Iv 6,51-58

 

 

 

 

Isusov govor o kruhu, koji daje život vječni podsjeća nas na Euharistiju, na pričest, na klanjanje pred Presvetim Oltarskim sakramentom. Isus je u svojem govoru direktan: Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu.“ Židovi nisu shvatili Isusovo darivanje svoga tijela kao hranu. Smatrali su Isusa kanibalom jer nisu shvaćali njegovu prisutnost u komadu kruha. Ni nama to nije lako shvatiti. Puni smo formula i katehetskih poruka. No, Isusova prisutnost u pričesti još uvijek je za nas nepoznanica. Potrebna nam je vjera.
Isus otkriva svoju prisutnost postepeno. On sam poziva na blagovanje istinitog kruha. Mnogi svojom prisutnošću odgovaraju na taj poziv. Pričešćuju se. Klanjanju se Isusu. Divno je biti s Gospodinom. Najsretniji je trenutak primiti njegovo tijelo u svoje. To je trenutak sjedinjenja i potpune povezanosti dvaju prijatelja. Samo Isus i ti. Jamstvo njegove prisutnosti u komadiću kruha je Duh Sveti. On čini stvarnim susret s Bogom.
Na drugim jezicima pričest znači „komuna“. To će reći da u trenutku blagovanja Isusova tijela čovjek s Bogom postaje jedno tijelo – potpuno sjedinjenje, zajedništvo. U tom činu moraju biti uvijek dvije osobe: Isus i ti! Čini mi se zgodnim usporediti to s brakom, gdje muž i žena nakon sklopljene ženidbe postaju jedno tijelo. Ovo je veliko otajstvo, ali ujedno i predivno: Bog sjedinjen s čovjekom.
Isus nas zove na blagovanje kruha. Želi da blagujemo njegovu blizinu i prijateljstvo. Što možeš još više očekivati? Njegova prisutnost je sve što čovjek treba. On nudi sebe i time dijeli ljudsku sudbinu. Ulazi u svaki predjel života. Bog se približava čovjeku i daruje svoj život kao jelo i pilo. To može samo domišljati Bog, koji se brine za svakoga darivajući ga potpunom radošću i životom bez kraja.
Isusove nas riječi ohrabruju „u meni ostaje i ja u njemu“. Često osjećamo nesigurnosti i burne trenutke. To nas sputava. Izgubimo se. Teško nam je planirati jer se bojimo budućnosti. Tada život gubi smisao. Nestaje vjera, nada i ljubav. Potreban nam je netko snažniji, koji bi nas spasio, pružio ruku. To može samo Isus. On nudi sebe ostavljajući svakome slobodan izbor. U pričesti, dakle, u sjedinjenju s Isusom sve se tamne sile raspršuju. Đavao drhti na spomen Isusova tijela i krvi. Ovo je svetinja. Tu je živi Bog.

Svaka sveta misa prilika je za sjedinjenjem s Isusom. Vjernik željno iščekuje taj trenutak. Sjedinjenje s Isusom je najveća čežnja. Ipak često Isusu okrećemo leđa. Tražimo drugu hranu. Pronalazimo različite dijete i tjelovježbe kako bi naš duh ojačao. Međutim, ne uspijevamo. Naši planovi propadaju. U mojoj zemlji postoji narodna poslovica: „Što jedeš takav si!“ U tome ima puno istine. Čime se hranimo, bez obzira na to što je to, takvi postajemo. Sveti Pavao upozorava vjernike: „ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost, nego punite se Duhom.“
Dajmo sve od sebe kako bismo prepoznali Isusa u kruhu. Blagujući, ili kako bi bio izravan prijevod: žvačući, njegovo tijelo postanimo drugi Isus. Punimo se Duhom Isusa Krista. Iz mise u misu prepoznajmo njegovu spasonosnu blizinu, njegove ispružene ruke u gesti zagrljaja ljubavi. Nismo sami u ovom svijetu. Nismo prepušteni sudbini. Isus je s nama.

 

Pater Arek Krasicki

 

PODIJELI