vidno uznemiren onim što je čuo.
Iako je prošlo nekoliko mjeseci s nelagodom se prisjećao glasa o majčinoj smrti.
“Jesam li mu dobro odgovorio, veliki Bože”, reče između dva uzdaha, dok je naporno vježbao korak. Glas ga vrati u stvarnost. Pred njim je bila Ana u koju se zaljubio i zbog koje je napustio sjemenište.
“Čujem koliko vičeš, svog Boga zazivaš. Uzalud se trudiš. Što ti ne pomogne i učini čudo da prohodaš?”, reče umjesto pozdrava. Stajala je pred njim izbezumljena. U pogledu strah i nezadovoljstvo. Ušla je u njegov život i prije nego je napustio bogosloviju. Zbog nje je upisao medicinu. Imali su iste planove sve do onog kobnog dana kad je doživio udes. Ona se promijenila. Nije imala snage ni volje dijeliti s njime ni sadašnjost, budućnost još manje.
“Možda će reći kao nekad, jednog jutra: Ustani i hodi! Nikad se ne zna, samo kad bi zaslužio da mi kaže: Vjera te je tvoja spasila!”, odgovori.
Tvoj Bog je osvetnik, ako ga uopće ima. Kažnjava te za bijeg, zbog ljubavi prema ženi, jer si htio biti voljen, jer si…”, gušila se u riječima i bijesu.
“Bog nije osvetnik. Poštuje moj izbor i ovaj tvoj u kojem On nema mjesta.”
“Mani se Boga, vježbaj onda”, procijedi, “samo gubim vrijeme s tobom! Žurim na predavanje da bar ja nešto postignem kad si ti gubitnik. Kad uhvatim vremena doći ću, ili ne?”
Gledao je za njom. Ostavila je prazninu s mirisom parfema.
S mukom je i dalje klizio stopu po stopu.
“Idemo, idemo”, prenu ga bolničarev glas. “Življe, življe!”
Bio je to omalen snažan čovjek predan svom poslu.
Svaki bi puta postavio neko pitanje o vjeri očekujući odgovor.
Nije mnoge stvari znao, još manje razumio.
Ivan je na takve navikao. Njegova vjera, stečena u djetinjstvu, nije mogla odgovoriti na velika životna pitanja. “U svemu treba rasti, pa i u vjeri”, prisjeti se riječi oca Dionizija. “On je živio s vjerom djeteta.”
Jedan mu se razgovor duboko usjekao u pamćenje. Studenti okupljeni u dvorani za seciranje. Pred njima mrtvac. “Bivši pope, gdje je duša u ovom mrtvacu i što je to?”, pitali su podrugljivo. Nosio je taj nadimak “pop” s ponosom kao da odlikovanje nosi.
“Ona je”, odgovori, “sastavnica koja zajedno s materijalnim tijelom čini čovjeka, unutarnje životno počelo, izvor duhovnih i tjelesnih funkcija. Pred nama je samo tijelo, a nekad je u njemu bila duša, život i sada ga nema.”
“Umrla je s čovjekom?” “Ne umire, besmrtna je. Nije ovdje mjesto ni vrijeme za objašnjenje”, reče. “To nije samo biblijsko vjerovanje, prisutno je kod mnogih naroda i religija.”
Smijeh se osu dvoranom. “Amen! Aleluja!”, oglasiše se posprdno neki od okupljenih i zapjevaše refren neke šansone: “… što ako raj je prijevara za kraj?”
“Zar ti je to trebalo?”, prekori ga Ana, dok su čekali tramvaj. “Zaboravi da si jednom…”
“Studirao bogosloviju! Ako sam promijenio fakultet, nisam Boga!”
Čudio se njezinoj nevjeri unatoč tome što je s njime pohađala vjeronauk. “Od kakvih je roditelja i dobra je”, pomisli sućutno. Prihvatio je ulogu pomoćnika katehete studenata. Zaredala predavanja, susreti, odgovori na važna pitanja. “Život nije krug koji započinje rođenjem, a završava smrću”, govorio je. “On se nastavlja u beskraj, uskrsnućem.”
“Zar je život nakon smrti početak novog kruga?”, upitaše.
“Za sada ne znamo potpun odgovor, osim onoga što kaže Biblija. Pravilan krug mora imati uporište u središtu. U životu je isto. Ako je Bog središte, onda se smrću život mijenja, a ne oduzima.” “Kakve veze ima Isusovo i to naše uskrsnuće?”, pitali neki od prisutnih.
“Ima, ako vjeruješ da on pati u svakom patniku, da ima lice čovjeka, da nije uskrsnuo za sebe nego zbog nas. Kako bi inače znali put na drugu obalu?”
Sve mu je to dolazilo na pamet, svega se prisjećao u dugim noćima nakon udesa i majčine smrti. U stvarnost ga vrati bolničarev glas:
“Za danas dosta. Odmor. Idemo u sobu.”
Kolica bešumno klize hodnikom.
“Ne, odvezite me, molim vas, do bolničke kapelice.”
“Po naređenju.”
Titra svjetlo nad svetohraništem. Podno velikog križa Marija i apostol Ivan. Potraži njezine oči boje neba. U njima se nazirala tuga. “Zašto je slikaju tužnu”, pomisli, “kad je znala, kad nitko drugi nije, da je Sin od smrti jači, kad je za života u sebi vječnost nosila? Žalost je bila trenutna kao rastanak koji ne završava Zbogom, nego Doviđenja.” Dugo je ostao u molitvi. Sunce se osulo kroz prozore osvjetljavajući križ, a on prozračan i lagan, kao da se pred njim otvorilo nebo. Začuđeni. Ugledaše ga kako stoji uspravan pred oltarom, ruku raširenih kao da s križa silazi.
Izvor: https://www.vjeraidjela.com/uskrsni-krug/
