Svjedočanstvo Snježane Marinac

245

 

Pišem Vam ponukana posebnom Božjom milošću tjelesnog ozdravljenja primljenog tijekom hodočašća u Međugorje, s nadom da će i ovo svjedočanstvo biti od koristi u Vašim nastojanjima oko većeg broja obraćenja i posvećenja u cijelome svijetu, na radost Majci i Kraljici Mira.
Zovem se Snježana Marinac. Rođena sam 27. siječnja 1984. godine u Požegi, kao peto dijete obitelji. Rođena sam prijevremeno, kao blizanka. I ja i moj brat oboljeli smo od cerebralne paralize. On je ostao vezan uz invalidska kolica, a ja sam hodala, ali s poteškoćama. U već više od dva desetljeća prikupilo se dosta dokumentacije, koja može potvrditi tijek moje bolesti.
Dana 17. listopada 2008. godine sa skupinom hodočasnika krenula sam na organizirano hodočašće u svetište Kraljice Mira u Međugorje. S obzirom na poteškoće u kretanju koje su bile posljedica cerebralne paralize, na put nisam mogla otići sama, pa sam pozvala i sestru. S radošću sam se ponovno odazvala na sada već drugi poziv Kraljice Mira. Iskreno vjerujem da je svaki međugorski hodočasnik, svaki novi obraćeni i posvećeni život, po primljenom Sakramentu Pomirenja i Euharistije, izmoljena milost Božja, po kojoj se na izvanredan način uvijek iznova očituje istina o prisutnosti Blažene Djevice Marije u Međugorju.
Na konačno odredište stigli smo u zoru slijedećeg dana. Po izlasku iz autobusa krenuli smo prema kipu Kraljice Mira, u dvorištu crkve svetog Jakova kako bismo je pozdravili s molitvom. Odmah zatim zaputili smo se prema Brdu ukazanja, kako bismo mogli posjetiti i sva druga mjesta molitve u svetištu. S obzirom na deset satno putovanje penjući se nisam osjećala nikakav umor. Osjećaj koji me tada ispunjavao može se bez straha usporediti s onim kojeg osjeća dijete koje će nakon nekog vremena odsustva ponovno susresti svoju Majku. Poteškoće koje su do tada gotovo uvijek bile nepremostiva prepreka, po prvi put u životu nisu me mogle omesti. Snažno sam osjećala pomoć svoje najvjernije Majke i Pomoćnice, One kojoj sam išla u susret. Htjela sam biti na mjestu prvog Gospinog ukazanja, moliti za milost u stvarima koje sam smatrala potrebnima. Nakon kratkog vremena molitve pred Njezinim kipom čula sam glas Blažene Djevice. Govorila mi je da je ona tu blizu nas i da treba početi s molitvom. Tražila je da prenesem i drugima, da se moli za mir. Nisam to mogla učiniti, molila sam je da Ona sama da neki znak, da i drugi vide da je s nama. Tada se doista dogodio znak. Hodočasnici iz moje skupine primijetili su kako se sunce vrti i sve više približava tlu mijenjajući boje. Taj „znak“ svi smo različito doživjeli. Dok smo se vraćali sa Brada ukazanja osjećala sam neizmjernu radost u srcu. Po silasku s Brda, voditelj skupine odredio je stanku od kojih 30 minuta, nakon čega se trebalo posjetiti Oazu mira. Nekolicina nas iz skupine ipak se odmah tamo zaputila. Nakon toga molili smo kod kipa Uskrslog Isusa, kao i na grobu fra Slavka Barbarića. Nakon toga bili smo na velikoj misi. Potom smo još malo obilazili. Prema običaju, u predvečerje nam se pružila prigoda da se u Sakramentu pomirenja pripremimo za skoru večernju misu. Voditelj skupine već prije nam je rekao kako će u uobičajeno vrijeme u 17:45 sati biti Gospino ukazanje. Dok sam čekala u redu za ispovijed, ukazanje je već počelo. Ja i sestra ušle smo u crkvu koja je, kao i obično bila puna. Odmah sam primijetila Gospu, koja je bila u crkvi. Sestra i ja primile smo pričest zajedno s drugim vjernicima. Nakon mise, svećenik je predvodio molitve blagoslova i molitve za ozdravljenje. Upravo u to vrijeme, ponovno sam vidjela Gospu, koja kao da je bila otišla. Prišla mi je. U svojoj mi se dobroti uistinu obraćala. Razgovarale smo. Osim općenitih stvari, bilo je i riječi o starima koje ovdje ne smijem iznijeti. O tom susretu s Kraljicom Mira, ne mogu pisati detaljnije. Svaka riječ bila bi samo blijeda slika stvarnosti. Tijekom tog ukazanja, Gospa me ozdravila.
Hvala Ti, Kraljice Mira!

Snježana Marinac

 

 

 

{fshare}

 

 

 

PODIJELI