Svjedočanstvo Nevenke Budimir

220

 
Kad se sjetim svih mojih prošlih proljeća srce mi proplaće. Od početka bila su to blaga proljeća tako blaga kao oćimalog dijeteta, puna dobrote i nade, bila su rascvijetena kao maslačak žuta poput sunca i sijala zrakama dobrote. Bila su topla kao majćino krilo i sigurna kao vijera, bila su puna ljubavi, ljubavi kakvu još nitko do tada nije upoznao, bila su neopisivo divna kao haljina moje majke za koju sam se uvijek čvrsto držala . Nebom su zvijezde označavale noć tako bistar nebeski svod , sve je bilo bezbijedno sigurno i radosno. Ptice su cvrkutom pravile razne melodije a note su im bile nepoznate sve je to ličilo na orkestar najljepših do tada ispijevanih kompozicija. U mojim očima bilo je tih proljeća iskrenih kapi jutarnje rose koje su se prolijevale najljepšim bojama života, a u srcu tako iskrena tajna ljubav koja me je snažila kao što majka snaži dijete toplim riječima . Bila sam tada puna duha i poleta. Bila su to nezaboravna sretna rascvijetena proljeća koja su me milovala svojim blagim povijetarcem i raznosila mir dobrog i sretnog života. No sve je to kratko trajalo, došla je crna smijena poput aveti raširenih ruku i počela sve to da čupa iz mog srca iz mog života i željela sve to da mi uzme i odnese u nepovrat, i život me tada gorko zamrzio.Ta proljeća nisu više bila blaga padale su patnje i udarale o moj život. Tukle su me sumnje kao kad kovač kuje željezo da iskuju u moj život zlo prokletstvo mržnju. Prekrasna haljina moje majke bila je uprljana krvavim mrljama, od tada su na mome srcu ostale teške rane. Zlo je otelo i sahranilo moju majku, svaki pupoljak nade nije se mogao otvoriti ni pomjeriti sa mjesta jer nije imao oslonac i podršku nije bilo nikoga u blizini da mu pomogne nije bilo ni lakog povijetarca da ga pomijeri. Ni sunce nije više sijalo poput žutog maslačka, bilo je sivo i sijalo zlo, bila su ta proljeća nesretna i mračna. U mojim očima nastala je tuga i suze su se prolijevale najgorćim okusom života, na licu mi nastala bora patnje i nastanila korijenje u moje srce i tako mi dušu razarala i silom slamala sa nogu. Ja sam padala u ponor da bi se ponovo ustala te pala natrag. Ptićji cvrkut bio je prazan i poput prosijaka koji svira svije jade na staroj istrošenoj violini. Proljeća nisu više bila rascvijetena grube dugaćke grane zapinjale su o mene i kožu mi kidale kao svaka gruba čovječja riječ dušu mi čupale. Zli jezici vladali su i klevetali dobrotu. U moj mozak usađivala se mržnja prema svakom čovijeku, sumnja me davila da bi radi nje bila u stanju ubiti brata, sestru. Glasovi su dolazili i govorili mi mrzi ubij mrzi! Zubi su grizli sa svih strana moju savijest. Bilo je strašno. A onda dogodilo se čudo da bi se sve to odklonilo ublažilo i svaki ujed zacijelio dogodilo se nešto stvarno čudno. Došla je svijetlost jača od sunca i jača od najjače snage i jaća od svakog zla ona je došlai željela da bude uz mene, da me više nikada ne ostavi, da bude viječnost, vezala me nitima dobrote vratila me iz prokletstva i dala mi na poklon sva izgubljena proljeća, šaptom mi tiho rekla živi vjeruj i raduj se. Od toga dana proljeća su bila bijelim platnom obavita sa svih strana od svakog zla, tako čista a ja sam napokon sve shvatila. A onda pojavio se NETKO jak uzeo me za ruku i izveo me sa puta zla i pokozao mi pravi put pravu ljubav i pravu sreću. zatim me uzeo u naručje i uspavao moju prošlost vrati me u meni sasvim novi život a na prošlost položio križ, zatim je stavio ruku na moje rame i nježno mi šaptom izustio VJERUJ, i znam sve je to bila samo kušnja kroz koju sam svakako morala proći da bi spoznala dobro od zla!

 

 

 

PODIJELI