Danas bih voljela pisati o ovoj temi koju je i sv. Pavao apostol razradio u svojoj poslanici Rimljanima:
“Zakon je, znamo, duhovan, a ja sam tjelesan, prodan u ropstvo grijeha.
Ja zbilja ne razumijem što činim, jer ne činim ono što hoću, nego činim ono što mrzim.
No, ako dakle činim ono što neću, tim priznajem u skladu sa Zakonom da je on dobar.
Onda ono više ne činim ja, nego grijeh koji stanuje u meni.
Ja, naime, znam da nikakvo dobro ne stanuje u meni, to jest u mom tijelu.
Zaista, htjeti dobro jest u mojoj moći, ali nije učiniti ga, budući da ne činim dobro koje hoću već činim zlo koje neću.
A ako, dakle, činim ono što neću, ne činim ga više ja, nego grijeh koji stanuje u meni. Prema tome, otkrivam ovaj zakon: kad hoću činiti dobro, zlo mi se nameće.
Istina, moj se unutarnji čovjek slaže u veselju s Božjim zakonom, ali vidim u svojim udovima drugi zakon koji se bori protiv zakona moga uma te me zarobljava u zakon grijeha koji je u mojim udovima.
Jadan ti sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovoga smrtonosnoga tijela? Hvala Bogu po Isusu Kristu, Gospodinu našemu.
Dakle: ja sam umom svojim služim zakonu Božjem, a tijelom zakonu grijeha:”
( Poslanica Rimljanima, 7; 14-25 )
Puno puta samo u toku jednoga dana razmišljam upravo o ovome o čemu piše Pavao apostol.
Slaba sam, nedostojna…
Sklapam ruke u molitvi, prebirem zrnca krunice…ljubim Gospodina i klečim pred raspelom preklinjući Ga da mi oprosti…da me pomiluje svojim blagim pogledom i udijeli mi milosti…
A ja robujem grijehu…služim egu i dopadljivosti svijeta…čeznem za nekim drugim ispunjenjima u kojima Njega nema…
Hodam i jesam za svijet, želim potvrde, odobravanje, vapim za divljenjem…ego me gura da ga hranim, da ga pojim zadovoljavajući njegove prohtjeve…
Lomim se između tijela i duha.
Lomi me svijet i oni u svijetu; lomi me vlastita čežnja da budem od svijeta…ta uznositost, oholost…pojedine niske strasti…
Nedostojna sam, toliko sam malena i mizerna da ne zaslužujem niti noge da Mu operem suzama.
Trga me vlastita želja da budem željena, da budem potrebna, da budem “on the top”…razdire me čežnja da se svidim…da mi se dive…da mi potvrđuju ljubav i prihvaćenost
Tužna sam kad sam odbijena, sama i kada se osjetim bespotrebno…
Ljuta kada nisam u pravu i kad se osjećam kao “zadnja rupa na svirali”.
Osjećam duboku povrijeđenost kada se osjetim zapostavljeno…
“Ima li u meni zrnca dobra?”, pitam se svakodnevno.
“Ima li u meni truna ljubavi prema Gospodinu?”
“Ili sam satkana od zavisti, zloće i častohleplja, bludnosti, oholosti i licemjerja?”
“Hoću li ikada molitvama uspjeti postići onu čistoću duha i uma da nikada više svjetovne stvari neće doprijeti do mojega prevrtljivog srca? Imam li dovoljno vremena da ego odbacim daleko od sebe i jednostavno dopustim Njemu da po meni djeluje?”
Sve ovo moje i zasigurno ono vaše, sveti Pavao apostol je znao. Sam je to i osjećao. I sigurno svi ostali apostoli.
Zasigurno i sveci.
Pa Biblija nam govori o tome.
Bitno je ne posustati u molitvi. Molitva je naš balans. Molitva je naša ljubav prema Bogu.
Naše priznanje vlastitih slabosti.
Naše kajanje.
Molitva je naš most koji nas vodi Bogu, dok je grijeh ono što nas razdvaja.
Molite i molite…svakodnevno Mu se molitvom obraćajte, jer, grijeh, istina, stanuje u našem tijelu, ali duhom smo Njegovi, Božji…Molitva je naš razgovor s Njim.
Zamislite da vam se dogodi nešto u životu s čime se baš ne ponosite, nešto ste krivo napravili, negdje pogriješili. Nazvat ćete svoje najbliskijeg prijatelja i povjeriti mu se.
Tako je s molitvom.
Nijedan grijeh, nijedna slabost, nijedna “svjetovnost” ne može nas odvojiti od Izvora…
Tijelo je slabo, tijelo nas vuče dolje, ali mi smo u duhu Kristovi i On nam pruža ruke da nas podigne gore, u Svoj zagrljaj.
Ne brinite se tjeskobno i ne razdvajajte se od Isusa radi svojih slabosti.
On nas voli takve kakvi jesmo.
On ne voli grijeh u nama.
Nikada ne dozvolite da radi grijeha prestanete moliti.
To je naum Zloga.
Da se osjetimo toliko jadni, bezvrijedni i prljavi da se odvojimo od Ljubavi.
Da nas uvjeri kako smo nedostojni Isusa.
Da ne vrijedimo Isusu.
Molite uvijek i svugdje. Ujutro, u podne i uvečer. Jedna rečenica može biti molitva.
“Volim Te, Isuse!”
“Oprosti mi, molim Te!”
“Smiluj mi se Bože po milosrđu svome!”
“Slatko Srce moga Isusa, daj da Te ljubim sve to više!”
Molitva je naša spona s Njim. Kao pupčana vrpca. Preko nje mi dobivamo hranu i vodu za našu dušu, kao što dijete preko pupčane vrpce dobiva sve što mu je potrebno u utrobi majke.
Molite braćo i sestre…za svoje slabosti…za svoje mane…molite i za ljude oko sebe…molite i za mene….
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih!
Bog vas blagoslovio!
Maja Vidaković
