Tri dana su vječnost

Koliko traje povjerenje – a koliko zaborav? Kristovi učenici na putu za Emaus susreću Uskrslog Gospodina ali ga ne prepoznaju. Oni su razočarani svim događajima prošloga dana u Jeruzalemu; od vjere koja je počela gorjeti ostao je samo plamičak koji je tinjao. Krist, onaj kojemu su počeli vjerovati, umro je kao najveći zločinac. Sve svoje tjeskobe i izgubljene nade odaju strancu koji im se pridružio. Nemaju razumijevanja ali ni lijepih riječi za onoga koji im je donedavno bio dobrim prijateljem; osjećaju se izdanima. Govore o uskrsnuću koje se navodno dogodilo ali nakon tri dana. Koliko li su samo duga tri dana čovjeku koji mora čekati?

Tri dana – su vječnost..

Ljudsko očekivanje nema tri dana strpljenja, mi želimo sve sada i odmah. Zbog toga ni učenici nisu prepoznali Uskrsloga dok su zajedno putovali. Zaokupljeni su samo sobom i sve ostalo ih se ne dotiče. Sami su bili sav svoj svijet. Koliko li smo i danas zaokupljeni samo sobom? Gledamo li u bližnjega kao u Krista, s povjerenjem i nadom, vidimo li u bližnjemu lice Božje? Možemo li Riječju zapaliti srce bližnjega pa ga potaknuti na ispovijed, dolazak na misu, molitvu i vratiti iz zaborava vjeru kojim mu je srce gorjelo dok ga je nekoć davno okupala voda krštenja? Krist je svojim riječima dotaknuo srca suputnika i oči su im se otvorile, te su ga prepoznali. I u tome trenutku dogodio se Uskrs!

Prepoznali su svjetlo u svojem životu, srce im je bilo puno radosti i oči su im se otvorile. I taj susret događa se kroz stoljeća. Isus tako kreće na put sa svakim od nas još prije nego li nas ugleda svjetlo dana. Isus je uz nas u prvim koracima, prvom smijehu, prvoj suzi – On s nama hodi stazom života. A mi hodamo – zatvorenih očiju, spotičemo se i padamo, na trenutke se radujemo ili beznadno tugujemo, vjerni i nevjerni… samo ljudi. A Krist nas postojano čeka – da progledamo i da se pogledamo „licem u lice“.

(Izvor: Vjera i djela, portal katoličkih teologa, Autor: Zlata Gilja)

Odabrao: Franjo Damir K.