Kineski car čije su flote plovile do obala Afrike (1360.)
Dana 2. svibnja 1360. rođen je kineski car Yongle, vladar iz znamenite dinastije Ming. Car Yongle važan je po tome što je u Peking preselio glavno sjedište dinastije Ming i što je sagradio Zabranjeni grad. U doba cara Yonglea poduzeli su Kinezi dotada neviđeno velike pomorske ekspedicije u strane zemlje.
Naime, eunuh i admiral Zheng He putovao je čak do obala Afrike i Arabije, do Perzijskog zaljeva, Indije i područja današnje Indonezije. Postoji teorija da je doplovio i do Amerike, ali ju većina znanstvenika danas ne prihvaća. Brodovi koje su Kinezi radili u doba cara Yonglea bili su među najvećim drvenim brodovima u povijesti. Naime, bile su to džunke s navodno i do devet jarbola i četiri palube (mišljenja o točnim dimenzijama razlikuju se). Na slici gore se jasno vidi koliko su bili veći od europskih brodova toga doba.
U vrijeme cara Yonglea kineski su učenjaci sastavili najveću enciklopediju u tadašnjem svijetu, s više od 11.000 svezaka i s otprilike 370 milijuna kineskih znakova. Unatoč velikim kulturnim i tehnološkim dostignućima Kine u doba cara Yonglea, potrebno je napomenuti da je on bio izuzetno okrutan vladar. Naime, postoje navodi o cijelom nizu masakara koje je počinio nad svojim vlastitim podanicima. Njegovi nasljednici nisu nastavili pomorske istraživačke pothvate te je Kina uvela izolacionističku politiku.
Knez Boris I. – prvi bugarski vladar koji je prihvatio kršćanstvo (907.)
Dana 2. svibnja 907. umro je knez Boris I. od Bugarske, značajan kao prvi bugarski vladar koji je prihvatio kršćanstvo. Pružio je utočište učenicima znamenitih kršćanskih misionara svetog Ćirila i Metoda nakon njihovog odlaska iz Velike Moravske.
Kršćanski misionari bili su važni za uključivanje Bugarske u europske civilizacijske tokove i ostavili su velik trag u kasnijoj bugarskoj kulturi. Boris I. je potkraj života postao čak i kršćanskim redovnikom, napustivši prijestolje, a preminuo je u samostanu pokraj Preslava. U Pravoslavnoj Crkvi danas Borisa štuju kao sveca, a dodjeljuju mu i titulu cara.
Bio je suvremenik hrvatskog kneza Trpimira, s kojim je ratovao sredinom 9. stoljeća (do okršaja između hrvatske i bugarske vojske došlo je u Borisovo vrijeme vjerojatno na području današnje Bosne). Teritoriji pod vladavinom Trpimira i Borisa graničili su međusobno otprilike na području rijeke Drine. Trpimir i Boris su naposljetku ipak sklopili mir i razmijenili darove, ali sukobi između Hrvata i Bugara nastavili su se u razdoblju vladavine njihovih nasljednika (Tomislava i Simeona).
Knez Boris I. – prvi bugarski vladar koji je prihvatio kršćanstvo (907.)
Dana 2. svibnja 907. umro je knez Boris I. od Bugarske, značajan kao prvi bugarski vladar koji je prihvatio kršćanstvo. Pružio je utočište učenicima znamenitih kršćanskih misionara svetog Ćirila i Metoda nakon njihovog odlaska iz Velike Moravske.
Kršćanski misionari bili su važni za uključivanje Bugarske u europske civilizacijske tokove i ostavili su velik trag u kasnijoj bugarskoj kulturi. Boris I. je potkraj života postao čak i kršćanskim redovnikom, napustivši prijestolje, a preminuo je u samostanu pokraj Preslava. U Pravoslavnoj Crkvi danas Borisa štuju kao sveca, a dodjeljuju mu i titulu cara.
Bio je suvremenik hrvatskog kneza Trpimira, s kojim je ratovao sredinom 9. stoljeća (do okršaja između hrvatske i bugarske vojske došlo je u Borisovo vrijeme vjerojatno na području današnje Bosne). Teritoriji pod vladavinom Trpimira i Borisa graničili su međusobno otprilike na području rijeke Drine. Trpimir i Boris su naposljetku ipak sklopili mir i razmijenili darove, ali sukobi između Hrvata i Bugara nastavili su se u razdoblju vladavine njihovih nasljednika (Tomislava i Simeona).
Theodor Herzl – osnivač cionizma (1860.)
Dana 2. svibnja 1860. rođen je u Pešti u Mađarskoj otac židovskog cionizma Theodor Herzl. Rođen je kao aškenaski Židov, u obitelji podrijetlom iz Zemuna kraj Beograda, a studirao je pravo u Beču.
Izgleda da je mladi Herzl postao zagovornik židovskih prava tek kad se suočio s grubim antisemitizmom koji je zagovarao poznati bečki gradonačelnik Karl Lueger. Postoje teorije da je i mladi Adolf Hitler postao antisemit upravo pod utjecajem Luegera. Naime, Hitler je u mladosti živio u Beču pokušavajući se upisati na umjetničku akademiju.
Herzl je s vremenom počeo misliti da Židovi ne mogu više živjeti među Europljanima i da moraju osnovati vlastitu državu. Na taj način nastao je cionizam, židovski nacionalistički pokret s ciljem osnivanja nezavisne židovske države. Zanimljivo je da cionistima Palestina nije bila jedini izbor za lokaciju židovske države. Razmatrale su se razne mogućnosti, a među prijedlozima su bili: Cipar, Uganda, Madagaskar, Albanija, Australija i mnogi drugi.
Zašto je Marin Držić pokopan u Veneciji? (1567.)
Dana 2. svibnja 1567. umro je Marin Držić, znameniti hrvatski komediograf, pjesnik, dramski pisac, autor političkih tekstova i glumac. Držić nije umro u domovini, nego u Veneciji. U tom gradu Držić je svojevremeno bio zaposlen kao nadbiskupski kapelan (nadbiskupi Venecije jedni su od rijetkih u zapadnom kršćanskom svijetu koji ujedno posjeduju i naslov patrijarha). Nakon smrti Marin Držić u Veneciji je i pokopan, i to u zajedničkoj grobnici Bazilike sv. Ivana i Pavla (tal. Basilica di San Giovanni e Paolo).
Držić je rođen u Dubrovačkoj Republici i tamo je započeo svečeničku karijeru da bi zatim otišao u Sienu studirati humanističke znanosti i kanonsko pravo gdje je razvio književni talent. Ne završivši studij vraća se u Dubrovnik gdje piše komediografska djela u kojima se mnoga dubrovačka vlastela prepoznaje te Držić pada u nemilost. Ponovo odlazi iz rodnog grada i potuca se po svijetu (Austrija, Carigrad, Venecija) te naposljetku dolazi u Firencu gdje pokušva orgnizirati ustanak protiv dubrovčke vlastele. Ne dobivši potporu za svoje planove razočaran se vraća u Veneciju gdje iznenada umire u nikad razjašnjenim okolnostima.
Kao umjetnik Držić će ostati zapamćen prije svega po komedijama Dundo Maroje i Skup u kojima je izrazio draž pučkog govora te prvi u djela uveo jednostavne likove iz običnog života. Osim toga Držić je bio i vrstan glazbenik – svirao je orgulje, leut, flautu, kontrabas…
Spomenimo da je Marin Držić imao nadimak Vidra po kojem njemu u čast ime nosi zagrebačko kazalište.
piše: Dražen Krajcar
Izvor: Povijest.hr
