Iv 20,19-30
Isusovi su učenici još uvijek pod dojmom Isusove smrti na križu i njegova ukopa. Bili su u strahu. Bili su bez Isusa. Njihova im je budućnost postala neizvjesna. Svi su se počeli razilaziti, svatko u svom pravcu. Zajednica se počela raspadati. Dvojica su učenika otišli u Emaus, a i Toma je negdje odlutao. Bili su povezani s Isusom, ali ne međusobno.
Odjednom se pojavljuje Isus. Ispunja ih mirom. Tu gdje je Isus tu je mir. Dovoljno da kaže „Ja sam! ili „Ne bojte se!“ Odmah se mijenja raspoloženje. Apostoli su sretni jer vide uskrsloga Gospodina.
Od Isusova uskrsnuća nedjelja je postala dan Gospodnji. Prema Ivanovu evanđelju uskrsli Gospodin ukazuje se prvog dana po suboti učenicima, pa onda osmoga dana, kada je bio nazočan Toma. Ta nas kronologija Isusovih dolazaka asocira na nedjeljna okupljanja vjernika na svetu Misu. Nedjelja je, dakle, prvi dan ili osmi dan u tjednu u odnosu na subotu. Do tada su Židovi poštovali subotu, kao što je propisivao Stari zavjet. Sada uskrsli Isus dolazi svojima u nedjelju. Od nedjelje Isusova uskrsnuća sve do sada okuplja se zajednica Isusovih učenika kako bi se susrela s Uskrsnulim. Isus i danas želi susret s nama. Mi ga ne vidimo na način na koji su ga vidjeli apostoli, ali okupljena zajednica vjeruje da je uskrsli Isus prisutan među vjernicima. Na taj način Crkva iščekuje Kristov ponovni dolazak na kraju vremena.
Isusov dolazak povezuje se sa znakom mira i darom Duha Svetoga. To su darovi koji učvršćuju zajednicu. Tu se nalazi i odgovor mnogima koji se pitaju zašto moraju ići svake nedjelje na misu. Isus je prisutan u zajednici vjernika. Njegova ukazanja pojedinim ženama, onog prvog dana, upućuju ipak na zajedništvo. Žene koje su susrele živoga Gospodina prenose tu radosnu vijest čitavoj zajednici učenika. Zajednica, po Isusovu blagoslovu mira i daru Duha Svetoga postaje čvršća i jača, a po njoj i svaki pojedinac.
Međutim Toma, koji se također zove Blizanac, nije bio s apostolima kada im se Isus ukazao. Oni imaju iskustvo susreta sa živim Isusom. Toma je tjedan dana lutao izvan zajednice. On nema to iskustvo. Teško vjeruje svojim prijateljima. Postavlja uvjete prihvaćanja vjere u Isusovo uskrsnuće. Želi opipati Isusove rane. To je sigurno pogodilo čitavu zajednicu. Čovjek se teško nosi s nepovjerenjem drugih, a pogotovo prijatelja. I to je bilo još jedno bolno iskustvo na koje nailazi svatko od nas.
Tradicija je nazvala Tomu nevjernim. Je li to pravedan sud? I drugi su apostoli sumnjali u Isusa: imali su svoje planove uspostave Božjega kraljevstva u svijetu, zatajili su Isusa, nisu povjerovali svjedočanstvu o uskrslom Kristu koje ime je navijestila Marija Magdalena, nisu ozbiljno shvaćali žene kada su im one svjedočile novost uskrsnuća. No njihova nevjera čini se kao da je ostavljena po strani. Najveća zamjerka Tomi jest to što nije vjerovao svojim prijateljima, nije vjerovao Crkvi, zajednici okupljenoj u Isusovo ime.
Međutim, dolazi osmi dan. Toma je sada u zajednici. On je među svojima. Sada se osjeća bolje. Tko zna zašto je bio odsutan prošle nedjelje i što se s njim događalo? Zapravo zajednica je mjesto Isusova dolaska. Ona u njemu dostiže svoj potpuni smisao. Sada se Toma može suočiti s Isusom u četiri oka. Svi okupljeni osjećaju taj isti mir koji je pratio Isusa na dan njegova uskrsnuće. I ove nedjelje sve je isto. Toma, želio to ili ne, mora priznati svoj poraz. Isusov pogled pun je milosti i praštanja. To je milosrdni pogled. Tako se gledaju pravi prijatelji. U evanđelju ne piše što je Toma učinio. Ali Ivan je zabilježio ono što je Toma izgovorio: „Gospodin moj i Bog moj!“ Toma kristalno jasno ispovijeda svoju vjeru. Moguće je da mu je dobro došla kriza vjere i udaljenost od zajednice. Odsada postaje drukčiji čovjek. I mi možemo njegove riječi učiniti našima. Često se događa da se negdje izgubimo. Tražimo, ali ne nalazimo. Živimo svoja uvjerenja, ali zapravo ona nas ne vode prema cilju. Potpuna integralnost i iscjeljenje događaju se u zajedništvu vjernika. Tu je Krist s darovima mira i Duha Svetoga.
Mi ne možemo gledati Isusa kao što ga je gledao Toma, ali mi vjerujemo. Vjerujemo u njegovu prisutnost u znakovima okupljene zajednice, u čitanju i slušanju Božje riječi, u znakovima kruha i vina i vjeruju u svećenika. To znači da je Isus među nama, tijekom svakog misnog sastanka. Zato službenik oltara pozdravlja okupljenu zajednicu „Gospodin s vama“. Isus nakon svog uskrsnuća ne poznaje više granice prostora i vremena. On je stalno s onima koje voli. Gospodin je s nama na svakoj nedjeljnoj euharistiji jednako snažno kao i prvog dana i onog osmog dana kad su učenici bili zajedno s Tomom.
Na Tominu ispovijest vjere jasno se nadovezuje Isusovo blaženstvo, koje se tiče vjernika svih naraštaja, pa tako i današnjega: „Blaženi, koji ne vidješe, a ipak vjeruju.“ Susret s uskrsnulim Isusom susret je s Božanskim milosrđem.
Po proglasu pape Ivana Pavla II. 2000. godine „mladi uskrs“, dakle prva nedjelja poslije uskrsa, postaje znakom i liturgijskim blagdanom Božanskog milosrđa. Papa nije ustanovio neki novi blagdan, nego je sintetizirao postojeće istine koje je objavio Isus Krist. Isus nam je objavio Oca, koji je pun milosrđa. Bog je JAHVE, koji je stalno raspoložen praštati grijehe. Njegovo milosrđe nema granica.
Današnji je dan također veliki odgađaj za čitavu crkvu. Papa Benedikt XVI. proglašava papu Ivana Pavla II. blaženim. Uvjereni smo da je to Ivan Pavao II. zaslužio. Vrlo je zanimljivo što je Blaženik već od svoje mladosti bio povezan s privatnim ukazanjima Isusa sestri Faustini. Njegov put u kamenolom prolazi pokraj samostana u kojem je živjela sveta Faustina. Mladi Karol već je od mladosti živio istinu poruka o Božjem milosrđu. Plod Papine poslušnosti Isusovim riječima jest blagdan Božanskog milosrđa. S tim se povezuje i Papina smrt. Umro je 2005. godine uoči blagdana Božanskog Milosrđa, a danas je pribrojen blaženicima. Blaženi Ivane Pavle II., moli za nas.
Pater Arek Krasicki
{fshare}
Nedavno objavljeno:
