godina C
SV. PETAR I PAVAO
Tomislavgrad, 29. lipnja 2012. u 9 sati
Ps 34 (33), 2-3. 4-5. 6-7. 8-9
UVOD
Današnjom svetkovinom slavimo dvojicu apostolskih prvaka: Petra – glavu apostola i Pavla – apostola naroda. U njihovim životima i djelovanju, prepoznajemo veličinu Božjeg djelovanja, te ljepotu i raznolikost Crkve.
Naizgled različiti kao osobe, jednaki su u ljubavi prema Kristu i svjedočenju vlastitim životom. Na potpuni način u svojoj posebnosti i originalnosti, obojica su bili za Krista i gorljivi za Evanđelje.
Poput ove dvojice apostola budimo svjesni svojih granica s pouzdanjem u Božju ljubav i milosrđe. Pokajmo se što smo se o to ogriješili te molimo Gospodina za oproštenje.
HOMILIJA
U crkvenom svetačkom kalendaru cijeli je niz svetaca, koji se zajednički slave ili zazivaju. Različiti su razlozi da se vežu skupa: bračna veza, bratstvo po krvi, zajednička smrt ili zajednički grob. Tako se Petar i Pavao zajednički slave i često zazivaju kao apostolski prvaci.
Crkva je oduvijek apostole smatrala svojim utemeljiteljima. Petar i Pavao su se u životu rijetko susretali, ali ih je zajednička mučenička smrt zauvijek sjedinila. O njihovu životu najviše saznajemo iz novozavjetnih spisa. Zanimljivo je kako ova dvojica apostola nisu bili složan par, niti su surađivali ili radili skupa. Naprotiv, čak je među njima bilo nesloge i napetosti.
Petar je bio ribar iz Kafarnauma, na rubnom dijelu Rimskoga Carstva, daleko od kulturnih središta. Naviknut je na muku, rad, noseći na licu i tijelu brazde od vjetra, vode i sunca. Nenaviknut je na filozofsko-teološke rasprave i pojmove, premda se prema poslanicama i na njih navikava. Susreo se s vlastitim granicama, oplakuje svoju krhkost i ponovno je s uskrslim Kristom.
Petar kod svih evanđelista nastupa, kao govornik i predstavnik svih apostola. Ipak, počesto je govorio i nepromišljeno, dok ga Krist jednom zgodom označuje kao malovjernoga. Njegova hrabrost na jeziku bila je veća od njegove stvarne spremnosti. Ipak, Krist prevrtljivoga Petra, čini stijenom Crkve. Dobiva zadaću da treba, jačati i učvrstiti slabe u vjeri.
Petar iako nije imao tvrde stavove poput apostola Jakova, popustio je nekim Pavlovim stavovima i tvrdnjama oko krštavanja nežidova, te iako je imao uspjeha u misijama nije bio neosporan i obljubljen. Uživao je velik ugled i ubrajao se u stupove Crkve, ali na Jeruzalemskom koncilu nije jedini imao riječ. Bilo je tu i drugih apostola s velikim autoritetom.
Petar je jamac naše vjere jer je vjerovao, prihvatio dar oproštenja i doživio istinu da ljubav ne može biti uništena niti jednim grijehom.
Petar ima latinski oblik imena Petrus. Izvor imenu je riječ petra, koja i grčki i latinski znači stijena, kamen, hrid, dok je hebrejski stijena kefa. Zaštitnik je ribara, brodara, bravara (ključevi), kovača, mesara, graditelja mostova (prema počasnom naslovu pontifex = graditelj mosta), urara (pijetao) i radnika u kamenolomima. Zaziva se kao pomoćnik u groznici, padavici i časti kao nebeski vratar. Sve je ovo u svezi je s njegovim životnim putom.
Obojica današnjih apostola u Rimu su podnijeli mučeničku smrt za Krista, dok nije jasno jesu li se prije toga i vidjeli. Uza svu razliku obojici je zajedničko, jer imaju neslavnu prošlost.
Savao je bio progonitelj kršćana. Dao je uhititi neke muževe i žene, te ih slao u neizvjesnost. Pristao je na uhićenje i smaknuće đakona Stjepana. Međutim, susreće uskrsloga Krista te doživljava obraćenje. Zastaje nam dah kada vidimo, što je Bog sve učinio od njegova života i po njemu.
Znao je puno ali ipak premalo, da nije susreo proslavljenoga Krista. Pavao nije bježao od svoje prošlosti, nego je slobodno i otvoreno o tom govorio i pisao. Fascinira zajednica koja prihvaća Pavla, kao dotadašnjeg progonitelja. Time se pokazuje veličina tih ljudi, koji prihvaćaju dotadašnjeg progonitelja i protivnika Kristova puta i nauka.
Pavao je svetopisamsko ime. Dolazi od latinske riječi paullus – malen. Zaštitnik je misionara, vjerovjesnika i teologa, te katoličkog tiska. Zasebno je zaštitnik radnika svake vrste, šatoraša (to je bilo Pavlovo usputno zanimanje), tkača, sarača (remenara), užara i košaraša. Zaziva se kod morske oluje i kod ujeda zmije.
Slaveći apostolske prvake koji su različiti pa svojim ulogama, sposobnostima i stilu svetosti uočavamo da Crkva našega vremena treba biti i petrovska i pavlovska. To znači vjerna nauku i tradiciji od Krista zadanoj, te okrenuta potrebama ljudi kojima naviješta spasenje u Kristu.
Njih dvojica su apostolski prvaci, koji su znali svoje granice. Znali su prihvatiti nove prilike koje im Bog nudi, te su svom životu učinili nešto posve novo. Tako su postali temelji i uzori Crkve, čiji smo i mi članovi. I mi smo kao članovi Crkve u današnjem vremenu, svom zvanju i životu, pozvani raditi za osobnu izgradnju, prihvaćanje drugih i drugačijih od nas te bolji svijet.
fra Mate Tadić
